Obavili smo blagi, tihi prelaz granice između mletačkih i austrijskih posjeda u Istri.
Spustili smo se od Pazina prema Grdoselu i na raskršću se držali desne strane i stigli niže do Kršikle na putu do jezera Butoniga.
Objektiv kamere ne može zahvatiti ljepotu pejzaža, nudi polovična rješenja koja ne zadovoljavaju ljudsko oko.
Naišli smo na plantažu smokvi: zelena boja lišća i u daljini jezero, vlasnik na traktoru je čistio među redovima stabla. Voćnjaka ima na sve strane, uz njih i masline i loze dio su pejzaža, čuva ih topli zrak sa mora.
Stali smo pred stablo jabuke prepun plodova.
Dok sam ga promatrao sjetio sam se omiljene knjige, Homerove Odiseje. Dok sam pohađao školu mrzio sam Homera, prije par godina vratio sam knjigu na noćni ormarić i kad osjetim potrebu za dobar stih čitam Odiseju.
Voćka kod Kršikle je točka s koje možeš zahvatiti cjelinu.
Vrijeme je moj san i moja mora. Vrijeme, treptaj leptira koji razara srce. Sve je u vremenu, ništa bez vremena. Kad ne bi bilo vremena ne bi bilo ni prostora. Jer, što je prostor bez vremena, bez kraljevstva Memorije? Imamo dugu povijesnu sedimentaciju, stari smo, možda i prestari, nema pedlja prirode oko nas koja nije u nekom obliku zahvaćena ljudskim vremenom.
U uvodniku "Povijesti Venecije"; američki povjesničar Frederic C. Lane utvrđuje: ...događaji, da bi mogli biti shvaćeni, trebaju biti locirani; povijest ima dva oka, kronologiju i zemljopis.
Geografija je znanost koja proučava prostornu stvarnost Zemljine površine. Kad je površina u pitanju valja je točno geografski definirati: to je trodimenzionalni prostor gdje kopno i voda dolaze u dodir s plinskim omotom, atmosferom, dakle mjesto gdje se odvija život i gdje čovjek privređuje i udružuje se u raznolike zajednice.
U knjizi Postanka Starog zavjeta vitalni spoj zemlje, vode i zraka bilo je ograđen unutar Edenskog vrta. Vrt je prostorna stvarnost, što znači da je definirana na geografskoj karti. Stari zavjet nudi šture geografske podatke, zna se da je u vrtu tekla rijeka koja se na izlazu rastvarala u četiri zasebna toka.
Zamisao o izgubljenom raju u koji nema povratka prisutna je i u grčkoj i rimskoj mitološkoj tradiciji. U grčkoj mitologiji nalazimo tzv. Sretne otoke kao predstavu raja, a među njima je i otok Feačana. Posljednja stanica dugog lutanja Odiseja je upravo taj otok kojim vlada mudri kralj Alkinoj.
Uzgred, povjesničari i arheolozi smatraju da se Alkinojevo kraljevstvo nalazio na današnjem otoku Krfu u
Jonskom moru. Dakle, nakon prespavane noći na žalu, iscrpljen i sam, grčki se junak uputi prema dvoru kralja, uzdajući se u gostoprimstvo.
Ulazi u njega i Homer opisuje ono što mu se prikazuje. Opis dočarava, snagom stiha, ljepotu vrta naslada:
Izvan dvorišta bašća od četiri jutra imade
Blizu do vrata, a plot je oko nje sa obje strane;
Tu su visoka stabla izrasla brsnata mnoga,
Kruške, sladuni uz njih i jabuke sa krasnim plodom,
I smokve slatke cvatu i masline brsnate k tome.
Od voća svega se tog ne premiče zimi ni ljeti
Ništa nit ikada gine, već c'jelu godinu traje.
Zefir neprestano duše, te rastu i bujaju stabla.
Kruška za kruškom zori, za jabukom jabuka zori,
Jedan za drugim grozd i jedna za drugom smokva.
Tu je Alkinoja kralja plodorodni zasađen voćnjak,
Jedni se grozdovi suše u prisoju na mjestu ravnu
-Dio je voćnjaka to,- a grozdove trgaju druge,
Neke tiješte već, a sprijed su nezreli grozdi,
Koji se trijebe tek, a neki se počinju crnjet.
Na kraju voćnjaka toga u redu su gredice pune
Povrća svakojakog, što njime vazda se kite.
Dva su izvora u tom voćnjaku, jedan po njemu
Svemu se lije, a drugi ispod praga dvorišta teče
Prema visokoj kući, gdje ljudi crpaju vodu.
Takovi dari božanski u dvoru Alkinoja bjehu.
Alkinojev vrt naslada je jedna točka, poput naše Istre. Iz Homerovog doba selim u nama bliže razdoblje.
Godina je 538., Kasiodor, senatorski prefekt gotskog kralja Vitiksa, (živi u Ravenni, preko puta, na zapadnoj obali Jadrana) u pismu upućenom Istranima ovako opisuje naš zavičaj:
"Istarska je provincija prekrivena maslinama, obilna žitom, bogata grožđem, iz nje kao iz triju dojki nevjerojatnom plodnošću curi svaki proizvod. S pravom je prozvana Campaniom Ravenne, smočnicom kraljevskoga grada, sladostrasno i divno mjesto za odmor...
Njezine uvale hrane mnoge ljuskare i poznate su po obilju riba. U mnogobrojnim morskim bazenima spontano se rađaju kamenice, i kada se ne uzgajaju.
Sjajne palače izdaleka izgledaju kao niska bisera pa je sasvim jasno koliko su naši velikaši cijenili ovu provinciju kada su je ukrasili tolikim zgradama. Ona daje sve potrebno komiteškoj miliciji- vojsci, krasi carstvo Italije, ona je naslada bogatima i hrani prosječne."
Iz Kršikle digli smo se do ispod Grimalde i potom glavnom cestom koja vodi do Buzeta stali smo u
Draguću. Kasiodorov opis poluotoka odgovara prizorima, pejzažima sitnog gradića koji je okružen maslinicima.
Gianni je snimao razne vizure, krilati lav utisnut u kamenu podsjeća na masku starogrčkog kazališta. Na toj poziciji Benečani su nadgledavali pokrete Kraljevaca, knjiga je zatvorena, tu se proteže granična crta koja je ostavila trag u govoru: s jedne strane kajkavci, s druge čakavci.
Takvog tipa lava Mlečani zovu “leone in moeca”. Lav podsjeća na sitnog račića, “moleca” u fazi obnove oklopa. Istina, ratovalo se, ali se najviše trgovalo, ratne prilike između Venecijana i Austrijanaca zauzimaju mala vremenska razdoblja, slobodna trgovina je trajnije stanje.
Mislim, naše je vrijeme ratobornije.
