ALVISE BENUSSI I "CANNIBALI": Pippo Baudo i Mike Bongiorno htjeli su da sviramo za njih, od uspjeha nas je odvojila...groznica

Atomsko Sklonište, Kud Idijoti, Gustafi, Alen Vitasović, Livio Morosin, Toni Cetinski, Franci Blašković, ali i Lidia Percan, Radojka Šverko, Elis Lovrić, Franka Batelić, a da ne spominjemo Puljanina Stjepana Hausera iz dua Two Cellos, ili Sergia Endriga, ili pak Bobbyja Sola, čija se baka prezivala Pettener i bila je iz Pule.

Mnogo je istarskih glazbenika koji su postigli nacionalni ili međunarodni uspjeh. Njima će se gotovo sigurno uskoro pridružiti i dvanaestogodišnja Zoe Šestan iz Pule koja je prošli mjesec pobijedila na Sanremo Junior Festivalu.

No, postajao je jednom glazbeni sastav „I cannibali“ („Ljudožderi“) iz Rovinja, koji je od uspjeha – a bio je već tu, nadohvat ruke –  udaljio napad visoke temperature koji je osujetio nastup pjevača, pokojnog Vlade Benussija, na televizijskoj pozornici kad su im gotovo sva vrata već bila otvorena. Nisu imali ni dvadeset godina, a već su nastupali kao posebni gosti na raznim glazbenim večerima što su ih širom Italije vodili velikani talijanske televizije Pippo Baudo i Mike Bongiorno.

Na samom ulazu izložbe "Vlado, le Perle e i Cannibali 1964-1969", koju je od 28. ožujka do 13. travnja ove godine Zajednica Talijana Rovinja postavila u rovinjskom Multimedijalnom centru, nije se bez razloga našla ogromna fotografija na kojoj su mladi "Cannibali" ovjekovječeni s Pippom Baudom u trenutku kada im poznati TV voditelj dodjeljuje nagradu, tijekom večeri održane u Mantovi.

“I Cannibali”  pojavljuju se 1965. godine, ali su prije toga već godinu dana nastupali pod imenom “Le Perle” („Biseri“).  Bila je to grupica prijatelja i školskih kolega koji su se okupili zbog zajedničkog interesa za onu vrstu glazbe koja je u to vrijeme bila poznata kao “moderna glazba”. Članovi su bili Vlado Benussi (vokal i gitara), Alvise Benussi (bubnjevi), Gianpietro Devescovi (harmonika), Silvio Dandolo (prateća gitara/bas), Bruno Zorzetti (bas/orgulje), a njima se kasnije pridružio Egidio Budicin (saksofon).

Popričali smo s Alviseom Benussijem i prisjetili se njihove zanimljive priče.

Alvise Benussi

Kad je sve počelo bili ste vrlo mladi, imali ste jedva 15 godina

„Da, istina je, ali gotovo su svi imali glazbeno obrazovanje. Vlado je u glazbenoj školi učio svirati klavir, zatim ga je ujak naučio svirati gitaru, Bruno je godinama išao u glazbenu školu kod profesora Valente, Gianpietro je bio učenik prvo kod profesorice Sivilotti, zatim kod profesora Gerzinčića. Bio sam njihov prijatelj, trebao im je bubnjar pa sam kupio set bubnjeva Sonor u Njemačkoj, uzeo satove poduke i ubrzo sam se im pridružio.“

Kako ste tada slušali glazbu? Gdje ste vježbali?

„Sredinom šezdesetih netko je već imao gramofon, a tu je uglavnom bio i takozvani „mangiadischi“ (zatvorena kutija - s iglom za čitanje vinila i s ugrađenim slabim pojačalom i zvučnikom-  u koju bi se umetnula glazbena ploča) za slušanje „singlerica“. Ploče smo kupovali u Trstu, u dućanu koji je opskrbljivao džubokse i nudio snižene cijene. A tu je bio i Radio Luksemburg koji smo ponekad slušali po cijele noći.

Gdje smo vježbali? Isprva po raznim tavanima i podrumima.“

"Mangiadischi"

Okupili ste imenom „Le perle“, ali ubrzo postajete „I cannibali“. Kako to?

„Ime smo morali promijeniti nakon što nas je ravnateljstvo gimnazije postavilo ispred aut /auta:  Ili ideš u školu, ili se baviš glazbom. Tada je u Gimnaziji bilo na snazi strogo pravilo, učenici nisu smjeli izlaziti iz kuće nakon 9 sati uvečer, a mi smo pak svirali do kasnih večernjih sati u restoranu/plesnoj dvorani "Lanterna" prije nego što je to isto mjesto postalo poznati noćni klub.

Le Perle

Budući da su se roditelji bili zadužili kako bi nam kupili instrumente u Njemačkoj, svi smo, osim Gianpietra Devescovia koji se pokorio maminoj volji i jedini ostao u školi, uz punu suglasnost roditelja, privremeno napustili nastavu. Kasnije smo svi školovanje priveli kraju. Svirali smo dvije godine u “Lanterni”, ali smo zaključili kako bi ipak, zbog svega bilo bolje promijeniti ime. Tako smo postali “I cannibali“, možda zato što smo vrlo često svirali pjesmu “Signor Cannibale” Sache Distela.“

Gdje ste nastupali ? Kakav je bio vaš repertoar?

„Dok smo bili u Rovinju, svirali smo do 11 navečer u rovinjskom „Circolu“ gdje je 1964. godine otvoren plesni podij, a onda bismo do tri ujutro nastavili u "Lanterni" koja je u međuvremenu pretvorena u diskoteku i postala jedan od najpoznatijih noćnih lokala u bivšoj Jugoslaviji. Ponekad bi se tamo okupilo i više od 1.500 ljudi. Kako bi ubrzali stvari, uvijek bi se našli neki dečki koji su nam, kako bi zaradili besplatni ulaz u "Lanternu", pomagali nositi instrumente i audio opremu s Circola u Lanternu. Svirali smo svega pomalo, englesku, američku, talijansku glazbu, od Beatlesa do Scotta McKenzieja, od Los Bravosa (Black is Black) do Mamas and Papas (California dreamin'). Što se talijanske glazbe tiče, Vladina interpretacija hita Fausta Lealija “A chi” bila je izvanredna. Svirali smo i u kazalištu Gandusio.“

I onda dolazi do prekretnice u vašoj karijeri

„Dok smo svirali u “Lanterni”, 1967. zapazio nas je menadžer iz Verone rovinjskog podrijetla, Giovanni Brivonese, i pozvao nas je da sviramo u Veroni. Održali smo prvi koncert u povijesnom lokalu Piper, zatekli smo se tamo dok je trajalo natjecanje s 27 bendova, nismo imali ni svoje instrumente, posudili smo ih i pobijedili. Sutradan je veronski dnevni list "L'Arena" objavio kako neki dečki iz Jugoslavije odlično sviraju i pjevaju na talijanskom te da su pobijedili na natječaju.

Ne sjećam se točno jesmo li tu stvar svirali upravo tom prigodom, ali znam da smo u tom periodu svirali uživo poznatu pjesmu "29 Settembre" benda "Equipe 84", koju je kasnije učinio slavnom veliki Lucio Battisti. Bila je to vrlo složena pjesma, dečki iz "Equipe 84" nisu se usuđivali izvoditi je izvan studija.“

Alvise Benussi

Što se događa nakon toga?

„Događa se to da nas publika voli i prati. Svirali smo u Milanu, Bresciji, Bergamu, uglavnom u  sjevernoj Italiji. U rujnu 1968. pridružio nam se Egidio Budicin, kasnije poznat kao akademski slikar, koji je svirao saksofon. Do tog trenutka nudili smo melodičnu glazbu, s njim je repertoar postao sofisticiraniji s pjesmama Primitivesa, ritmičnim pjesmama izvođača Motown labela (Marvin Gay, Steve Wonder, The Supremes..), Otisa Reddinga. No, već u siječnju 1969. Egidio nas je morao napustiti zbog odlaska na odsluženje vojnog roka, stoga smo se vratili lakšem izričaju.

Međutim, već je nekoliko važnih koraka bilo za nama. Godine 1968. potpisali smo ugovor s diskografskom kućom CBS Italiana: snimili smo dvije probne singlerice, s četiri pjesme. Jedna je bila “Il silenzio” poznate grupe „I Pooh“, druga je bila pjesma rovinjskog ezula Piera Sofficija, “Nuvole Gialle” koju je kasnije otpjevao sastav “I Quelli” koji je u jednom trenutku došao do određene slave.“

Za vama je stajala velika izdavačka kuća, bili ste na korak od uspjeha na nacionalnoj razini u Italiji.

„Možda je za nas kao sastav sve to došlo prekasno, ali nije i za Vladu. To je bio trenutak kada su glazbeni sastavi u Italiji zapali u krizu. Lucio Battisti otišao iz Formule 3, Mal je napustio Primitives. Iz diskografske kuće rekli su nam da je vrijeme za promoviranje solo pjevača. Stoga, kad je izašla pjesma “Rain in Tears” u izvedbama Aphrodite’s Child i Demisa Roussosa, odlučili su da će Vlado snimiti talijansku verziju. Nažalost, izdavačka kuća koja je držala prava nije dala licencu CBS-u, prava su otišla drugom izdavaču za kojeg je poznata talijansko-francuska pjevačica Dalida snimila “Lacrime e pioggia” („Suze i kiša“) na talijanskom jeziku.

Međutim, CBS (ali i drugi izdavači poput "Clan" Adriana Celentana) otkrili su da pjesma “Rain in tears” zapravo preuzima klasičnu skladbu „Kanon u D-duru“ koji je u 17. stoljeću skladao njemački glazbenik Johann Peshelbel. Tako je i Vlado snimio svoju talijansku verziju, ali ne pod naslovom “Lacrime e  pioggia” (prijevod s engleskog originala) već s naslovom “Un filo di vita” („Dašak života“), a na omotu ploče izričito je navedeno da je nadahnuta spomenutim kanonom u D-duru Peshelbela.“

Nedostajala je, dakle, samo dobra promocija

Pjevač Vlado Benussi

Nažalost, mora da je to bilo zbog velikog uzbuđenja, Vlado je prije odlaska u Milano imao napad vrlo visoke temperature, a na program koji bi nam zajamčio nacionalnu vidljivost nije sudjelovao. Pippo Baudo nam je rekao da za novu priliku moramo pričekati još barem šest mjeseci, s time da smo do tada morali imati i novu pjesmu.

Razočaranje je bilo veliko. Već smo gotovo dvije godine smo bili daleko od kuće, stalno jeli i spavali zajedno, umor u kombinaciji s razočaranjem nagnali su nas da se vratimo kući. U Rovinj se nismo vratili sa slavom, ali smo barem imali svoj novi kombi i vrhunska glazbala.“

Nakon povratka u Rovinj, priča o Cannibalima nije još dugo trajala

„Ja sam odmah morao otići u vojsku, ubrzo od prvobitne postave ostali su samo Vlado i Bruno. Svirali su još godinu-dvije, ali prema samom Vladinom priznanju “I Cannibali” više nisu bili to što smo nekad bili. Strast i entuzijazam su nestali, ostale su samo gaže.“

Srećom, Vlado je ostvario vrlo respektabilnu karijeru, svirao je u raznim grupama, uključujući The taste of life, ARP i Duo Jolly, Le quattro colonne, trio Biba, Vlado & Ricky koji je kasnije postao Biba, Vlado & Eligio.

Vlado Benussi

Vodio je zbor Zajednice Talijana Marco Garbin, bavio se folklorom, istraživao i promovirao tipičnu rovinjsku polivokalnu pjesmu „bitinadom“, pisao je pjesme na istriotskom i istromletačkom dijalektu među kojima su “Oûna miteîna ∫utalateîna”, “A Figarola”, “Viècia Rovigno”, “Rovigno tesoro”.

Vlado Benussi bio je i sjajan pedagog i profesor glazbe. Godine 1993. njegova dječja pjesma "La barchetta di carta" („Papirnati čamac“) osvojila je drugu nagradu u generalom poretku i prvu među stranim pjesmama na poznatom talijanskom festivalu dječje pjesme "Lo zecchino d'oro". Njegova tragična i prerana smrt 2018. godine bila je veliki gubitak za rovinjsku i istarsku glazbenu scenu, pa i šire.

Na kraju valja istaknuti da je 1991. godine u Rovinju organiziran koncert grupa koje su djelovale od 1960-ih do 1970-ih godina. “I cannibali” su se tom prilikom ponovno okupili i tada su posljednji put svirali zajedno. Snimljen je tada i 35-minutni video predstavljen na večeri koju je Zajednica Talijana Rovinja 10. travnja posvetila Vladi Benussiju i Cannibalima, u Radničkom domu, sadašnjim prostorima Adrisa.