Poznati hrvatski redatelj i filmski djelatnik Igor Mirković nakon duže kreativne stanke, ako izuzmemo rad na televizijskoj seriji “Crno-bijeli svijet”, predstavio se ove godine s čak dva dugometražna filma.
Jedan je dokumentarac “Lijepi i dragi ljudi” o stvaralaštvu poznatog fotografa Šime Strikomana, koji je imao premijeru na ovogodišnjem Zagrebdoxu.
Drugi je igrani film “Slatka Simona”, koji je premijerno prikazan još u veljači, a jučer ga je pulska publika mogla pogledati u dvorani INK-a. Naslovna Simona zapravo je fiktivni lik kreiran u opskurnoj firmi čiji se djelatnici bave seks chatom, a Simonu glumi mladić problematičnog privatnog života (Toma Medvešek) kojemu u pomoć pristiže nova kolegica Jana (Tina Keserović).
Budući da neiskusna Jana krivo shvaća svoj posao i previše se uživljava u ulogu Simone, ubrzo se počinje brinuti za čovjeka kodnog imena Bobo, koji se sve više zagrijava za fiktivnu Simonu, dok “firma” u kojoj rade klizi prema konačnoj propasti.
Redatelj i scenarist Mirković rekao je, prilikom uvodnog predstavljanja pulskoj publici, da je ideju za film dobio kad je čuo za slučaj muškarca koji je godinama glumio zanosne modele na seks chatu.
Mirkovićeva inspiracija je legitimna, ali onda je trebalo napisati smisleni scenarij i vjerojatno angažirati nekog vještijeg koscenarista, budući da priča u ovom filmu gotovo da ne postoji.
Praktički cijeli film sastoji se od niza doskočica i komentara iz chat firme te monotonog prikaza života jednog hrvatskog taksista u Austriji, da bi narativni “vrhunac” filma doživjeli u slučajnom susretu tog taksista, zapravo korisnika chat servisa, s djelatnicom Janom u hodniku njihove zajedničke zgrade.
Izostanak konkretne priče Mirković pokušava nadomjestiti forsiranim prizorima iz narodnjačkih klubova, animiranim pornografskim kadrovima i sličnim seksualno agresivnim sadržajima, ali nije problem samo u priči nego i u glumačkim izvedbama koje djeluju beživotno i neuvjerljivo.
Zaključiti da “Slatka Simona” izgleda poput studentske vježbe bilo bi nepravedno prema studentima filmske režije, budući da mnogi od njih dolaze na Pulski filmski festival sa znatno dorađenijim i smislenijim ostvarenjima.
Nakon Mirkovićevog svijeta internetske pornografije, navečer nas je u Areni dočekala bosanska ratna svakodnevica početkom 1990-ih.
Riječ je o filmu “Božji gnjev” koji redateljski potpisuje Kristijan Milić, vjerojatno najbolji domaći redatelj filmova ratnog žanra, a glavni junak filma je hrvatski vojnik Ilija (Ivo Krešić) kojemu mlađi brat tragično nastrada u akciji iza neprijateljskih linija. Ilija ubrzo otkriva da misija nije bila službena i počinje grčevito istraživati čiji interesi stoje iza pogibije njegovog brata i suboraca.
Kao što je već ranije spomenuto u tekstu, Milić se je doista istaknuo s nekoliko ratnih filmova ('Živi i mrtvi', 'Broj 55'), ali to su bile akcijske priče u kojima je mogao pokazati svoju redateljsku vještinu i sklonost američkom žanrovskom filmu.
Milićevi najbolji ratni filmovi doimaju se poput nasljeđa Johna Carpentera i Waltera Hilla u domaćem društvenom okružju, dok je s “Božjim gnjevom” situacija ipak drugačija. Ovdje akcijska pirotehnika skoro potpuno izostaje, film je komorniji i usredotočeniji na istraživačke napore glavnog lika.
Međutim, Milić nije naročito uspješan u redateljskoj razradi ovakve narativne koncepcije, iako mu je scenarist ugledni bosanski književnik Josip Mlakić. Pritom smeta i pretjerano korištenje glazbe (kompozitor Andrija Milić), koja pokriva gotovo svaku sekvencu i tako se njezin dramaturško-ugođajni potencijal rapidno smanjuje.
Vjerojatno je svakom autoru izazov uputiti se u neko novo izražajno područje, ali voljeli bismo da se Kristijan Milić vrati svojim ratnim akcijskim filmovima na tragu Carpentera i Hilla.
