"Biblija je jedna knjiga, no za vede bi vam trebala polica knjiga, a brahmani ih znaju napamet!"

Nakon što mu je prije pet dana dodijeljena nagrada "Iso Velikanović" za životno djelo, zbog toga što je na hrvatski jezik preveo pojedina ključna vjerska i filozofska djela čovječanstva (sa starogrčkoga, staroperzijskoga i srednjoindijskoga, to jest prakrta i sanskrta, dok posebnu važnost imaju njegovi prijevodi nekih od bitnih djela indijske civilizacije), akademik Mislav Ježić, po struci indolog klasični filolog i filozof, sinoć je u Premanturi u organizaciji udruge Fenoliga održao sadržajno dvosatno predavanje o vedama i vedskoj religiji.

- Vede su najstariji uopće sačuvani indijski tekstovi, ali su ujedno i najsvetiji tekstovi za sve hinduiste. S druge strane, oni su i najstariji religijski testovi sačuvani na ikojem indoeuropskom jeziku. Takav kakav nam je sačuvan, nastajao je od sredine 2. tisućljeća pr. Kr. Vedski su tekstovi poseban izazov, pa i njihova datacija, jer su  jako dugo prenošeni usmeno, kazao je Ježić i nastavio.

"Čudo je kako su se najmanje dva tisućljeća usmeno prenosili. Tako su se pažljivo učili napamet da je to za nas na Zapadu gotovo posve nezamislivo. Nije se smjela promijeniti ne samo ni jedna rečenica, ni riječ, nego čak niti ni jedan naglasak. I  tako se prenosilo tisućljećima. Mogli bismo misliti da je nemoguće naučiti tako velike skupove  tekstova, kao što je najstarija zbirka hvalopjeva nebesnicima Ṛksaṃhitā, a ona je opsegom veća od Ilijade i Odiseje zajedno! A danas možete naći  brahmane u Indiji koji je savršeno znaju napamet. Možete ih pitati za kiticu bilo kojeg himna, znat će vam je izrecitirati i nastaviti ako treba. Počinju to učiti još kao mala djeca, nastavio je akademik.

Usporedio je opseg s Biblijom.

"Biblija je jedna knjiga; odnosno mnogo ih je sali ih sve možete uvezati u jedan svezak pa imate cijelu Bibliju. No za vede bi vam trebala polica knjiga!". 

Stare misaone predaje sadržane u tim tekstovima imale su zbog svoje misaone dubine izniman utjecaj na kasniju indijsku filozofiju, a u novije vrijeme i na filozofiju na Zapadu.

Uz najstariju zbirku Ṛksaṃhitā, slijede druge zbirke svetih izreka, zatim veliki obredni tekstovi brāhmaṇe, a najmlađima se smatraju tekstovi filozofskoga sadržaja, upaniṣadi.

- Zanimljivo je da u vedsko vrijeme, budući da su božanstva nevidljiva, nema likovnih prikaza. Moglo bi se reći da je vedska religija anikonična. Nema kipova niti slika božanstava. Postoji samo pjesništvo koje ih slavi. Ta se Božanstva su po svojoj naravi nevidljiva, njihova se prisutnost može prepoznavati u prirodnim pojavama, ali nisu ona prirodne pojave. To se često krivo i naivno tumači u literaturi, kazao je Ježić.

Kasnije se, veli, ipak razvija religijska umjetnost i prikazuju se božanstva i pa čak i vedska božanstva, ali u poslijevedsko vrijeme.

"Ali opet, naivno je misliti da su oni koji su stvarali ikonografiju tih božanstava i koji su ih tako prikazivali mislili da ona tako izgledaju. Ti ikonografski prikazi su upravo slični metaforama. Vi morate znati zašto izgledaju tako kako izgledaju, zašto imaju toliko glava i ruku. Nisu oni mislili da bogovi imaju toliko glava ili ruku. Brahman, bog među bogovima svećenik koji zna sve svete tekstove prikazuje se s četiri glave, četiri ruke i dvije noge. Četiri  glave ima jer postoje četiri vede: svaka glava simbolizira svećenika koji uči tu vedu, a brahman ih zna sve četiri. Četiri ruke i dvije ruke odnosno šest udova prikazuju  pomoćne vedske znanosti (vedange) -  gramatiku, fonetiku etimologiju, metriku, liturgijske znanosti, geometriju i astronomiju".

- Oni koji su tako likovno prikazali brahmana znaju da on ne izgleda tako, već da se tako treba pokazati jer tako simbolizira sveukupno vedsko znanje, kazao je Ježić.

Tumačeći božanstva koja čuvaju pravdu i istinu (prikazana dolje), akademik Ježić je u izvorniku izgovorio i pojasnio pojam "nesputanost grijehom".

- To znači da onaj tko poštuje zadanu Riječ, Savez, Gostoprimstvo, taj je nesputan grijehom. Tko prekrši riječ koju je dao, tko prekrši savez ili pravednu raspodjelu, taj je povrijedio nekog od tih bogova i taj biva sputan grijehom. Dakle, oni čuvaju ćudoređe stare arijske zajednice, kazao je Ježić.

Radi vjerne usmene predaje tih svetih tekstova razvile su se iznimno uspješne mnemotehničke metode, a radi čuvanja njihova točna izgovora i razumijevanja, kao i primjene u obredima, razvile su se vedske pomoćne znanosti, među kojima su jezikoslovne znanosti dosegle zadivljujući domet.

Stare misaone predaje sadržane u tim tekstovima imale su zbog svoje misaone dubine izniman utjecaj na kasniju indijsku filozofiju, a u novije vrijeme i na filozofiju na Zapadu.

Iako su to najstarije sačuvane pjesme na nekom indoeuropskom jeziku, one predstavljaju izniman domet pjesničkoga umijeća.