- Zašto baš žohar? Još kao klinac, čitajući Ezopove basne, La Fontainea i obaveznu dječju lektiru, uvijek mi je bilo malo krivo zašto su zapostavljene te male bube. Otkad postoje književnost i basne, imate galeriju likova koje manje-više obuhvaćaju sve životinjske rodove i vrste, samo nema malih žohara, nema uholaža, nema krpelja, nema uši, nema uopće u književnosti tih malih buba, jer kod Kafke ipak čovjek postaje kukac. Uvijek sam imao ideju da napišem priču o tim prezrenima, zato im se i pleme u ovoj knjizi naziva Prezreni, koje nitko ne voli i kojih se ljudi bolje, rekao je sinoć poznati novinar, 'feralovac' i književnik Boris Dežulović u razgovoru s Ivankom Mazurkijević na terasi pulskog Circola, došavši na pulski Monte Librić s novim pustolovnim, ali i, kako kaže, ljubavnim romanom za djecu "Život i snoviđenja neustrašivog žohara Zaštomira".
Uoči današnjeg predstavljanja mladim čitateljima, jučer se razgovaralo ispred odraslih ljudi, premda autor naglašava da je ovo roman i za odrasle.
- Mogu se složiti i da je pisano za mlađe uzraste, ali naravno da će i odrasli to čitati, veli autor.
Nakon brojnih objavljenih bestselera knjiga kolumni, poezije i romana ('Pjesme iz Lore', 'Jebo sad hiljadu dinara', 'Summa atheologiae', 'Christkind', 'Bili libar' i druge) Dežulović je odlučio upustiti se u pisanje basne o putovanju žohara Zaštomira kroz svijet Divova, ljudi, ali i putovanju ljubavi s gusjenicom Sunčicom.
Na pitanje ne bavi li se čitavom novinarskom karijerom prezrenima, kazao je: "Pa spadam u prezrene. Vjerojatno u podjeli tih likova u našoj stvarnosti, u našem društvu, ja sam žohar. Ja sam se vrlo lako identificirao sa Zaštomirom. Žohari su životinje koje ljudi preziru, kojih se boje i koje mrze. Tako se nekako i ja osjećam, i mrze me i boje me se. I ja uživam u tome", nasmijao se Dežulović.
Rekavši da je u životu više puta dao otkaz nego što ga je primio, dodao je: "Kad god sam davao otkaz, a davao sam ih puno puta u životu, uvijek mi poslije toga bilo bolje, iako nisam imao 'plan B'. Davao sam ga o afektu, u bijesu, i svaki put je ispalo dobro. Dobro je dati otkaz".
- Ja volim pisati za novine. Napisao sam nekih četiri-pet tisuća kolumni pa pomnoži li se to s tri-četiri kartice, imam 15 hiljada stranica samo za novine, što je više nego što su Dostojevski i Tolstoj zajedno napisali, našalio se.
Njegov guru kao mladom novinaru, Miljenko Smoje, objasnio mu je da je tajna u detalju, oko čega se gradi priča.
“Ne počinje se reportaža od toga koliko je, recimo, na Monte Libriću bilo posjetitelja ili koliko knjiga. Svejedno je radiš li reportažu s Monte Librića, opkoljenog Sarajeva ili iz Ognjene zemlje. Važno je naći detalj. A to nije daleko ni kada radiš tzv. ozbiljnu prozu.
Dotaknuvši se duhovito Eurosonga, ispričao je priču o pokojnom Luciću, koji je kao desetogodišnji klinac s mamom otišao na Splitski festival, i tamo zaokružio svoj glas za Tomu Bebića čiji je nastup mnoge sablaznio 'frankzappovskom' izvedbom ('I bo’je da si mi krepa, Sivče', zapjevao je nakratko Dežulović tu Bebićevu pjesmu "Tu-tu auto, vrag ti piz odnija"). No nije sablaznio i Lucića, koji je zbog svog glasa Bebiću zaradio šamar od mame, koja mu je usput poništila glas.
- Na kraju je Bebiću pobjeglo treće mjesto po glasovima publike za jedan glas, za taj Predragov glas. Jadan Toma, ostao je bez jedine nagrade u životu, kazao je Dežulović.
Pitan o aktualnom stanju njegova duha, rekao je da je po svemu trebao biti pesimist jer mu je jasno gdje i s kim živim.
- Ako sam optimist, a izgleda jesam, onda sam sebi ne mogu dati niti jedan razlog za optimizam, a opet sam optimist, što zapravo govori da sam budala. Jesam optimist i mislim da će sve nekako dobro završiti, a nadam se da će završiti čim prije, jer svaki kraj, kad je nešto ovako loše kao na primjer Republika Hrvatska, svaki kraj Republike Hrvatske je dobar kraj, feralovski je poentirao Dežulović.
Nakon što je Ivanka Mazurkijević tjednik Feral opisala 'slamkom spasa' i novinom koja je u mraku 90-ih sačuvala zdravi razum, Dežulović je kazao da nisu radili Feral s idejom i društvenom misijom u glavi.
- Mi smo samo htjeli raditi novine. Ništa više, ništa manje. Raditi novine, raditi pošteno. Dvadeset, 30 godina kasnije, ispostavila se kao uspješna misija jer nam prilazi puno ljudi koji svi imaju istu rečenicu: 'Nama je Feral spasio život zato jer smo čitajući Feral shvatili da nismo sami.' Jer, misliš da si lud, sve oko tebe gori u euforiji, mržnji, nacionalizmu, a ti se tu ne snalaziš i onda uzmeš tu prljavu crno-bijelu novinu i shvatiš da nisi sam i da, što bio rekao pjesnik, ima još takvih kao što si ti. To smo slušali milijun puta od naših ljudi na svim kontinentima. Mi smo jedna mala gerila, rasuta po svijetu, nastavio je.
Nije se mimoišla ni Dežulovićeva prva ljubav - Hajduk. Kao i svi u Splitu 60-ih i 70-ih godina, rođen je u čuvenom rodilištu preko puta 'Starog placa', starog Hajdukovog igrališta, 15-ak metara od terena.
- Rođenjem smo inficirani balunom i Hajdukom. Kad me majka odvela na prozor, prvi prizor koji su moje dječje oči vidjele bio je Hajdukov stadion, kaže.
Na pitanje je li ga bilo strah pišući tih godina, odgovorio je: "Ne, ali ne zbog toga što sam hrabar, nego zato što smo bili klinci s 20 i kojom godinom. Radili smo taj posao pošteno, iz želuca, iz droba, i nismo bili svjesni realne opasnosti, sve do potkraj rata kad su pritisci postali vrlo fizički, vrlo opipljivi, a i kad bismo se sjetili ratnih reportaža, pretrčavanja minskih polja, ulazak između dviju vatri. Nije to bilo hrabro, a i nije dobro biti hrabar, nego nismo mislili na opasnost, već samo na to da napravimo posao.
Na pitanje vidi li danas među mladim novinarima takve kao što su bili on, pokojni Predrag Lucić i Viktor Ivančić, Dežulović je odgovorio da se promijenio zanat novinarstva.
- Novinarstvo je otišlo u vražju mater još dok smo mi radili Feral. Mi danas nemamo novinarstva u klasičnom smislu, po novinarskim kanonima. Imamo nešto što je izdavačka multimedijska industrija, ali nemamo novinarstvo. Imamo novinara, novinara još uvijek ima, dakle imena i prezimena ima, ali novina nema. I u tabloidima se nađe dobrih autora, ali novina kao novina zaista nema. Mi smo malo tržište i potrebno je bar tiraža od 20 do 30 tisuća primjeraka, a to je nemoguće. Kad je Feral ugašen, imao je tiražu nešto manje od 20 tisuća primjeraka i mi to nismo mogli podnijeti. A danas toliko nemaju dnevne novine, a kamoli tjednici. Kad smo mi radili u ta olovna vremena, okvirno su tri četvrtine prihoda bile od tiraže, dakle od trafike, od prodaje novine, a jedna trećina od oglasa. Danas je obrnuto.
- Danas novinske izdavače čitatelji uopće ne zanimaju. Njih zanima da od Dinersa dobiju milijun eura, od Telekoma milijun eura, od osiguravajućeg društva milijun eura, od INA-e milijun eura i da to podjele na 52 broja godišnje. I onda će stotinjak ljudi kupiti, ali oni su potpuno nevažni, kaže.
A digitalni mediji?
- Iako sam dijete papirnatih novina i trafika, naravno da objavljujem na portalima jer sam osuđen na to. No, ne razumijem pretjerano logiku digitalnih medija i ne sviđa mi se pretjerano, ali to je jedini način da dopreš do čitatelja. S druge strane, mladi ljudi moraju iskoristiti neslućene mogućnosti tih medija, zaključio je Boris Dežulović.
