Ove subote u 20 sati u jedinstvenom Književnom parku Pucići Dolenji, tri kilometra od Žminja (na cesti prema Matijašima) održat će se hommage posvećen pokojnom profesoru Draženu Vlahovu, istraživaču glagoljice značajnog znanstvenog opusa, dugogodišnjem ravnatelju Državnog arhiva u Pazinu, povjesničaru, arhivistu, stručnjaku za glagoljsku paleografiju.
Večer će moderirati domaćin, novinar, publicist i pisac Elio Velan, koji je u književni park pretvorio lijepu autohtonu kuću i dvorište svog pokojnog oca Giannija, koji je desetljećima kao veterinar radio na širem području nekadašnje općine Rovinj, koja je obuhvaćala i Žminjštinu, pa tako i ovaj mali zaseok s danas četiri kuće u Zapadnoj Bezačiji.
Čuveni nekadašnji urednik 'Kulture' u Novom listu Miljenko Marin napisao je: "Velan pripada onoj vrsti novinskih pisaca koji ima istančan osjećaj za reportažno pisanje, smisao da u nekom događaju, pojavi, osobi ili sudbini prepozna punokrvnu priču"
U razgovoru će sudjelovati aktualna ravnateljica Državnog arhiva u Pazinu Mirela Mrak Kliman, povjesničarka Danijela Doblanović Šuran te povjesničar umjetnosti, bivši europski parlamentarac i bivši načelnik Vižinade Marino Baldini.
Elio Velan: I ova kuća predstavlja kulturnu istarsku memoriju
Istodobno će svoje radove vezane uz glagoljicu predstaviti akademski slikar i konzervator-restaurator Egidio Budicin, a fotografije Velanov sin Gianni, dok će etnomuzikolog Noel Šuran sa svojim kantadurima otpjevati s baladura nekoliko autentičnih istarskih pjesama.
Uoči preksutrašnjeg događaja, razgovor u sjeni baladura Velan otvara nadahnutom paralelom.
"Bluz je danas roba, dio glazbene industrije, dok je suštinski bio izraz težačkog života, života robova. Kao mladić sam svjedočio kad su Prikodražani, seljaci majstori s kamenom restaurirali cijelu ovu kuću, da bi na kraju dana pjevali na tanko i debelo, i i to na ovom baladuru. Tada sam shvatio kako iz srca izađe sav trud, muka života, ali i katarza, oslobađanje kroz pjesmu", kaže Elio Velan, autor romana "Bilo jednom u Istri - istinita priča o Ivanu Kolariću", knjige o vizionaru istarskog turizma "Anton Štifanić Nini - Prekinute vizije", monografije "Rovinj nekad i sad", esejističkog djela "Moja Istra - ispovijesti i svjedočanstvo" te knjige kolumni o njegovom 20-godišnjem dopisničkom radu iz Trsta "Bura u zaljevu".
U predgovoru potonje knjige čuveni nekadašnji urednik 'Kulture' u Novom listu Miljenko Marin napisao je i ovo: "Velan pripada onoj vrsti novinskih pisaca koji ima istančan osjećaj za reportažno pisanje, smisao da u nekom događaju, pojavi, osobi ili sudbini prepozna punokrvnu priču".
Zašto ste baš ovdje utemeljili prilično neformalan, izvaninstitucijski književni park?
Prvo, da sačuvam memoriju na svog oca koji je vjerovao u važnost obnove tradicionalne istarske kuće. Ova kuća je stara više od sto godina. I ova kuća predstavlja kulturno dobro, predstavlja kulturnu istarsku memoriju. Drugo, ovo je sidro mojih višedesetljetnih traganja i pokušaja čitanja istarskog teritorija. Na koncu, književni park je bio posljedica prekida iznajmljivanja kuće turistima, čega sam se zasitio.
- Na posljednjem druženju prošlog mjeseca o zaboravljenom benediktinskom samostanu između sela Červari i Barat povjesničari i arhitekti govorili su pred 60-ak ljudi. Je li to već prevelik odaziv?
- To je granica. Ovaj subotnji događaj prvi put javno najavljujem, pa ćemo vidjeti kako će ispasti. Ovdje je sve besplatno, uvijek ima nešto za jesti i piti.
Zašto izvaninstitucijski?
Jer sam lijen i neću tražiti javna sredstva. Tada imaš vezane ruke, moraš se opravdavati. Uostalom, to radim iz svog osobnog gušta. Istina, uvijek se nađu neki entuzijasti koji doniraju nevelika, ali dovoljna sredstava za hranu i piće. Ovo je druga sezona parka, četiri su događanja svakog ljeta - ovog smo imali izložbu Fulvija Juričića, prezentaciju zaboravljenog benediktinskog samostana, a nakon subotnjeg hommagea prof. Vlahovu, u rujnu slijedi samostalna izložba Egidia Budicina. Prošlog ljeta upriličili smo hommage Marčelu Brajnoviću, večer posvećenu Mati Baloti, izložbu akademskog kipara Ljube de Karine i izložba fotografija mog sina Giannija.
'Nikad nisam bio klasičan novinar. Pisao sam uvijek neku priču, pa mi je bilo lakše. Pisanje me zanima kao komunikacija. Sad radim jedan scenarij za film o Pazinu'
Koliko se u događajima miješaju umjetničke vrste?
Dosta. Prekosutra će, primjerice, Mario Benčić čitati odlomke iz 'Boljunske kronike', na kojoj je puno radio profesor Vlahov. To su svjedočanstva svećenika glagoljaša iz 15., 16 i 17. stoljeća. Sam je pristup interdisciplinaran; prožimaju se slikarstvo, književnost, glazba. A sve u ležernom tonu traje 45 do maksimalno 60 minuta. Da ne soliš nikom pamet. Ima i muzike. Ovdje su nastupili Dario Marušić, Mirko Cetinski, rovinjski canturi udruge Giusto Curto, Goran Farkaš.
S izložbe Fulvia Juričića
Izbor tema nije uobičajen?
Nakon iskustva čitanja autobiografske knjige Mate Balote "Stara pazinska gimnazija", otvori ti se cijeli novi svijet. Kad smo ovdje govorili o Baloti, nakon što je glumica Vanda Velagić pročitala pojedine odlomke iz te knjige, u mom izboru, naknadno mi je prišao jedan gospodin koji je istinski zaljubljenik u djelo Mate Balote. Kazao mi je da je pročitao nekoliko puta tu Balotinu knjigu, ali da te pasuse nije sam uočio. To je čitanje teritorija. Time se bavim, a književni park mi je dodatak.
Koliko je književni park originalna ideja?
Originalna nije, to je jedna moj sitna provokacija. Književne parkove posjetio sam u Italiji. Talijanima puno toga manjka, ali ne i kreacije. Zašto Uvala Blaz s podrškom Raklja, rodnog mjesta Mije Mirkovića, ne bi bila književni park Mate Balote, ili neka prigodna lokacija u Brseču park posvećen Eugenu Kumičiću?
Cijeli ste život u novinarstvu.
Nikad nisam bio klasičan novinar. Pisao sam uvijek neku priču, pa mi je bilo lakše. Pisanje me zanima kao komunikacija. Sad radim jedan scenarij za film o Pazinu.
Koliko košta kultura?
Jako malo. Skupiš ljude, razgovaraš na zadanu temu i na koncu večeri svi odlaze zadovoljni. A na to si potrošio malo, koliko košta par kilograma mesa, jedan sir, ili vino koje sam pravim. Gotovo svatko donese bocu. S druge strane, a to sam rekao i svom sinu koji je u Italiji diplomirao povijest pa, među ostalim, i pet godina učio grčki te sedam godina latinski jezik: "Antonio, ti se možeš odreći kulture koju si stekao, ali se ne možeš nje osloboditi, ona ti je ispod kože. Kulturu ne možeš kupiti, nije na prodaju, nema je na tržištu. Jedan talijanski novinar i pisac kazao je: "Kultura nije stvar, nego način kako se stvari rade". Nije, dakle, roba. Nije na prodaju.
No, kultura je u novinama došla na margine?
Do sredine 90-ih u svim talijanskim dnevnim listovima treća stranica bila je posvećena kulturi. A danas je prije ili čak poslije sporta.
