EVELINA RUDAN RASPLAKALA STARIJEG PULEŽANA "Spasit će nas Mazinga Zeta"

Duhovita, vedra, emotivna, nostalgična, istodobno oštroumna, energična, poticajna, 'pjesnička eruditkinja'. Njena poezija, nije pretjerano reći, pokreće čitave unutarnje svjetove i snaži svoje čitatelje u ovo suludo ubrzano, površno doba kad se i intelektualci žale da nisu dugo pročitali prozno, a kamoli poetsko djelo.

Nagrađivana pjesnikinja i sveučilišna profesorica Evelina Rudan, kako se sinoć povjerila mnoštvu u natisnutoj 'Kampanjoli' u Savičenti, snatrila je kako bi bilo dobro raditi kao čitateljica, ali nažalost taj posao nitko nije spreman platiti.

foto: Andi Bančić

Koliko čitanje znači ovoj sjajnoj pjesnikinji i profesorici na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rodom iz Žminja, koliko je čitanje dio njenog književnog postupka i djela, vjerno pokazuju i pojedine pjesme iz njene knjige "Smiljko i ja si mahnemo" koja je osvojila sve nacionalne nagrade, uključujući i nagradu 'Ivan Goran Kovačić', i koju su neki oglasili knjigom klasikom.

Starijem Puležanu zasuzile oči

Za razgovora je Evelina Rudan istaknula gotovo presudni utjecaj profesorice iz osnovne škole Vilme Zohil na njeno pisanje, a kao čovjeka koji je jedini prihvaćao njenu 'drugačijost' navela je župnika Romana Širolu.

I tada se, kao dijete, nije natjecala, niti očekivala 'Zlatno pero'.

- Mene je veselilo pisati, veselilo me čitati, veselilo me poslušati muziku. Poezija nije utrka s preponama, kazala je.

Da poezija ima i dalje snagu dodirnuti, oplemeniti, osnažiti pa i rasplakati, ganuti, vidjelo se kad su jednom sredovječnom Puležanu u publici zasuzile oči dok je Evelina Rudan čitala pjesmu koju je posvetila Puležanima u publici:    

Govoreći o odnosu stvarnosti  i fikcije u njenom djelu, rekla je da je nezgodno za rod imati pisca, pjesnika jer uvijek postoji opasnost da će vas uvaliti u knjigu.

- Tekst je tekst, on ima svoj život. Pojedini su segmenti i autobiografski, ali tekst ima svoje vlastite unutarnje zakonitosti i važno je da on bude uvjerljiv po sebi, i da ti likovi, ta lica, ti protagonisti govore nešto i onome tko pojma nema o Rudanima , kamoli o Oriču. Tekstovi funkcioniraju kao svijet za sebe. Tako ja vidim književnost, kao svijet koji je dovršena cjelina s rasprsnućima raznolikih značenja, koja onda svakom pojedinom čitatelju govori nešto što je njemu samom važno, kazala je Evelina Rudan.

Vrijedi ponoviti i ove njene svojedobne riječi: "Želim biti u tekstu istodobno i žena i muškarac, i dijete i odrastao čovjek i starica i starac i mladica i mladac. Poezija je višeznačnost na različitim razinama, teško ju je, kad je dobra, sabiti u jedno značenje".

Tijekom ugodnog razgovora s vještom moderatoricom Mirjanom Doblanović Pekica, pjesnikinja je uvjerljivom a neisforsiranom interpretacijom pročitala i donju pjesmu u kojoj se zrcali Evelinina čitateljska strast , a u kojoj su akteri i njene krave Kiteša, Srnela i Galjarda:

smiljko i ja si mahnemo

ala, šu, hoj doli, delan mote

gren, gren, dela mote

a kiteša, a kiteša, pita

kiteša, mašen na mote

kiteša će poć s manon

ma kamo, dela s moti smiljko

ma kamo

na sastanak, na sastanak, delan ja

na kijsti, na kijsti sad, dela smiljko

na projektni, na projektni

motan ja jopet

ča će projektirat, pita smiljko na muto

brod neće, smijen se smiljketu, brod neće

dat ću noj malo da čita andreu dworkin

je li to dobro za nju, motiva mi smiljko

ni dobro za nju, bolje je za srnelu

smijen se smiljketu nazad

ali kiteša ima tepliju kožu i sura je

i svakamor gre s manon

govorin, a već san u brajdinah

i kiteša mi liže glavu

slina kapa kako rosa, teška rosa

i noge su mi rosne

sidin na jaketi, jaketa diši na španjulete

na španjulete i na sir

kiteša me liže

o moja, noj govorin, o moja

spasit ćemo se ti i ja

čitamo goethea i rakovac je čita goethea

s nikon galjardon

s kitešon eli s galjardon

ja s kitešon čitan goethea i tolstoja

z galjardon dostojevskega i twaina

s srnelon ćopića i kocbeka

sama čitan kosovela i balotu

bolje gredu skupa srečko i zvane

ali to ću znat pokle

andrića za po putu i za pod ladonju

za po polju i po boški krležu

za po partiri crnjanskega

preverta za kad san ja namurana, a on ni

lorcu za kad je on namuran, a ja nis

trakla za jutrenje, rilkea za ručenje

psalam za večernju

balzaca za svaki dan i miran san

viteza za da ne bude rata

chestertona za zdrav razum

christie za umirenje, zagorku za akciju

sienkiewicza steši, scotta nego ča

i šenou š njima skupa u kup

zofku aš je najdeš na šufitu

kad išćeš ništo drugo

kanta za dobar ten i zlatne zvizde

gušteta za spoved, orwella za oprez

toma je pretežak, hugoa da buden prava

i cankara isto, nazora za brageše

đenija za kad si jako sama

villona za kad si kumpanjana

ali ti je dosadno, faulknera za vajk

hemingwaya za brzu pomoć

camusa za protiv bolesti

čehova za kad si štuf i za rečenicu

leopardija za kad si srićan, šimića za stih

ivana za svih, ivana za svih

i za slovo na početku

kombinivala san, kombinivala, govorin smiljketu

i još dokle mu govorin, jutro diši po rosi

zidić po groti, palica po friškin jasenu

a ja san sama i finamaj je sunce pobralo hlade

i ninega ni okolo, i sve je tiho, tako tiho

govorin smiljketu, i već san nazad.