Istina, kolekcionarstvo iziskuje puno novca, no meni nije bilo bitno da su to velika ulja na platnu, što svi danas jako vole; ja volim i dobru grafiku, i akvarel, pastel... Bilo je tu - ipak sam ja ekonomist - i kupovanja dvije slike da spustim cijenu, i mijenjanja glisera za slike, mijenjanja slika za sliku... Bilo je umjetnika koji su mi svoje umjetnine i darovali... priča nam kolekcionar Zoran Franjić
Istina, kolekcionarstvo iziskuje puno novca, no meni nije bilo bitno da su to velika ulja na platnu, što svi danas jako vole; ja volim i dobru grafiku, i akvarel, pastel... Bilo je tu - ipak sam ja ekonomist - i kupovanja dvije slike da spustim cijenu, i mijenjanja glisera za slike, mijenjanja slika za sliku... Bilo je umjetnika koji su mi svoje umjetnine i darovali... priča nam kolekcionar Zoran Franjić
Djela Željka i Krste Hegedušića, Marčela Brajnovića, Bojana Šumonje, Roberta Paulete, Branka Gulina, preko najboljih slikara hrvatske naive do slika poznatih kineskih umjetnika - samo su dio bogatog kolekcionarskog opusa Puljanina, ljubitelja umjetnina, kolekcionara i erudita, umirovljenog profesora Zorana Franjića.
Svoje je blago, marljivo skupljano godinama, odlučio izložiti na izložbi "Najljepša zamka" koja je nedavno otvorena u Muzeju suvremene umjetnosti Istre.
Privatnu zbirku, koja broji više od tristo umjetnina pulskih, istarskih, nacionalnih i međunarodnih umjetnika, 'poklonio' je publici - Puljanima, ali i turistima, kako bi uživali u intrigantnoj i zanimljivoj izložbi na kojoj prevladavaju slikarski radovi - na platnu, papiru, dasci, no vidjeti se mogu i grafike, crteži, rukotvorine...
Posebnost zbirke je da ona, kako se navodi u katalogu, okuplja radove različitih stilskih i tematskih odrednica, različitih tehnika, a obuhvaća radove od kojih najraniji datira u 1929. dok je najrecentniji rad koji je ušao u zbirku iz 2018. godine.
Franjićeva strast za umjetnošću neraskidivo je povezana s cijelim njegovim životnim putem, počevši od djetinjstva i njegova djeda Franje Lipskog koji je 1902. godine u Travniku otvorio prvu malu tiskaru u tom kraju, a koja je radila sve do Drugog svjetskog rata.
- Naša je porodica bila dobrostojeća, mama je bila profesorica klavira i harfe, moj tata diplomirao je rudarstvo u Austriji te od malih nogu baštinim naklonost prema umjetnosti. Slikama je bio okružen još moj djed čije razglednice koje je tiskao dan danas tražim po sajmovima, a moji su roditelji uživali u glazbi, književnosti, slikarstvu...
Nas troje djece raslo je po rudnicima Bosne, kako smo se selili za ocem, a ja sam imao sreću da se '70-tih prošlog stoljeća doselim u Pulu koja je postala moj dom, priča nam.
Mnogi Zorana Franjića znaju kao profesora u Ekonomskoj školi gdje je radio kao predavač marketinga i drugih ekonomskih predmeta, ali i sa sveučilišta Jurja Dobrile gdje je, nakon magisterija i doktorata, radio sve do umirovljenja 2013. godine.
No vratimo se izložbi; na samom početku izložbe izloženi su radovi iz obiteljske baštine, poput onih slikara Petra Tješića, a koji - iskren je naš sugovornik - nemaju cijenu jer su kao uspomene za njege neprocjenjive. Izložba se nastavlja dijelom koji je posvećen hrvatskoj naivi.
Upravo je naiva, veli nam Franjić, 'krivac' za početak njegova kolekcionarskog puta.
- Baš nakon dolaska u Pulu, 70-tih otkrio sam naivno slikarstvo. Snažno me privuklo jer volim ono nešto iskonsko u slikama i tada sam kupio prvih par slika naive, priča nam profesor Franjić, navodeći da, kao magistar marketinga, dobro zna koliko je naivno slikarstvo proslavilo Hrvatsku u cijelom svijetu, o čemu je i sam često pisao radove.
Tako, kao primjer, podsjeća na famoznog Ivana Rabuzina koji je, kao pobjednik svjetskog natječaja, dobio čast da oslika kazališni zastor u kazalištu Takarazuka, jednom od najpoznatijih kazališta u Tokiju.
- Već sam više puta u valovima akutno 'inficiran' sakupljanjem likovnih umjetnina: prvi val bio je tijekom sedamdesetih kad sam, kao i mnogi , uživao u naivnom slikarstvu svjetski poznatih hrvatskih naivaca. Drugi val zahvaća me osamdesetih godina, pogotovo poslije izložbe zbirke Paje Kanižaja (književnik Kanižaj je bio vlasnik jedne od najvrednijih umjetničkih zbirki u Hrvatskoj, op. a.) u bivšoj Galeriji Dijana 1993. godine, veli nam ovaj kolekcionar.
Tih godina naš sugovornik puno putuje, pa sa svojih putovanja donosi brojne umjetnine u Pulu, od kojih su neke svoje mjesto pronašle i na aktualnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti.
- Moje prvo veće "skitanje" bilo je još 1969. godine, kad kao student odlazim u Englesku na Isle of Wight i radim kao konobar radi učenja engleskog jezika. Slijede razna putovanja, uglavnom po cijeloj Europi, a 1984. odlazim u Toronto i New York.
Pet godina poslije, 1989. putujem u Keniju, Zimbabve i Tanzaniju; prvi put odlazim na Daleki istok (Tajland, Singapur, Malezija, Indonezija). Prvi odlazak u Indiju dogodio se 1997., a drugi već 1998. godine (Mumbai, Goa, Kerala, Karnataka, Tamil Nadu, Rajasthan, Nepal, Calcutta, Darjeeling, itd.), gdje me fasciniraju indijske likovne minijature mogulskih majstora kojima ne mogu odoljeti pa ih kupujem i nosim sa sobom u Pulu, priča nam detalje iz svog života.
Nakon naive, slijedi zatišje i tek kada se 1983./84. zapošljava kao profesor u Ekonomskoj školi Franjić, veli nam, paralelno kreće s privatnim, uspješnim biznisom, koji mu omogućava da zarađeni novac troši na umjetnine.
Na upit je li skupljanje umjetnina nešto što si mogu priuštiti samo bogati, ovaj kolekcionar veli da on na slike nije nikada gledao kao na investiciju, mada je po struci ekonomist, a da je kupovao ono što mu se u tom trenutku svidjelo, što ga je na prvu privuklo.
- Istina, kolekcionarstvo iziskuje puno novca, no meni nije bilo bitno da su to velika ulja na platnu, što svi danas jako vole; ja volim i dobru grafiku, i akvarel, pastel... Bilo je tu - ipak sam ja ekonomist - i kupovanja dvije slike da spustim cijenu, i mijenjanja glisera za slike, mijenjanja slika za sliku... Bilo je umjetnika koji su mi svoje umjetnine i darovali... priča nam.
U razgovoru, dok nas vodi kroz izložbu, doznajemo da je mnoge od umjetnika čije slike ima u kolekciji i osobno poznavao, sa mnogima i prijateljevao poput Price, Kokota, Murtića, pa tako prepričava zgodnu kada ga je posjetio Edo Murtić kod kuće te nakon obilaska kazao "da je nakupio svašta".
- Slikari su sujetni, smije se Franjić, dodajući da on nije slikar, ali voli se pohvaliti time da "ima oko za umjetnost, da zna prepoznati ono što je dobro".
Dio izložbe posvećen je kineskim umjetnicima. Povezanost s Kinom duboka je i osobna - Franjićeva supruga je Kineskinja koju je upoznao kada se vraćao s Tibeta.
S njom je, veli nam, proputovao provinciju Yunan i ostao iznanađen kada je kod jednog plemena naišao na posebnu vrstu slikarstava, takozvani Dungba painting, a koje ga je neodoljivo podsjetilo upravo na naše naivno slikarstvo. Druga dva važna djela umjetnika Lu Penga kupio je za posjeta Pekingu, nakon što su se s njim povezali u Poreču na izložbi kineskih umjetnika.
- Budući da imamo stan u Shenzhenu kod Hong Konga, često lutam Hollywood roadom. Ta je ulica u Hong Kongu puna galerija pa sam odatle također donio dvije izvrsne manje slike. Upravo se spremamo na put, nismo bili otkako je krenula korona i veselimo se provesti mjesec dana na putu, dodaje.
Jedna od slika koja razoružava, posebice kada čujete priču iza nje, ona je tajlandskog slikara Rawat Vongla, a koju je Franjić nazvao "Budine suze".
- Godine 2004., za velikog tsunamija koji je ubio tisuće ljudi, bio sam u Bangkoku. Jedno jutro vidio sam slikara kako kleči i slika. Jako me dojmio taj prizor i poželio sam sliku, mada još nije bila ni gotova. Vratio sam se sutradan, no nisam imao sreće. Slika još uvijek nije bila završena, a umjetnik nije bio siguran može li se od nje uopće rastati. I tako sam čekao da je završi, dolazio nekoliko dana za redom i na kraju ga nagovorio da mi ju proda, priča nam.
Na izložbi se može razgledati i kolekcija svastika za koje profesor Franjić odmah napominje da u indijskoj i kineskog kulturi predstavljaju simbol sunca, rađanja. Pogled privlači i svastika od srebra na pravom ljudskom skalpu. Lubanja je pripadala monahu u Tibetu, veli nam, pojašnjavajući kako ju je kupio u jednom samostanu uklasenom u stijenu na visini od preko pet tisuća metara nadmorske visine.
Ovdje, priča nam, kada netko umre, nema pokopa. Tijela monaha prenose se u pećinu u stijeni gdje se komadaju i bacaju pticama strvinarima. Najiskusnije ptice, prenosi nam priče, uvijek prvo uzmu butinu, a kada pojedu meso bace kosti u stijenu da bi došle do srži.
Da je i naš sugovornik bio ispred svog vremena dovoljno govori činjenica da je još 2008. godine otvorio "Pula Art hostel", a kasnije u kući imao i galeriju u kojoj je organizirao izložbe.
Kuća našeg sugovornika također je interesantna, sagrađena 1908. godine, u potpunosti ju je obnovio, i to uz pomoć kreativca Denisa Nađa da, kako veli, "miriše na secesiju".
Dvorište, cijelo popločano u mozaike, privlači poglede prolaznika.
Ovdje je jedno vrijeme imao i galeriju koja je nosila ime "Antun Lipski" (kombinaciju njegova krsnoga imena i djedova prezimena), a u kojoj je, prisjeća se profesor Franjić, organizirao izložbe različitih umjetnika. U sjećanju mu je ostala, navodi, izložba Marčela Brajnovića koju je činila jedna jedina slika. Doduše, impresivnog formata i ekspresije.
Upravo za ovog umjetnika naš sugovornik navodi da zaslužuje svoju posebnu izložbu i kako će rado dati svoje slike da se takvo što ostvari upravo u Istri iz koje Brajnović i potječe.
Razgovarajući što za njega znači umjetnost, i kako gleda na sve veći proboj umjetne inteligencije u ovo polje, Franjić citra stih pjesme grupe 4M "Platno, boje, kist i twist".
- Znate, teško je danas dati nešto novo na platu, ali volio bih to vidjeti. Dakle, platno, boje, i kist, sa tvistom. Doista se nadam se da umjetna inteligencije nikada neće prevagnuti i da će se ruka i srce umjetnika i dalje cijeniti, navodi.
Na pitanje ima li koja slika, umjetnik kojeg bi želio, a još ne posjeduje, Franjić na prvu spominje slikara Francis Bacona, a onda ipak dodaje;
- Ima puno umjetnika i slika koje bih želio imati, ali više nemamo mjesta na zidovima. Meni ne smeta slika pored slike, taj kreativni nered, ne odvlači mi pozornost, ali moja je supruga spustila zastor i rekla "dosta je", i poštujem to.
Uvijek će se naći koja sitnica s putovanja, no sada sam u fazi kada se pokoje umjetnine moram i riješiti jer jednostavno više nemam mjesta kako bih ih sve izložio, a skrivena slika za mene zapravo gubi svoju vrijednost, navodi naš sugovornik te zaključuje mišlju da se u slikama mora uživati.
- Bilo je umjetnika koji neke svoje slike nisu izlagali pa sam ih morao 'kuhati' danima da mi ih prodaju. Nagovarao sam ih "daj, ne budu sebičan, prodaj mi kako bih je mogao pokazati", navodi nam, podsjećajući da ovo nije prva izložba na kojoj je izložio javnosti svoje umjetnine.
Još je 1995. u galeriji Dijana gradu je poklonio izložbu pod nazivom "Slike Pule", od kojih su neke sada izložene u Muzeju suvremene umjetnosti Istre.
"Ovaj kolekcionar, koji je posebnu pažnju i strast prema likovnoj umjetnosti prenio ne samo u vlastiti život već i svoj dom, a koji u svakom smislu progovara o njegovoj sakupljačkoj strasti, potrebi i želji za jedinstvenim i autentičnim ozračjem kojeg je stvorio na vlastitoj adresi.
Okružen onime što voli i prema čemu gaji dugoročnu strast, kako sam ističe, nema razloga za svakodnevnim izbivanjem iz vlastitog doma; napravio je sam sebi zamku, a otuda i naziv izložbe koja sadržajno i kvantitativno predstavlja zaokruženu cjelinu i daje uvid u svu širinu i slojevitost umjetničkog izražavanja", piše u katalogu ravnateljica muzeja i kustosica izložbe Ketrin Milićević-Mijošek.
Inače, izložba realizirana sredstvima Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Pule i Turističke zajednice Grada Pule traje do 30. studenog.
Može se razgledati svakim danom, osim ponedjeljka i blagdana, od 10 do 19 sati u, za muzejske potrebe, adaptiranom prostoru pulske Stare tiskare, na adresi Sv. Ivana 1, u Puli.
Osnovano se sumnja da se 40-godišnjak sa ranije prijavljenom osobom i još jednom zasad nepoznatom osobom povezao u zajedničko djelovanje u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi kontinuiranom nabavom, skladištenjem, preprodajom i distribucijom velikih količina kokaina radi daljnje distribucije na ilegalnom narko-tržištu Istre
Nije oporba u ponedjeljak srušila rebalans proračuna, nego ga vladajući nisu izglasali
Čudi me da je Peđa Grbin ljubav i brigu za Pulu doživio tako naglo, neposredno pred lokalne izbore. Očito nije svjestan što su njegovi kolege iz pulskog SDP-a predstavljali u Gradskom vijeću ove zadnje četiri godine. Upravo su oni bili u koaliciji s HDZ-om i sve njegove optužbe o tome kako grad stagnira i ne razvija se, dijelom može zahvaliti svojim kolegama koji su četiri godine zajedno s HDZ-om podržavali sve odluke gradonačelnika Zoričića, pa i one najspornije
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
