Kroz tri triptiha, jedan diptih i jednu samostalnu sliku, ovaj se, nazovimo ga slikarski, ciklus obračunava s vremenom, s tijelom, i s pozicijom koji uistinu jesu jedan problem, jedna stvarnost. Jedno tijelo koje treba razumjeti u širini njegovih raznolikih ali povezanih značenja.
Prije svega riječ je o jednom novom tijelu rada koji sebi pristupa kao formi, kao sadržaju i kao značenju. Studije autoportreta plastičan su primjer uporabe tijela – portreta - kao ustaljene umjetničke forme koja ovdje nadilazi potrebu za bilježenjem vlastita, ljudska i „gamerolika” lika. Oni su, ponajprije, svjedočanstvo duha autora koje se stupnjeva od prenesenog svakodnevnog pucanja (Etape izražavanja), preko satiriziranog pokušaja uklapanja (Tehnike preživljavanja) do huškačkog, apokaliptičnog sraza i poraza (Izbacivanje žuči), a koji proizlaze iz raskola želje da se učini više, zna bolje, pomogne jače u svijetu pasiviziranosti, uigranih obrazaca i namještenih borba.
Tijelo se potom dodatno razvija i biva opisano njime. Prisutna fizička tijela odraz su stalnih sukoba i pomirbi u koja se upisuju značenja po nalogu društva i politike: od Branitelja (...) kojemu smo „vječno” zahvalni, no na njemu je sada da tek tiho svjedoči smjenama na vrhu za koje su ga i sami iskoristili, preko onih imaginarnih figura koje se ističe kao europske, svjetske klasike i vrijednosti, bez pretjerane svijesti kako zbore o vlastitom razočaranju koje je stoljećima istovjetno (Nepromjenjivost (...)), do autoreferencijalnog i intertekstualnog prikaza Orfejeva upadica (...) u kojemu ni čije umijeće, predanost i
odmaknutost nisu lišeni tuđih upliva i skromnih tumačenja.
(Mihaela Zajec)
Tijelo potom odlazi i do onog ponajviše politiziranog o kojemu se prečesto misli i zauzima, spletkari i dogovara. Triptih Okruženost još je jedan nasrtaj „velikih i jakih”, „prirodnog” stanja i društvenog „reda” na one koje bi željele ponešto mira, ponešto mišljenja, i ponešto sebe samih (Hodanje uz utjelovljenja, Prkos i prodiranje). I unatoč svim povijesnim „prekretnicama”, svom skupljenom znanju, svim tehnološkim probitcima, posvuda ostaju sveprisutni atavizmi i arhaizmi skloni zadiranju u druge, a samotnjački ostaju napori borbe protiv njih, kao i borbe za neopterećeno bivanje i življenje (Samotni revolveraš).
Posljednje je tijelo, ono toliko fizičko da gubi i konotaciju svoje političnosti. Iščekivanje ratničke sreće samo je tijelo. Čista je fizionomija, zbroj mišića i tetiva, pomna prehrana i pretjerana vježba. Ono je uloženi novac i ostvareni rezultat, ono je tek još jedno sredstvo, još jedna zabava.
Konačno, može li i tijelo rada, tekst o, za, sa slike (PrijepoDnevnički i PopoDnevnički zapisi), biti jednakovrijednom varijacijom tijela u procesu, u tom njegovom kraćem ili duljem vremenskom, prostornom i intelektualnom trajanju? Jer nastojanje je ove izložbe, ako se već ne prima politički, da barem transparentno ukaže poteze, slojeve i postupke u razrađenom, „čistom” crtačkome i slikarskome svijetu.
IVAN OŠTARČEVIĆ (Zagreb, 1990.) je crtač, grafičar, slikar i muralist koji je diplomirao Nastavnički odsjek (smjer grafika) pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2015. godine.
Od tada aktivno djeluje na likovnoj i vizualnoj sceni pri čemu je ostvario dvadeset samostalnih izložbi te veći broj skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu (među kojima se ističu Bijenale crteža, 2023., Bijenale slikarstva, 2021.; Trijenale grafike, 2019.; Trijenale kiparstva, 2012.). Uz to, autor je 15-ak murala ostvarenih za i u suradnji s različitim institucijama i festivalima u kulturi i umjetnosti, kao i gradskim tijelima diljem Hrvatske.
U svojem se radu zanima za cjelokupno ljudsko postojanje iz vizura socioloških, političkih, antropoloških i povjesnoumjetničkih disciplina, kao i međuodnosa koji se ostvaruju na relacijama ostalih živih (imaginarnih i stvarnih) bića, stvari i pojava, ali i kroz povijesni (dis)kontinuitet.
Zastupa ga platforma Kolekcionart. Član je HDLU-a i Kluba Alpbach Hrvatska.
