Georgu Von Trapp, austrijski časnik, a potom pjevač prema čijem je životu snimljen s pet Oscara nagrađen film „Moje pjesme, moji snovi“, jedno je vrijeme živio je u Puli, na Verudi, sestra mu rođena u Puli, a roditelji su mu pokopani na Mornaričkom groblju u Puli. Pored toga, iz Pule je isplovljivao kao zapovjednik podmornica U-5 i U-14., a podvizi na moru nisu izostali
Georgu Von Trapp, austrijski časnik, a potom pjevač prema čijem je životu snimljen s pet Oscara nagrađen film „Moje pjesme, moji snovi“, jedno je vrijeme živio je u Puli, na Verudi, sestra mu rođena u Puli, a roditelji su mu pokopani na Mornaričkom groblju u Puli. Pored toga, iz Pule je isplovljivao kao zapovjednik podmornica U-5 i U-14., a podvizi na moru nisu izostali
Ovo je treći i zadnji nastavak našeg mini serijala o Georgu Von Trappu, austrijskom časniku i pjevaču prema čijem je životu snimljen s pet Oscara nagrađen film „Moje pjesme, moji snovi“.
U prvom smo nastavku pisali kako jedno je vrijeme živio je u Puli, na Verudi, spomenuli da se u Rijeci oženio s Agatheom Gobertinom Breunner Whitehead (bila je kći Sir Johna Whiteheada i unuka izumitelja torpeda Roberta Whiteheada), naveli da je Georgova starija sestra Hede von Trapp rođena je Puli 1877., te da su mu u Puli, na Mornaričkom groblju, pokopani roditelji August Von Trappa (1836.–1884.) i Hedwig Wepler Von Trapp (1855.–1911.). Dotakli smo se i Georgove vojne službe tijekom Prvog svjetskog rata, kao zapovjednik podmornice U-14: naime, izvorno je to bila francuska podmornica Curie koju je austrijska K&K mornarica u prosincu 1914. zarobljena u pokušaju prodora u pulsku luku. Tada su poginula su četiri člana francuske posade, a 23 su zarobljena. Poginuli su pokopani na Mornaričkom groblju u Puli, gdje su danas još dvojica koji se komemoriraju 20. prosinca svake godine: Pierre Chaillez i Maria Angelus Lebon.
Vila Von Trapp (1913.) u Budicinovoj ulici u Puli - foto: Manuel Angelini
U drugom smo nastavku pisali kako se nakon završetka Prvog svjetskog rata Georgh Von Trapp preselio se u Austriju gdje nakon smrti supruge, 1922, pet godina kasnije oženio s Marijom Augustom Kutschera koja je bila jako bitna u stvaranju glazbene karijere Von Trappa i njegove djece. Nakon Hitlerovog Anschlussa i mrskog pripojenja nacističkoj Njemačkoj, Georg je rekao ne ponudi da se pridruži njemačkog mornarci te je s obitelji otišao u u Ameriku, gdje stječe slavu pjevanjem pod imenom Trapp Family Singers (Pjevači obitelji Trapp). Spomenuli smo i zanimljivu činjenu da je, nakon povratka u Austriju, u dva navrata, 1931. i 1932., ljetovao na Fratarskom otoku kod Pule.
Trapp Family Singers 1944., foto: vontrapp.org
Podatke za ovaj mini serijal o čovjeku kojeg bi pulske lokalne (političke, kulturne, turističke) vlasti i institucije trebale bolje vrednovati, pronašli smo u izdanjima, na engleskom jeziku s kojima nas je upoznao pulski povjesničar Milan Radošević. Prva je autobiografiji koju je napisao sam Georg von Trapp, a koja se odnosi na godine službe u austro-ugarskoj mornarici. Pod naslovom “Bis zum letzten Flaggenschuss” (“Do posljednjeg pozdrava”) 1935. objavio ju je nakladnik Anton Pustet iz Salzburga, a javnosti je postala poznatija u novijem izdanju, na engleskom jeziku, koje je 2007. objavila University of Nebraska Press pod naslovom “To the Last Salute, Memories of an Austrian U-boat Commander” (“Do posljednjeg pozdrava: Sjećanja austrijskog zapovjednika podmornice”) s vrlo zanimljivim uvodom Georgeove unuke Elizabeth M. Campbell.
Drugi izvor bila nam je knjiga The Story of the Trapp Family Singers (Priča o pjevačkoj skupini Trapp Family Singers), čuveno memoarsko djelo o obitelji von Trapp čija je priča poslužila kao inspiracija za mjuzikl i film The Sound of Music (Moje pjesme, moji snovi). Knjigu je prvi put objavio izdavač J. B. Lippincott Company (SAD), 1949. godine, a autorica je druga Georgova supruga (prva je umrla od šarlaha 1922.) Maria Augusta Von Trapp.
Dakle, Georg Von Trapp je od 1912. do 1918. (ali i prije, u ranom djetinjstvu) živio u Puli, a kada bi podmornicom plovio prema Puli, iako je podmornička baza bila u Boki Kotorskoj, koristio je riječi “povratak kući”. Iz Pule je isplovljavaop za razne ratne misije u Jadranu i Sredozemlju.
Sve je počelo Godine 1894., kada u dobi od 14 godina, Georg je krenuo očevim stopama u mornarici te se pridružio k.u.k. Kriegsmarine stacioniranoj na Jadranskom moru, a kasnije je primljen u Pomorsku akademiju u Rijeci.
Njegov otac, August Von Trapp, rođen je travnja 1836. u Trstu, koji je tada pripadala austrijskom carstvui gdje je i njegov otac bio je službenik i časnik u mornarici. Izvorno, obitelj potječe iz Vojvodstva Hesse (današnja Hesse, Njemačka) odakle dolazi i augustova supruga Hedwig Wepler i imao troje djece: Hede, Georga i Wernera. Par je potjecao ali se preselio na Jadran zbog Augustove karijere u ratnoj mornarici).
August Ritter Von Trapp i Hedwig Wepler Von Trapp, rodtelji Georga Von Trappa - foto:vontrapp.org
August Von Trapp sudjelovao je u Bitci kod Visa 1866., gdje je kao časnik iskazao hrabrost tijekom pomorske borbe austrijske mornarici (krenula je iz Pule, a vodio ju je admiral William Tegethoff's) protiv talijanske mornarice, za što je nagrađen Vojnim križem za zasluge. Godinu dana kasnije, mornarica je postala Austro-Ugarska mornarica nakon formiranja Dvojne Monarhije uslijed Austro-ugarske nagodbe,
Osam godina kasnije, 1874., kada je kao zapovjednik jedrenjaka SMS Saida tijekom snažnog tajfuna u Sredozemlju, kod Sicilije, vještom plovidbom August Von Trapp spasio posadu od 73 člana dok su druge brodice nastradale. Za tu hrabrost i sposobnost spasavanja života kolega dobio je plemićku titulu „Ritter von“ (što na hrvatskom znači „vitez“), odnosno pravo nositi nasljednu vitešku titulu i pridjev von u prezimenu, što je označavalo ulazak u plemićki stalež. Ovaj naslov naslijedili su i njegovi potomci, uključujući Georga, čime je obitelj postala dio austro‑ugarskog plemstva. Obiteljski moto je 'Nec Aspera Terrent' („Teškoće nas ne zaustavljaju“ ili „Neka te ništa teško ne uplaši“.
No vratimo se Georgu. Igrom slučaja, prva podmornica kojom je zapovijedao bila je U-5, upravo ona koja je “krštena” u Rijeci 10. veljače 1909., događaju tijekom kojeg je Georg upoznao svoju buduci suprugu Agathe Gobertinu Breunner Whitehead. No, evo što o ovom njegovom iskustvu piše njegova druga supruga Maria Augusta von Trapp u autobiografskoj knjizi “The Story of the Trapp Family Singers” (1949): “Ubrzo je shvatio da te prve podmornice još nisu bile izašle iz eksperimentalne faze. Ispušni plinovi razlijevali su se kroz brod, uzrokujući trovanje posade. Periskop se nije mogao podizati ni spuštati, nego se s periskopom morao pomicati cijeli brod. Međutim, kapetan von Trapp doista je činio čuda s jadnim materijalom kojim je raspolagao. Progonio je obale Jadranskoga mora, onesposobljavao konvoje i vrlo brzo očistio domaće vode od neprijateljskih brodova.”
Georg von Trapp preuzeo je zapovjedništvo austro‑ugarske podmornice u Boku kotorsku U‑5 u travnju 1915. Prije toga bio ukrcan na oklopni krstaš SMS Sankt Georg, potom je bio zapovjednik torpednog čamca S.M. Torpedoboot 52 (SMS Tb 52). Da će postati zapovjednik broda na poznatom oklopnom brodu “Viribus Unitis” saznao je u Puli, a događaja se u svojoj autobiografiji prisjeća tako:
“Na admiralskom brodu primam zapovijed. Trebam predati torpedni čamac linijskom časniku, poručniku bojnog broda B., i kao putnik se uputiti na svom starom brodu (TB 53, op.ur.) u Boku kotorsku kako bih tamo preuzeo zapovjedništvo nad podmornicom U-5.
Isprva ne znam trebam li se radovati. Već dugo mi je želja vratiti se u podmorničku službu, jer tamo očekujem susret s neprijateljem. Ali bit ću odvojen od svoje voljene divizije i od svog starog torpednog čamca. Opet moram napustiti stare prijatelje koji su tako vjerno stajali jedni uz druge, u čijem sam društvu proveo mnogo sretnih sati. Napustiti ovu posadu koja funkcionira tako dobro kao tim i na koju se mogu potpuno osloniti.
Ali ipak, primamljivo je zapovijedati podmornicom! Bit ću sam svoj gospodar. Gdje ima volje, ima i načina da se pronađe neprijatelj i možda učinim svoj dio kako bih pridonio završetku ovog prokletog rata. Rastanak je kratak.”
Tijekom devet borbenih patrola ostvario niz uspješnih akcija protiv brodova sila Antante. Pod njegovim zapovjedništvom U‑5 je 27. travnja potopila francuski oklopni krstaš Léon Gambetta, 5. kolovoza talijansku podmornicu Nereide, a 29. kolovoza zarobila grčki parobrod Cefalonia kao ratni plijen u Jadranu.
Zanimljiva su i opažanja Georgeove kćeri Eleonore, a citirala ih je njegova unuka Elisabeth Campbell: “„Izvlačio je iz tebe ono najbolje. Želio si mu ugoditi, i zato su se Hrvati, Jugoslaveni, sve te nacionalnosti slagale na njegovim podmornicama. Nije bilo nikakvih problema; voljeli su ga; slagali su se predivno.
Podmornica U‑5 završila je svoj put u Fažanskom kanalu 16. svibnja 1917. kada je tijekom vojnih vježbi naletjela na minu i potonula, pri čemu je poginulo šest članova posade; u to vrijeme Georg von Trapp više nije bio zapovjednik podmornice.
Potapanje francuskog krstaša Leon Gambetta
U svojoj autobiografiji, trenutke brije potapanja krstaša Gambetta, Von Trapp opisuje ovim riječima:
“Sa svog mjesta kod periskopa mogu pregledati cijelu podmornicu. Torpedni uređaj je sprijeda, iza njega strojevi, lijevo kormilo za upravljanje i ventili za različite tankove. Periskop mi je najveća briga. Istina, uz improvizirani mehanizam mogu ga podizati i spuštati, ali to ide tako sporo da je lakše upravljati cijelim brodom prema gore ili dolje kako bih s periskopom izronio iz vode ili ga ponovno uronio.
Ne može se zapravo približiti brodu i promatrati ga kroz periskop. Možeš ga samo povremeno opažati, jer brazda koju stvara periskop odaje prisutnost podmornice, a napadnuti brod treba samo malo zakrenuti kormilo kako bi izbjegao napad. Osim toga, more je danas tako mirno da bi bilo pravo čudo kad nas ne bi otkrili.
Napokon je naša podmornica dovoljno blizu nadolazećeg broda da možemo smanjiti brzinu. Vadimo brodski registar. Francuski, model Victor Hugo. Rijetko koristim periskop. Čovjek na komandnom krmenu mora naporno raditi. Torpedni majstor Valašek fotografira. On je ispalio torpeda.
S vremenom se obala pojavljuje na vidiku; zatim naša podmornica obilazi mine ispred ulaza u luku i posljednjim svjetlom zalazećeg sunca privezujemo se u Rosu. S rezidencijalnog broda, starog prijestolonasljednika Rudolfa, ispituju nas.
„Bok, što ima novoga?“
„Potopili smo francuski krstaš.“
„Bravo! Znači to ste vi. Vijest je ovdje telegrafski prenesena. Znate li kako se zove?“
„Ne!“
„To je bio Léon Gambetta!“
Francuski oklopni krstaš Léon Gambetta - foto: Wikipedia
Nakon misija podmornice U-5, Georg von Trapp prelazi na zapovjedništvo podmornice (SM U‑14) u listopadu 1915. i nastavlja s uspjesima na moru. Nekadašnja francuska podmornica Curie, (obnovljena 1915.) ostvarila je niz značajnih vojnih uspjeha tijekom Prvog svjetskog rata. Tijekom 1917. godine potopila je britanski tanker Teakwood (28. travnja), talijanski parobrod Antonio Sciesa (3. svibnja), grčki teretni brod Marionga Goulandris (5. srpnja), francuski brod Constance (23. kolovoza), britanske brodove Kilwinning (24. kolovoza), Titian (26. kolovoza) i Nairn (28. kolovoza), talijanski teretni brod Milazzo (29. kolovoza), te britanske Elsiston i Good Hope (18. i 19. listopada) i talijanski Capo di Monte (23. listopada).
Ukupno je podmornica U‑14 pod Von Trappovim zapovjedništvom potopila 11 trgovačkih brodova s ukupnom tonažom oko 47 653 BRT, većinom u Jadranu i kod grčke obale.
George Von Trapp na podmornici U 14 - foto:vontrapp.org
U svibnju 1918. car Franza Josefa I. unaprjeđuje Georga Von Trappa u čin Korvettenkapitän (kapetan korvete) i dobio zapovjedništvo nad podmorničkom bazom u Bokokotorskom zaljevu. Njegov ratni učinak ostaje najuspješniji među austrijskim zapovjednicima podmornica u Prvom svjetskom ratu, s 19 borbenih patrola, potapanjem 12 trgovačkih brodova, jednog francuskog krstaša (Leon Gambetta) i jedne talijanske podmornice (Nereide), ukupno 58.494 tona uništene neprijateljske plovidbe.
Sudbina podmornice U 14
Nakon što je Georg von Trapp 1. svibnja 1918. preuzeo zapovjedništvo Podmorničke baze u Boki Kotorskoj, podmornica SM U‑14 (bivša francuska Curie) nastavila je služiti u austrougarskoj ratnoj mornarici pod drugim zapovjednicima i sudjelovati u borbenim operacijama kroz kraj Prvog svjetskog rata; po završetku rata, kao dio razdiobe austrougarske flote, U‑14 je vraćena Francuskoj, ponovno preimenovana u Curie, služila u francuskoj mornarici do 1928. i zatim je razrezana 1929.
U svezi s time, valja još jednom citirati riječi njegove druge supruge: “Uskoro su mu prsa bila prekrivena odlikovanjima, na čelu s najrjeđim odličjem koje Austrija može dodijeliti, Križem carice Marije Terezije; i saznala sam da je to najviše odlikovanje koje je austrijski časnik mogao primiti u vrijeme rata, koje je carica utemeljila kao nagradu za čin osobne hrabrosti učinjen na vlastitu inicijativu, na vlastiti rizik, ponekad čak i protiv zapovijedi".
Podmornica Nereide, izgrađena u Arsenalu u Venecija između 1911. i 1913. godine, zajedno s podmornicom U-5 kojom je zapovijedao Georg von Trapp, dala je povod jednom od prvih slučajeva u povijesti u kojem je jedna podmornica potopila drugu podmornicu u borbi — događaju koji je u to vrijeme bio rijedak i tehnički značajan.
Podmornica Nereide - foto: Wikipedia
U bitci kod Palagruže 5. kolovoza 1915., Nereide je pokušala napasti Von Trappov U‑5 torpedom, ali njihov torpedo je promašio.
Nakon toga austrougarska podmornica je ispalila svoj torpedo koji je pogodio i potopio Nereide, a sva posada je stradala. Kako se približivao obali (na otprilike 500 metara), Talijani su U-5 gađali topovima kalibra 76/17 mm te se, no Von Trappovo plovilo, kako bi izbjegao udare, brzo se udaljio zaronivši. Evo sinteze događaja prema autobiografiji Georga Von Trappa.
“Povećanjem periskopa otkrio sam zelenu, bijelu i crvenu zastavu. Talijanska podmornica je blizu obale, siva i teško vidljiva, dok posada pere brod na plaži. Neki se muškarci već pripremaju za povratak na podmornicu.
„Kurs 140°, torpeda spremna, dubina 12 m,“ stižu naredbe.
Otkrio sam neprijatelja prekasno i moram kružiti da bih ga doveo ispred pramca za napad. Talijan ima prednost, a vrijeme je kritično.
Talijanska podmornica već se odvojila od obale, okrenula svoj desni bok prema nama i već je polupotopljena. Jedan čovjek još stoji na zapovjednom tornju i izgleda da nešto doziva u podmornicu.
Ova vrsta talijanske podmornice može torpedirati pod kutom od 35 stupnjeva od svog kursa i mi smo joj točno ispred torpednih cijevi. Okrenuo sam preširoko, prešao kurs prema protivniku i sada se moram vratiti da bih mogao pucati.
Prvo vidim nekoliko mjehurića od njegovog torpeda, zatim ga naši torpedi gađaju. Prvi torpedo promašuje pramac; drugi pogađa cilj. Eksplozija trese podmornicu, dim i voda prekrivaju sve. Brzo se povlačimo od obale. „Ali ne razumijem Talijane! Nema mreža oko podmornice — nema mina! Ili smo samo prošli pored? I zašto je podignula zastavu u 5:00 ujutro? Bez tih jarkih boja nikada ne bih otkrio podmornicu!
U-5 nastavlja put prema moru dok se ljudi na otoku uznemireno okupljaju i topovi otvaraju vatru. Torpedni majstor izvršava naredbe, brod zaranja 20 metara duboko. Posada je napeta, ali sve uspijeva.
Nakon napetog napada, podmornica izlazi na površinu. Svježi zrak ulazi, ljudi se suše i opuštaju. Otkrivamo tehničke probleme: benzinski cjevovodi su začepljeni od eksplozije, motori stalno staju i ponovno se pokreću. Spremnik za pitku vodu je oštećen, ali posada nastavlja raditi i na kraju motori opet rade.
Sljedećeg jutra U-5 otežano ulazi u luku. Vijest se širi: „U-5 je potopila talijansku podmornicu Nereide kod Pelagose.“ S druge strane mora odgovaraju: „Barbari, svinje!“
George Von Trapp 1915. - foto: Wikipedia
Nakon potonuća, jedna je brodica isplovila s Pelagruže i zaputila se 250 metara južno/jugozapadno od Zadla, gdje je potonuo Nereide, kako bi potražila preživjele: nije pronašla nikoga, no pronašla je telefonsku bovu koja se odvojila od podmornice. Bova je spojena na terenski telefon i pokušalo se stupiti u kontakt s eventualnim preživjelima zarobljenima unutar podmornice, no nije stigao nikakav odgovor, što je bio znak da je cijela posada poginula.
Spomen ploča poginulima iz posade podmornice Nereide postavljena je u Veneciji - foto: Wikipedia
U siječnju 1972. jugoslavenske vlasti, pod pritiskom Italije, odlučile su izvaditi olupinu. Krajem svibnja 1972. spasilački brod Spasilac Jugoslavenske ratne mornarice, s 24 stručna ronitelja mornarice i ekipom talijanske televizije RAI na brodu (ovdje je video), pristupio je olupini na 37 metara dubine koja je istražena radi provjere njezina stanja (utvrđeno je, među ostalim, da se u nekim odjeljcima još uvijek nalazio zrak, 57 godina nakon potonuća).
Potom su započele operacije vađenja: dva dijela trupa konačno su odvojena autogenim plamenikom, nakon čega su svaki zasebno pričvršćeni (uz uporabu najlonskih užadi) za dva spremnika napunjena vodom; kada su spremnici ispražnjeni od vode i napunjeni zrakom, izronili su noseći olupinu na površinu.
Ostatci Nereidea zatim su pregledani: pronađeni su kosturi desetorice ljudi (koji su potom preneseni u Italiju i uz vojne počasti pokopani u Vojnom svetištu u Brindisiju) te brojni predmeti. Odvučena u dublje vode, olupina Nereidea ponovno je i konačno potopljena aktiviranjem nekih od njezinih starih torpeda.
Potonuće podmornice i pogibija cijele posade imale je snažan odjek u talijanskoj javnosti, toliko da se i danas u Italiji Nereide smatra simbolom žrtve. Nedavno je urarski mikrobrend „Venezianico“, sa sjedištem u San Donà di Piave, nedaleko od Venecije, jednu od svojih kolekcija posvetio podmornici Nereide, s ugraviranom siluetom podmornice na poleđini kućišta sata.
Riječ je o modelima čija se cijena kreće između 565 i 1100 eura, u različitim verzijama (ronilački, GMT, skeletni, „ultrablack“, ultralaki), s švicarskim ili japanskim mehanizmom, izrađenima od raznih metala poput čelika, bronce, volframa i titana. Posebno su upečatljivi i lijepi brojčanici, primjerice oni od lapis lazulija, ametista, koralja i malahita.
Tko zna hoće li potomci Georga Von Trappa osigurati sebi jedan od tih satova.
Svrha prikupljanja sredstava za ovogodišnju donatorsku akciju prodaje mimoza je, prema odluci članova Kluba, pomoć djeci s intelektualnim teškoćama koja imaju stopostotni invaliditet, u jednoroditeljskim obiteljima
Nastala je po istoimenom dramskom predlošku Ines Božac Trošić, a izvođači su Ines Božac Trošić, Vladimir Butković, Korana Daić van Der Velde i Gordana Trajković * Predstava poziva na preispitivanje vlastitih stavova o umjetnoj inteligenciji i njenom utjecaju na transformaciju društva, umijeća komunikacije i svakodnevnog života
Resortu Ribarska Koliba okupilo se više od 30 izlagača,održana su stručna predavanja, cooking show programi i humanitarna nagradna igru
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
