"Hotel Pula" je ponajmanje pulski film

Da je 'Hotel Pula' upola dobro scenaristički ispisana (s boljim dijalozima i slojevitijom karakterizacijom likova), režirana i odglumljena priča kao što je agresivna bila njena marketinška kampanja kojom je sinoć napunjena Arena za otvorenje 70. Pule, debitantski igrani film pulskog autora Andreja Korovljeva sigurno bi podigao ljestvicu s  nedovoljno dobre ocjene.

Čemu uopće korištenje tog imena koje marketinški pomaže, postajući međutim nepotrebno, teško breme za autora. Da se film recimo zvao 'Mahir i Una', sve bi izgledalo drugačije, pa i očekivanja - uravnoteženije, konstruktivnije, slobodnije za autora.

No, nije sve u nazivu.

Četvorku zaslužuje troje bosanskih glumačkih gostovanja, odličnog Ermina Brave u glavnoj muškoj ulozi Mahira, njegovog hotelskog cimera iste izbjegličke sudbine Jasmina Telalovića (koji nas je napustio prije pet mjeseci) te Maje Izetbegović u ulozi Vahide, a dobar je i 'naš' Dado Ćosić u kratkoj, ali uvjerljivoj ulozi rasistički nastrojenog konobara.

Glavnu žensku rolu Nika Grbelja odigrala je korektno, dobro, uz očit glumački talent i potencijal.

Marketinški je dakle maksimalno iskorištena legenda čuvenog, kako se točno zvao "Discoteque Colosseum" lociranog u podrumu Hotela Pule (svi su klub zvali Hotel Pula), a da je to kultno mjesto u filmu prekratko i glazbeno posve promašeno tretirano.

Da se svo sjećanje i iskustvo mnogih svede na kratku koncertnu punk/hard core sekvencu, i to uz pjesmu koja se grubo obraća izbjeglicama, prizivajući time neupućenom gledatelju rasizam Puljana koji ovi i nisu baš gajili, sav taj dio - za sve Puležane koji su u tom klubu glazbeno i svjetonazorski stasavali - film zaslužuje najlošiju ocjenu.

Tada je sustav bio prilično rasistički  iako su, da ne ostane sve na režimu, mnogi Puljani i Istrijani bili oportunisti i šutjeli, a bilo je i nemalo šovinista, ali ne glasnih kao u ostatku Hrvatske. Mea culpa, istina je da smo svoje mladosti živjeli mimo ogromnih problema  izbjeglica, kojih je mnogo bilo iz Hrvatske, dok su u filmu, prilično nepotrebno (ali u redu, fikcija i umjetnička sloboda) dominantno zastupljeni Bosanci, odnosno žene u maramama.

Dio režimskog, institucionalnog rasizma u filmu pokazuje samo scena kad policija agresivno kupi Bosance u kombi, premda ne znamo zašto se to zbiva 1995. godine. Naime, u tužnoj onodobnoj stvarnosti (nasilno vraćanje muškaraca u BiH i mobiliziranje na ratište) događalo se u jeku rata 1992. i 1993. godine. Jedan je moj pokojni prijatelj Bosanac šepao i glumio invalida po Puli ne bi li izbjegao rat, čemu smo se tada gorko smijali, a bilo je za plakati.

Tek radi oživljavanja: 'diskoteke' u Hotelu Pula nema od 3. prosinca 1993. godine, a film je vremenski smješten u 1995. godinu. Zlatno doba kluba je od 1985,. kad je za DJ-a kao zamjena došao Redžo Salkić, a za njim i njegovi ljudi iz Circola (što se sviđalo gazdama hotela Pula), da bi se DJ Redži 1989. pridružio Branimir Slijepčević Brada s pomoćnicima, poput Branka Crnogorčića i još nekih ljudi koji su puštali  glazbu. To mjesto bilo je, u svojoj suštini, alternativno progresivno mjesto u kojem  se moglo slušati i plesati na Gang of Four, darkeri na The Smiths i The Cure , dok je jedna od omiljenih grupa bio The Cult; grunge se odmah po pojavi slušao u Hotel Puli, slušali se svi pravci metala, punka... Svatko je dobio priliku, pjesmu ili blok.

Najveća vrijednost kluba Hotel Pula bili su svi ljudi s pulske scene koji su oteli prostor i napravili to mjesto svojim, bez prethodnih financijskih planova, koncepcijskih planova, aplikacija, diskursa i narativa koji krase današnjicu. Jedini sličan pulski primjer 'Hotel Puli' bio je kafić i mjesto za koncerte  'Doc' na 'S krivini', koji nakon prebrzog gašenja, već par posljednjih desetljeća, u radikalno izmijenjenim vremenskim i vlasničkim okolnostima, djeluje kao opskurna kavana.

Istini za volju, treba dakako osvijetliti činjenicu da ovaj film različito doživljavaju gledatelji izvan Pule i Istre, a kojima se mogu pridružiti i sve starije ili mlađe generacije Puležana koji nisu uopće pohodili Hotel Pulu, od kojih su se mogli sinoć nakon premijere čuti i pozitivni komentari o dobroj ljubavnoj priči. No o tome će svoje reći ocjena publike.

Budući da je riječ o redatelju Puležanu, očekivala se veća filmska posveta Puli. Relativno skroman broj panorama Pule (ako izuzmemo more, Verudu, nešto Uljanika, tvrđavu Fort Bourguignon), uz gotovo posve izostalu rekonstrukciju 1995. godine.

Tako na cesti samo čujemo, ali ne vidimo automobile; nema arhivskog materijala (ipak je prošlo od tada skoro 30 godina), nema u kadru uopće ljudi na cesti u odjeći tog doba, kamera je često u gro kadru, hvataju se prečesto fasade starijih vila izbliza, dok se protagonisti voze u gradskom autobusu sa suvremenim, današnjim sjedalima. Očito su produkcijska sredstva diktirala takav snimateljski izbor.

Kad se dakle sagledaju prilično mršav doprinos pulskih glumaca, univerzalnost ljubavne priče, dominacija BiH glumaca,  (ne)prisustvo grada, sporno rasističko isticanje ne baš tipično za Pulu, a da o oživljavanju kluba Hotel Pula i ne govorimo, može se reći da je "Hotel Pula" najmanje pulski film.

Film je dakako fikcija i njome se može sve legitimirati, ali i opravdavati nedostatke. I ljubavna priča koja ima dobru ideju zabranjene ljubavi em domaće cure i izbjeglice, em jedva punoljetne Une i bitno starijeg Mahira. Ermin Bravo nosi cijeli film, no i tu ima rupa,  koji se ne tiču glumca nego scenarija i režije. Uoči rađanja ljubavi, prvog poljupca i odlaska u krevet, dramski prijelaz s dotad nedodirljivog Mahira na Mahira koji odlučuje ući u vezu s Unom također je zbrzan i ne baš uvjerljiv.

Ljubavna priča, kao i cijeli ovaj inače spor film koji ne nadilazi razinu tipičnog turobnog hrvatskog filma oživljava tek u drugom dijelu filma, kad dinamiku i kvalitet naglo podigne pojavljivanje Vahide i njeno 'osvetničko' traženje  Mahira kao i  njegovo bježanje i smrtni strah da joj ispriča sudbinu njenih i njegovih najbližih  u kojem sve do kraja filma nije otkriven razlog, osim nagađanja gledatelja da je posrijedi Mahirovo 'cinkanje' da bi spasio svoj život.

Koliko je taj dramski odnos uvjerljiv , toliko je ubrzan epilog s nesretnim svršetkom 'zabranjene' ljubavne priče Mahira i Une, kao i Mahirov tragičan kraj.

Na tu prečestu kritiku tipičnog hrvatskog filma zbog usiljene sporosti, kazališne glume, tuge koja se ne prekida ikakvim obratima, profinjenim humorom (a koji krase stvarnost, kolikogod olovna bila), cijelo vrijeme mi je jučer kao kontrapunkt dolazio na pamet  sjajan, u Berlinu nagrađen film “Tijelo i duša” mađarske redateljice Ildikó Enyedi. Govorim o slojevitosti. Kad  već postoji ambicija za igranim filmom i kad se već uzme takva tema. Dakako nije isto debitantski film i film već renomirane autorice.

Andreju Korovljevu iskreno želim uspjeh u idućim filmskim projektima, kao što sam silno intimno uoči premijere navijao da uspije i “Hotel Pula”.