INTERVJU Glumac Dražen Šivak: "Važno je da se umjetnik ne proda"

Uoči večerašnje izvedbe monodrame "Maske" u 20 sati na maloj sceni INK-a, razgovarali smo s njenim autorom, redateljem i izvođačem, nagrađivanim glumcem Draženom Šivkom.

Ova kazališna majstorija  u formi izvedbenog predavanja vodi kroz simboliku, povijest i vještine koje su usko vezane uz masku kao izvedbeni element, od tzv. neutralne maske, preko karakterne maske tradicije commedie dell’arte do one najmanje maske - klaunskog nosa.

Direktno se obraćajući publici, prenosi se niz zanimljivih pristupa koji su inače skriveni široj publici i maska postaje simbol glumačkog poslanja na sceni. Koristeći primjere iz klasične književnosti prikazuju se tipovi i karakteri koji i dandanas nastavljaju biti izvor inspiracije, kroz komične ili tragične zaplete.

Monodramu "Maske" najavljujete citatom: "Kada pomislimo na masku, prvo što nam pada na pamet je - skrivanje. No, u glumačkoj profesiji, maska služi upravo suprotnom - otkrivanju".  Koliko je svaka uloga, svaki lik koji se glumi, maska?

Pa da, samo što je maska na neki način pojačivač. Kao jedno povećalo. Kada gledamo neku ulogu, mi prihvaćamo da glumac stavlja masku da bismo mi nešto bolje vidjeli, budući da pretpostavljam da mi u svakodnevici ne vidimo vlastite maske.

Kolika je glumačka transformacija kada je glumčevo lice fizički zaklonjeno maskom?

O tome jako puno govorim u predstavi, o činjenici da maska nije samo na licu, nego je maska cijelo tijelo.

Koliko maska omogućuje da se kaže ono što se ne bi inače reklo?

To je jedan paradoks. Skriveno lice ponekad više govori nego neskriveno, što je jako zanimljivo. Mi glumci koji smo prošli rad s maskom znamo da je moguće i da imamo tu slobodu da na sceni iz nas izađu neke stvari koje se ne bismo usudili napraviti bez maske na licu.

Kakav je taj trenutak kad glumac pred 200 ili 500 gledatelja dotad neskriven, stavi masku na lice?

Neobično je. Kada sam prvi put to napravio na akademiji, ukočio sam se, to me je blokiralo. Ali sada mi to daje veću slobodu. To ovisi o glumcu. Neki glumci nisu za to, nemaju iskustva s time pa ne bi ni riskirali. Kažem, mi smo na jedan drugi način vidljiviji pod maskom. To je moja teza. Ne samo da maska dopušta da se više kaže, već se njom i glumac više vidi. Jer, kad stavite masku ne možete stajati kao da čekate autobus. Cijelo tijelo to mora preuzeti. U kazalištu se zavaravamo pa slušamo što glumci govore, a ne gledamo kako to rade i onda nam se čini da je riječ bitnija. A i znanstvenici kažu da je većina komunikacije neverbalna. Ono što mi kažemo je njen jako mali dio. Za mene je isto i u kazalištu.

Predstava je svojevrsna kombinacija predavanja i izvedbe. Zašto ste se odlučili za takvu vrst "umjetničkog predavanja"?

Zato što sam htio uspostaviti kontakt s publikom. Bitno mi je da svoje predstave ne radim za svoje kolege umjetnike već da one imaju neku vrstu mosta do redovne kazališne publike. To je jedan razlog. Putem tog 'predavanja', ( a to je ali trik, iluzija jer se ne prisustvuje predavanju nego predstavi), mogu govoriti ono što me zanimalo, a to je bojazan da će te vještine i znanja nestati, moji kolege izrađivači maski, glumci, profesori, učitelji... jedna tradicija koja danas nije toliko živa. Bojazan od njihovog nestanka u praksi bio je glavni poriv da radim predstavu.

Zašto ta praska više nije živa? Smatraju li je autori prevaziđenom i nesuvremenom?

Možda je razlog moda, trendovi. Maska asocira na nešto vrlo specifično, na commedie dell'arte i konkretne likove. Za mene maska nije samo fizička stvar koju stavljamo na lice nego je maska transformacija generalno. Ne mora netko staviti klaunski nos da bi igrao klauna. Chaplin ga nije morao nositi, ni Buster Keaton, a praktički su bili klaunovi.

Kako publika reagira na vašu monodramu?

Jedan je aspekt da publika uvijek voli čuti što se zbiva iza scene i kada se sve razgoliti, kad im se  kaže; 'Ja sam glumac i to i to radim ovako'. To je publici zanimljivo. Drugo, oni saznaju nešto o nečemu što im je bilo neobično ili o čemu nikada nisu razmišljali, pa i kad na televiziji gledaju političare koji su 'maske', a da toga nisu svjesni. Ova je predstava vezana za glumačku vještinu, i kao što znamo, glumačka vještina nije danas u prvom planu, već je u prvom planu jeftina zabava. Baš sam jučer primio e-mail jedne gospođe koja je gledala moju predstavu i koja mi je napisala: "Hvala vam što ne podilazite ovom vremenu". Mislim da im imponira kad vide da se glumačka vještina može održavati na razini i da je bitno da se može takvom vrednovati.

Za potrebe monodrame Mistero Buffo transformirali ste se u preko 30 likova. Koliko je izazovno jednim tijelom i jednim glasom, a to je i slučaj i u 'Maskama', oživjeti puno likova? 

To je naš posao. Jedan dva ili tri lika, to je pitanje vježbe. Ništa drugo. Kao da ja pitam nogometaša kako može 90 minuta trčati po terenu lijevo, desno, dodavati, bacati se nekom pod noge i slično.

Da, ali svaki lik nosi sa sobom čitav jedan život.

Da, ali ja nisam šaman koji ulazi u nečiju dušu. Ja sam glumac. Znam da je to nepopularno reći. Predajem na akademiji pa i studenti ne vole to čuti jer na prvu zvuči grubo. Ali nije važno što osjeća glumac nego što osjeća publika. Gdje bih ja došao kada bih utjelovio sudbinu nekog na način na koji ljudi misle da sam neki medij, da tako kažem. Ja, naravno, mogu itekako dotaknuti tu sudbinu, ali ne i biti ona. To je ogromna, ogromna razlika  i veliki nesporazum gledatelja koji gleda glumca i misli da je on baš taj kojeg gleda i onda se začudi kad isti glumac nije takav u drugoj predstavi. U tu zamku, naravno, upadaju i režiseri koji kažu.: "Budi takav kakav si bio tamo jer to si baš ti, to ti baš dobro ide". Glumci transformacije nisu nikad jako traženi.

Spomenuli ste nezavisnost spram zabavljačkog komercijalnog teatra. Koliko tome pridonosi vaš status samostalnog umjetnika?

Samostalni sam umjetnik skoro 30 godina i naravno da sam platio određenu cijenu tog položaja.

Pretpostavljam materijalnu.

Materijalna je najveća, ali i umjetnička. Kao samostalni umjetnik, ja ne mogu sebi dopustiti da radim predstavu s pet kolega. To je nemoguće. Meni se, maltene, ne isplati ni s tri. To znači da su te dvije monodrame bile produkcijska nužnost. To me itekako ograničava. Ne mogu si dopustiti uzeti neki vrlo popularan i suvremeni komad za koji moram platiti puno autorskih prava. S druge strane, mogu si umjetnički priuštiti ono što si ne mogu priuštiti oni koji su u ansamblu; kolege koji su mi puno puta rekli: "Joj, blago ti se, ti ne moraš raditi ovo što ja radim, svaka ti čast". Zavidjeli su mi na mojoj organizaciji života. No, to je svakako i velik izazov jer teško da će samostalni umjetnik dobiti kredit za garsonjericu. Ne može ga dobiti jer mu ga banka neće dati. To nije žaljenje, to su jednostavno činjenice.

Skupa je cijena slobode i nezavisnosti.

Uvijek sam, svako toliko, preispitivao  svoju odluku i pitao se je li vrijeme za promjenu položaja jer imao sam dosta ponuda da uđem u ansambl. Smatram da još uvijek nije vrijeme. Sada predajem na akademiji, a možda i ostanem tamo.