Istarski egzodusi: "Mi smo po sviete, ali vajka nan je Istra va srcu"

Josipa Bepa, (Australija, Brisbane): "Čuda puti san sanjela Žminj; vidin ga ali ne moren do njega... ne moren najti onu stazu da priden u Žminj".

Giuseppe Pino, (Italija, Novara): Važno je da, usprkos svemu što ti se dogodi u životu, nemaš srdžbu u srcu. Zato cijenim obitelj i prijatelje koje imam u Vodnjanu, Novari... i po cijelome svijetu.

Kolektivna trauma, i kad se ne priznaje

Lidia (SAD, New York): Moj je otac ostavio sve u Istri, nije poznavao jezik, morao se brinuti o djeci. Time što sam bila uspješna u školi i kasnije u životu, htjela sam dokazati da su moji roditelji imali pravo, da je njihova odluka bila ispravna, da su učinili bolji izbor zbog nas djece – moga brata i mene. Mislim da je to glavni uzrok zašto djeca emigranata imaju motivaciju da završe fakultete i uspiju u životu.

Nikola (Srbija, Beograd): I kad na prekopanom novosadskom groblju išćem krst moga dida Mate, još od miljar devetsto i tridesetega lita upokojenog i kad na medulinskom groblju stavim ruzmarin na bijelu ploču, do glave matere i oca, ja sam jednako Istranin.

Bruno (Argentina, La Plata): Kada sam prvi put otišao u Cerovlje, u Sajkoviće, Butonegu... iznajmio sam auto, ali mogao sam zatvorenih očiju stići do kuće mog oca jer sam toliko puta čuo da se ona nalazi na uglu iza škole nasuprot stanice, Bila je to stanica u Cerovlju... tako da sam do kuće stigao a da nikog ništa ne pitam... jer toliko sam o tome slušao...

Istarska obitelj prije odlaska u emigraciju

Franko (SAD, New York): Razglednicu Kennedyja sam kupio u SAD dok sam još plovio, 1967. godine: on mi je bio znak da se svijet mijenja, da onaj stari odlazi, a novi dolazi. Putujući, učinilo mi se da je tamo bolje, ležernije. A bilo je tu i avanturizma. Nikad nisam mislio da će to biti za stalno, ali tako je ispalo.

Tema istarskog iseljenika - uz Ćićku, tkalca iz Kringe, težaka sa Žminjštine, Vodnjanke, rudara i turističkog djelatnika - dio je novog postava Etnografskog muzeja Istre koji je svečano otvoren prije desetak dana u pazinskom kaštelu. I ovaj je tekst umnogome rad autora-muzealaca pazinskog EMI-a.

Dirljivo pismo Florida via Istra

Istru su tijekom 20. stoljeća napustili mnogi njezini stanovnici. Neki su morali, drugi su mislili da moraju, a neki su pak željeli bolji život.

Uzroci su bili ekonomski i politički, često i jedno i drugo.

Na dug put u Latinsku Ameriku

Početkom stoljeća odlasci u Amerike uglavnom su bili motivirani ostvarivanjem boljeg života.

Između dva rata, nakon 1920. godine, kada je Istra pripojena Italiji, mnogi hrvatsko odnosno (jugo)slavensko osviješteni i orijentirani Istrani, a također i neki antifašisti iselili su se u gradove tadašnje Jugoslavije.

Fašisti u Vodnjanu prijete i zabranjuju Slavenima jezik i pjesmu

Iz sasvim drugačijih pozicija i motivacije, nakon Drugog svjetskog rata pa sve do 1960-tih godina iselio se još i veći broj Istrana.

Radilo se većinom o stanovnicima Istre koji su se identificirali kao Talijani, često iz manjih gradova i mjesta poluotoka, koji su dramatično doživjeli svekoliku promjenu političkog sistema i društvene klime.

Istrijani u novom domu u Zagrebu, iza današnjeg muzeja Mimara

Naime, mnoge je novi komunistički režim doživio kao buržuje, vezujući ih također uz prethodnu, fašističku, "stranu" vlast.

Odmazde i prijetnje nisu bile rijetkost. Smatrajući da im nema budućnosti u novim ideološkim okvirima, preko 200.000 Istrana optiralo je za Italiju, nastavljajući tamo svoj život ili pak odlazeći u prekomorske zemlje.

Preko 200.000 Istrana optiralo je za Italiju

Njima su se pridružili i mnogi mladi Istrani različitih etnički i nacionalnih pripadnosti koji su bili željni nastavka života u drugačijem društvenom i ekonomskom ozračju.

Najnoviji veći odlazak Istrana prema SAD-u dogodio se 70-ih godina uglavnom iz Labinštine, kada je nastala veća nezaposlenost uzrokovana zatvaranjem ugljenokopa.

Putem prijeratnog i poslijeratnog egzodusa Istrana, ovo je područje nenadoknadivo izgubilo urbano i polu-urbano stanovništvo, zajedno sa pripadajućom kulturom i načinom života, kao i najškolovanije i najmoćnije pojedince. Napuštene zgrade, pa i cijela mjesta i danas govore o nedostajućim ljudima i neriješenim nasljedstvima, materijalnim i  nematerijalnim.

Istrijani u Francuskoj

Iza šturih povijesnih činjenicu krije se niz, štoviše većina podijeljenih i razdvojenih istarskih obitelji čije je članove – bez obzira da li su otišli ili ostali –  karakterizirala nostalgija, čežnja za bliskima, teške prilagodbe na nove okolnosti ili okoliš, neizvjesnost.

Izgubljeni zavičaj ili pak zavičaj koji više nije onaj prijašnji doživljavala je većina Istrana.

Iseljeničke obitelji

Oni koji su ostali ponekad su bili sumnjivi novim vlastima, bilo zato što su ostali ili zato što je dio njihove obitelji iselio ili ilegalno izbjegao. Oni izvan Istre trudili su se, okupljeni, i dalje tvoriti lokalnu zajednicu  osnivajući zavičajna društva, često prema mjestima koja su napustili.

Tako je zavičaj nastavio postojati, izmješten, u novim okolnostima.

Život u kampu

Pojedini odlasci bili su rezultat naglih odluka, a neki su bili dugo planirani. U svakom slučaju, odlazak je bio samo uvod u duga putovanja i još duža, pa i višegodišnja boravljenja u kampovima za prihvat iseljenika.

Težak život u iseljeničkom kampu

Tek nakon tih faza slijedila je prilagodba na novi kraj, novi posao i nove ljude. Sve je to često negativno utjecalo na kvalitetu života prve generacije iseljenika; tek su njihova djeca imala šansu ostvariti "normalan" život.

Ukoliko su se skrasili u Italiji, istarski ezuli nerijetko ističu također i svoj istarski identitet. Većina iseljenika koji su Australiju, Kanadu ili SAD izabrali za svoju novu domovinu najčešće naglašavaju da su Istr(ij)ani i služe se svojim dijalektom, talijanskim i engleskim jezikom.

Uslijed takve jezične i identitetske heterogenosti te nevezanosti uz velike nacionalne emigrantske skupine, ostaju prilično „nevidljivi“ i izvan velikih državnih projekata namijenjenim za iseljeništvo.

Nevio Terdoslavich - od Ćepića do New Yorka

Na političkom, ideološkom polju vodit će se i danas bitke za jednostranu istinu, preskakati stepenice ili čitave zločine 'naših', no mi ćemo završiti konkretnim čovjekom, individualnom sudbinom.

Nevio Terdoslavich, rođen u Ćepiću, dijelio je sudbinu s mnogim sličnim mladićima koji su se nadali boljem životu u prekoocenaskim zemljama. Budući da mu je otac bio pomorac, život drugdje nije mu bio nezamisliv. Nakon početnog boravka u prihvatnom logoru San Saba u Trstu, niz mjeseci pa i godina proveo je u prihvatnim centrima u Capui, a potom i Latini u Italiji.

S njime bila njegova djevojka Anita. S njome se i vjenčao (u Latini), gdje im se i rodio prvi sin. Napokon, 1958,. omogućeno im je useljavanje u SAD te s tromjesečnim Williamom stižu nakon 17 dana putovanja brodom u New York. Kao i mnogi drugi Istrani, godinama je živio u Brooklynu, a potom je izgradio kuću u Astoriji.

Osnovao je vodoinstalatersku firmu 'Adria Plumbing', dobio još jednog sina i živio u kući punoj uspomena iz Istre, sve do lipnja 2020. kada nije uspio pobijediti naglu bolest.