Sinoć, 19. siječnja, nekoliko minuta iza 19 h, u kino dvorani u Raši je na minutu zavladala tišina, a zatim se prolomila pjesma „Mali krug velikih ljudi“. Tišinom, pričom i pjesmom, Raša je odala počast nedavno preminulom Massimu Saviću, glazbenom čudu koje je dječačke dane ostavilo u ovom gradu.
Iako je, kao i većina Istrijana, rođen u pulskom rodilištu, Massimo Savić je veći dio svog djetinjstva proveo s majkom Eldom u Raši. Njegov mali krug prijatelja iz mladosti stoga je odlučio organizirati večer sjećanja na zajedničke dane odrastanja i prvih glazbenih koraka, pod nazivom „Iz jednog pogleda... - večer sjećanja na Massima“.
Kristina Iveković
Razgovor s Massimovim prijateljima; prvom susjedom Malvom Konović, kolegom iz Labin Art Expressa Deanom Zahtilom te „suborcem“ u prvim akordima Ivanom Mohorovićem – Đoserom, vodila je Morin Kudić, dok ih je glazbom pratio pulski band Top of the Pops, koji je izveo nekoliko Massimovih hitova i pjesmu „Absolute beginners“ Davidea Bowieja.
Priču o odrastanju u Raši i zaljubljivanju u djevojke i glazbu započeo je Ivan Mohorović – Đoser, koji nije krio da mu je još uvijek teško pričati o Massimu kao o nekome koga više nema.
Voditeljica Morin Kudić, Malva Konović, Ivan Mohorović – Đoserom i Dean Zahtila
„Njegov glazbeni izvor je Raša i ja mogu samo reći da sam sretan što sam bio tada uz njega. S tog izvora je kasnije nastala rijeka, a zatim i more prekrasne glazbe. On je dugo hodao po trnju dok nije osjetio miris ruže“, kazao je Đoser koji, spletom okolnosti, osamdesetih godina nije otišao u Zagreb na Massimov poziv. Danas kaže da je tako vjerojatno moralo biti: “Zajedno smo se zaljubili u glazbu i zajedno smo sanjali. Massimo je ostvario naš zajednički san.“
Ivan Mohorović – Đoser
Žeton u juke-box i žeton u fliper
Đoser se prisjetio i kako je nastala njihova prva bezimena grupa.
„Nismo se zvali nikako. Mi bismo ušli u prostor za svirke u neko doba i vježbali po deset i više sati. Nismo bili ni gladni ni žedni. Imali smo jedan bas i pojačalo kakvo bi danas šutnuo u kanal, a nama je tada zvučalo kao Marshal. Bubnjevi su bili doboši na drvenoj kutiji, a činela je bila jedna i nije ni ličila na činelu“, smije se i napominje kako se ipak sviralo dobro, "Max je bio maestro na gitari. Mlađe generacije to i ne znaju."
Tekstove svojih tadašnjih pjesama odavno su zaboravili, a tekstove stranih pjesama koje su tada svirali "skidali" su po sluhu, dodajući izmišljene riječi na pojedinim mjestima, kako bi zvučale bliže originalu.
Živjeti od glazbe
Iako su oduvijek bili zaljubljeni u rock, već u adolescenciji su shvatili da se od Led Zeppelina i Deep Purplea ne može živjeti, kaže Đoser, pa su proširili repertoar na komercijalnije hitove s kojima su nastupali po hotelima u Rapcu.
A onda je, kažu, Massimo otišao u Zagreb, nastao je Dorian Gray i rodila se povijest. Uz zvuke Stranca u noći koje je izveo band, gosti su se prisjetili osamdesetih godina kada se Massimo u Rašu vratio kao jugoslavenska zvijezda, zatim rent'a'car vozila kojima se odlazilo na plažu u Trget i vrta Massimove majke, iz kojeg je jednog dana pobrao sve ruže da s njima dočeka djevojku Bebi Dol u pulskoj zračnoj luci.
Priču o osamdesetim godinama zamijenilo je sjećanje Deana Zahtile o razdoblju ranih ratnih devedesetih, kada se Massimo pridružio kolektivu Labin Art Expressa. Pokazujući fotografije i inserte s performansa ovog kolektiva na velikom ekranu, Zahtila je prepričao i nekoliko anegdota iz suradnje s Massimom. Glazbu koja je tada nastala, odlučio je ne podijeliti.
„Ne bi vam se sviđala glazba koju smo tada radili", rekao je u šali.
Dean Zahtila
Priče o dolascima Massimovih prijatelja i kolega kroz godine, dočarale su felinijevski duh Raše koja je svakoj jugoslavenskoj zvijezdi spremila jednako skroman krevet i jednako toplu večeru jer, riječima Massimove prijateljice Malve: "U Rašu je svatko dobrodošao i svatko kao da je oduvijek tu“.
Posljednju izvedenu pjesmu na ovom druženju, "Suze nam stale na put", publika je otpjevala glasnije od benda.
Raša kao centar sazviježđa dobrih ljudi
Bilo je neobično napustiti Rašu sinoć - mali grad u dolini, pored kojeg se već dugo češće prolazi nego što se u njega svraća, svijetlio je dok je Istru gutalo nevrijeme. Iz centra mjesta širila se pjesma i dolina je djelovala toplo, uprkos samo četiri stupnja Celzija. U četvrtak 19. siječnja navečer, Raša nije bila samo usputna stanica na istočnoj obali Istre - bila je glavna zvijezda poluotoka i centar sazviježđa dobrih ljudi.
