JOKER: LUDILO U DVOJE Uspješan spoj mračne stripovske estetike i holivudskog mjuzikla

Krajem prošlog desetljeća američki filmski redatelj Todd Phillips priredio je veliko iznenađenje i napravio značajan iskorak u svojoj karijeri. Do tada poznat prvenstveno kao redatelj uspješnih komedija ("Mamurluk" 1, 2 i 3), Phillips je neočekivano posegnuo za stripovskim junakom i oduševio filmsku kritiku i publiku.

Njegov "Joker" bavi se preobrazbom iskompleksiranog mladića Arthura Flecka u slavnog stripovskog zločinca, što je vrhunski izvedeno na svim razinama pa se "Joker" može smatrati jednom od najboljih stripovskih ekranizacija u američkoj kinematografiji uopće.

Osim što je Joaquin Phoenix izvanredan u naslovnoj ulozi, a filmska priča jako dobro razrađena, naročito je dominantna i noirovska vizualna dimenzija filma.

Pritom nije riječ o vizualnoj estetici kakvu nalazimo u većini neonoira na prijelazu tisućljeća, nego je fotografija mračna i turobna poput one u Fincherovom kultnom filmu "Sedam".

Povrh toga, "Joker" je iznimno društveno kritičan film koji preispituje politiku, medije i druge bitne odrednice suvremenog društva. S obzirom na sve navedeno, postavlja se pitanje da li "Jokeru" uopće trebao nastavak, ali redatelj Todd Phillips očito je smatrao da treba i prionuo poslu čiji rezultat upravo možemo gledati u domaćim kinima.

U filmu "Joker: Ludilo udvoje" Joaquin Phoenix ponovno glumi Jokera koji se nalazi u kaznenoj instituciji, nakon što je u originalnom filmu ubio petero ljudi, i čeka sudski proces koji bi ga mogao stajati glave. Njegova odvjetnica smatra da mu je jedina šansa da se pred sucem i porotnicima prikaže kao podvojena ličnost, ali ta strategija pada u vodu nakon što Joker upozna fatalnu Lee Quinzel (Lady Gaga). Lee ga uvjerava da je o njemu snimljen sjajan televizijski film i da je postao idol obespravljenih i potlačenih u cijelom gradu te da mora ustrajati u ličnosti Jokera sve do konačne pobjede.

Kao što je John Cameron svojedobno u nastavku "Alien 2" trebao neki odmak od Scottovog izvornika, a pronašao ga je u srazu majčinskih instinkata poručnice Ripley i matice aliena, tako je i Phillips u svom nastavku uveo glavni ženski lik u glumačkoj interpretaciji slavne pjevačice i glumice Lady Gage i skrenuo u iznenađujuće žanrovske vode.

Phillips se neočekivano priklonio klasičnom mjuziklu, što će mnogi vjerojatno povezati s pjevačkim sposobnostima Lady Gage, ali ta sklonost mjuziklu vrlo je zanimljiva i u narativnom kontekstu.

Phillips često umeće sekvence mjuzikla koje imaju svoje mjesto u kontekstu stvarne priče ili su pak imaginarne, odnosno ne prikazuju ono što se stvarno događa u filmu nego ono što bi likovi, naročito Joker, htjeli da se događa. Te su sekvence uglavnom raskošno koreografirane, scenografski dotjerane i blještavo snimljene (direktor fotografije Lawrence Sher) i predstavljaju potpunu suprotnost ostatku filmske građe.

Vjerojatno ima dosta gledatelja koji će redatelju zamjeriti sporiju radnju, repetitivnost i činjenicu da je film mogao biti kraći, ali to su manje bitne posljedice njegove odluke da se posveti žanru mjuzikla. Originalni "Joker" zatekao nas je prikazom mračne strane ljudske psihe i nastanka zločinačkog kulta, dok je nastavak šokirao spoznajom da promjena tog stanja definitivno nije moguća. Čak i kada bi glavni lik pronašao neki tračak nade za promjenom u svojem životu, okolnosti i sljedbenici ne bi mu dopustili da to ostvari.