JOSO: Novi roman o Istri Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena

Upravo je objavljen roman JOSO čiji su autori književni i bračni par iz Istre, Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen. U romanu se u razdoblju od preko sedamdeset godina na području jednog carstva, dva kraljevstva, nebrojenih diktatura i dva kontinenta prikazuje odnos između povijesnih događanja i privatne, intimne, male, ali neumoljive sudbine pojedinca za kojega je život naizgled bezizlazna zamka, slijepa ulica procesa kojim se vrijeme pretvara u povijest, a ideje u ideologije.

Trajno tuđinstvo

Roman je temeljen na rijetkim, istraživanjem potvrđenim detaljima iz života Jose Defrančeskog, novinara i književnika. Glavni je junak prisiljen graditi svoju egzistenciju od članka do članka, od istine do istine, seleći se od grada do grada, u svakom podjednako nedobrodošao, u svakom podjednako stranac.

Roman je strukturiran u dva paralelna pripovjedna toka odvojena zasebnim poglavljima, glavnim likovima i vremenom događanja. Prvi tok klasičnom naracijom kronološki prati Josin život od ranog djetinjstva u Istri, dakle od početka 20. stoljeća, do smrti glavnog lika u Argentini kasnih 1970-ih. Drugi narativni niz postmodernistički je fragmentiran i smješten u suvremeni Ližnjan u koji se iz Zagreba k roditeljima vraća novinarka Elena.

Elena, baš kao i Joso, izložena egzistencijalnim nemirima i pritiscima svoje profesije, pokušava složiti mozaik iz rasutih pločica vlastite i Josine sudbine. Na stranicama romana kroz vrijeme i prostor dodiruju se i isprepleću teme gubitka, proživljenih trauma, ali i nade i vjere, odanosti obitelji, teme pisanja, roditeljstva, putovanja, borbe između dobra i zla. Istovremeno se kroz lajtmotiv majke s djetetom razrađuje kontekst vjere utemeljen na bezuvjetnoj ljubavi koja se potvrđuje u žrtvi za bližnje.

Neznani novinar

Joso Defrančeski rođen je početkom dvadesetog stoljeća u istarskom Ližnjanu. Kao dijete, civil, podanik Austro-Ugarskog Carstva početkom Prvog svjetskog rata prognan je, zajedno s majkom, braćom, djedom, bakom i ostalim suseljanima te brojnim stanovnicima južne Istre, najprije u Mađarsku, a zatim u austrijski Gmünd, u logor u koji su vlasti odlučile smjestiti civile iz graničnih područja carevine pod izlikom da ih sklone od ratnih stradanja.

Ovo traumatično iskustvo zauvijek je obilježilo Josin život. Kasnije, pokušavajući pod svaku cijenu sačuvati svoju čovječnost i izmaknuti se žrvnju politike i vlasti, selio se iz grad u grad, od Duge Rese i Zagreba, do Banja Luke, Varaždina i Osijeka. U Osijeku je 1937. objavio knjigu sjećanja na izbjegličke dane „C. i kr. ratni logori 1914.-1918.", prvi cjeloviti prikaz tzv. istarskog egzodusa koja je danas historiografima temeljno polazište za istraživanje o tom sramotnom dijelu povijesti dvojne monarhije. Već sljedeće godine, kao „referent za štampu", odlazi u veleposlanstvo Kraljevine Jugoslavije u Buenos Aires. Iz Argentine se nikada više ne vraća. Tamo nestaje, krajem 1970-ih godina, u još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.

Ničiji čovjek

Joso Defrančeski ubraja se u red manje poznatih intelektualaca koji su ipak aktivno sudjelovali u kulturnom i društvenom životu Hrvatske između dva svjetska rata. Kada je s deset godina završio u prognaničkom logoru tadašnje Austro-Ugarske, nije bio smatran za dovoljno lojalnog i relevantnog građanina monarhije da bi on i njegova obitelj zaslužili tretman dostojan čovjeka. Kada je kao gimnazijalac pred fašističkim terorom pobjegao iz Istre u tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, otkrio je da njegov zavičaj i jezik ne igraju nikakvu ulogu u kreiranju novog, hibridnog nacionalnog identiteta. Kada je u Jugoslaviji, nakon Drugog svjetskog rata, došlo do promjene društvenog poretka, njegova demokratska orijentacija bila je nepoželjna. U Argentini, zemlji koja je je u tridesetak godina najmanje desetak puta mijenjala vlast, bio je i ostao zauvijek stranac, nesklon nasilju na koje su se oslanjale militantne desničarske hunte i ljevičarski gerilski pokreti. Bez obzira na prostor, jezik i povijesni trenutak, sve ono što je bilo umjereno, sklono miru, dijalogu, kompromisu, sve ono što je bilo tolerantno, smatralo se slabim i vrijednim prezira. U tom kontekstu roman JOSO prikazuje načine na koje čovječanstvo, pouzdajući se u okvire sustava, vlasti, države i sile, zatire vlastitu humanost i kreira svijet u kojemu danas sudjelujemo. Otpor razaranju i pustoši može pružiti samo ljubav utemeljena u žrtvi. Ona jedina donosi mir.

Autori koji pišu isključivo zajedno već dvadeset i pet godina godina

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen sa sinom Ljubomirom žive u Ližnjanu i pišu isključivo zajedno već dvadeset i pet godina godina. Autori su sedam romana i dvije zbirke priča. Natalija je 1999. diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu hrvatski jezik i književnost te komparativnu književnost. Ognjen je 2022. magistrirao likovnu umjetnost na Šoli za risanje in slikanje u Ljubljani. Zajednički su pohađali i završili magistarski studij iz kreativnog pisanja na Otis College of Art and Design u Los Angelesu (2005.) te napisali i obranili doktorsku tezu na temu teorije autorskog suradništva na Sveučilištu Case Western Reserve u Clevelandu, u SAD-u (2012.).

Od 2010. u Ližnjanu vode Knjižnicu i književno svratište ZVONA i NARI gdje su ugostili kolege iz Hrvatske i cijelog svijeta te organizirali brojne javne programe posvećene promoviranju književnosti. Pokrenuli su portal za međunarodnu književnost „ZiN Daily". U svom uredničkom radu osmislili su i realizirali desetke izdanja proze i poezije na hrvatskom i engleskom jeziku.

Roman JOSO četvrti je projekt Umjetničke organizacije „Komoč koruna – radionica teksta i slike, Ližnjan" u sklopu koje su svjetlo dana ugledala istaknuta autorska izdanja kao što su roman „Blagoslovljena" (2016.) i trojezična slikovnica „Škura, škura boška" (2015.) – koju su Natalija i Ognjen napisali u suradnji sa sinom Ljubomirom. Autori su za rukopis romana JOSO dobili potporu književnom stvaralaštvu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske za 2020. godinu, a tisak romana potpomogli su Istarska županija i Grad Pula