Brojan i raznolik program te velik broj iznimnih filmova koji se svojim širim kontekstom bave ljudskim temama i sudbinama, upravo govori o nužnosti širenja poruka i informacija te o neophodnosti ovih tema u svim žanrovima i rodovima suvremenog filma * Film koji je otvorio Festival, novi je uradak jednog od najvažnijih i najaktivnijih hrvatskih dokumentarista, Gorana Devića, velikog društvenog aktivista, zaštitnika prava malog čovjeka i običnog radnika
Brojan i raznolik program te velik broj iznimnih filmova koji se svojim širim kontekstom bave ljudskim temama i sudbinama, upravo govori o nužnosti širenja poruka i informacija te o neophodnosti ovih tema u svim žanrovima i rodovima suvremenog filma * Film koji je otvorio Festival, novi je uradak jednog od najvažnijih i najaktivnijih hrvatskih dokumentarista, Gorana Devića, velikog društvenog aktivista, zaštitnika prava malog čovjeka i običnog radnika
Na ovogodišnjem je, 21. Human rights film festivalu čiji se program odvijao od 4. do 9. prosinca u zagrebačkim kinima Kino Kinoteka i Dokukino KIC, prikazano pregršt izvrsnih recentnih filmskih ostvarenja jakih svjetskih imena filma. Brojan i raznolik program te velik broj iznimnih filmova koji se svojim širim kontekstom bave ljudskim temama i sudbinama, upravo govori o nužnosti širenja poruka i informacija te o neophodnosti ovih tema u svim žanrovima i rodovima suvremenog filma.
ZONA INTERESA, red. Jonathan Glazer
Studija ljudskog i neljudskog nije neobična tema britanskog filmaša Jonathana Glazera (Under the Skin; Birth), kao ni atmosferiranje naglašenom zvučnom slikom. Iako je Glazer blizu svoje šezdesete, među njegova dosad tek četiri cjelovečernja filma, ovo je prvi koji nije na engleskom jeziku te je ovogodišnji britanski kandidat za Oscara. Film prikazuje život upravitelja Auschwitza, Rudolfa Hössa (Christian Friedel) i njegove supruge Hedwig (Sandra Hüller) koji sa svojih petero maloljetne djece, žive u kako to oni zovu, Edenu Auschwitza.
Njihova je vila s raskošnim vrtom i sjenicom, s druge strane ogradnog zida zloglasnog logora, no familijarne aktivnosti i svakodnevica, iako snimani iz udaljenijih rakursa, bez krupnijih kadrova, doimaju se utjelovljenjem arijevskog sna, na čijem se dočaravanju Glazer potrudio u mnogim detaljima. Scenarij za film napisao je sam Glazer, vođen istoimenim romanom, nedavno preminulog britanskog pisca Martina Amisa.
Ova povijesna drama prilično oskudno razvijene fabule koju pratimo u slici, događa se u zvučnoj traci, koja se danju i noću nadvila nad životima obitelji Höss. Naime, iz logora se neprestano čuju zvukovi pucnjeva, škripanja vlakova, lupanja, povremeno i oštre komande, vikanje, duboki industrijski zastrašujući tonovi, a iz visokog se dimnjaka krematorija sve jače dimi. Sve to ne ometa dinamiku obitelji Höss i upravo je u tome jedinstven autorov pristup filmskom pripovijedanju i svojevrsni je tenzor čovječnog i nečovječnog u ovom sumornom slow-cinema uratku.
Naša sutrašnjica leži na Istoku.
Ovakvim je prikazom najveći dio doživljaja Glazer prepustio prostoru pretpostavki gledatelja kao i njihovom dosadašnjem znanju, no tako je vjerojatno i izgubio potencijalni dio publike zbog suhoparnosti i plošnosti radnje. Glazer ovdje brojnim detaljima izvrsno pokazuje fanatičnost i usmjerenost čovjeka koji je eliminaciju Židova i svu popratnu logistiku kojom se bavio, doživljavao kao vrhunski zadatak, govoreći pritom da ide na posao; dok je njegova supruga koja postepeno ludi, to odlično sama sebi i okolini upakirala posvećenim odgajanjem djece i uzgojem vrta. Izvedba Friedela i Hüller je izvrsna.
Film je premijerno prikazan na ovogodišnjem Festivalu u Cannesu gdje je osvojio Grad Prix i FIPRESCI kritičarsku nagradu. U toj morbidnoj atmosferi, jezive dnevne i još sablasnije noćne scene izvrsno je snimio Lukasz Zal, a britanska je pjevačica i kompozitorica Mica Levi autorica originalne glazbe, u Cannesu nagrađena za najbolju glazbu; dok su Johnnie Burn i Tarn Walers također nagrađeni u Cannesu, noćas osvojili i Europsku filmsku nagradu za najbolji dizajn zvuka.
STARI HRAST, red. Ken Loach
Kako ga je sam najavio - u svom posljednjem udarcu, najglasniji udarnik britanske radničke klase, Ken Loach, ostaje vjeran svom tematskom području. Trilogiju započetu nakon što je Loach po prvi put, 2016. najavio svoj odlazak u penziju, izvrsnim Ja, Daniel Blake za kojeg je nagrađen drugom Zlatnom Palmom (prvu je dobio za Vjetar koji povija ječam, 2006.) ironičnom dramom o mukotrpnom procesu prilagodbe stolara starije generacije na nove birokratske mrežne i uredske sustave; nastavlja s Oprostite, mimoišli smo se o tlu koje izmiče pod nogama ocu familije, prekarno zaposlenom u gig-ekonomskoj dostavnoj službi; završava u tihom, polu napuštenom selu na sjeveru Britanije, Durhamu, u kojem je preostao jedan jedini pub - Stari hrast, dok se dinamika sela mijenja dolaskom i pokušajem uključivanja sirijskih izbjeglica u lokalnu zajednicu, koje za veliki dio domicilnog stanovništva nisu dobrodošle.
Kao što to biva kod Loacha, on je svoje karaktere postavio iz redova stvarnih ljudi, s puno razumijevanja za sva njihova mišljenja, stavove i ponašanja. Njegovi su filmovi poput analize kako i zašto nastaju problemi na polju društvene stvarnosti kod pojedinaca, te što se to gomila ne rješavanjem istih, uz uvijek snažnu lekciju iz zajedništva, živog primjera borbe za opće dobro kao i za dobro svakog pojedinca, vlastite ideje koje on gotovo uvijek proklamira kroz svoje likove.
Kada svijet ne reagira, onda režimi opstaju.
Specifičan platonski odnos starijeg gospodina (u ovom slučaju TJ) u kojem mlada djevojka Yara (Ebla Mari) probudi suosjećanje, želju za akcijom kao i dugo nedoživljeni osjećaj vlastite korisnosti, čest je dramski odnos kod Loachevih, točnije Lavertyjevih dramskih zapleta. Scenarist Paul Laverty, stalni je Loachev suradnik, dok je izuzetna kamera također djelo njegovog dugogodišnjeg suradnika Robbia Ryana.
Autoru koji više od pedeset godina svojim vrlo prepoznatljivim, naturalističkim stilom stvara napete filmove čak i od najsitnije socijalne teme ili događaja, pomno posloženog izvrsno režiranog dramskog zapleta te odličnog balansa za svaku pojedinu dramsku situaciju, Stari hrast je najosobniji film, u kojem se u gotovo svakom kadru osjeti taj autorov žar i vapaj za promjenom u neko ljudskije i toplije sutra.
Svi mi koji ne želimo da Loach ode u zasluženu mirovinu, možda ćemo se morati uskoro pomiriti s time, jer kroz glavnog lika TJ Ballantynea (u čitavoj trilogiji Loachov suradnik, neprofesionalni glumac Dave Turner) kao da govori kroz svoje dijaloge ono što Loach želi reći svojoj domovini Engleskoj, jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu, kako je i imenuje u filmu.
ŠTO DA SE RADI? red. Goran Dević
Film koji je otvorio Festival, novi je uradak jednog od najvažnijih i najaktivnijih hrvatskih dokumentarista, Gorana Devića, velikog društvenog aktivista, zaštitnika prava malog čovjeka i običnog radnika, o čijim radovima smo već pisali.
Nekadašnja industrijalizacija i tvornice, postindustrijalizacija, procesi pretvorbe i privatizacija, te današnji život onih radnika, običnih ljudi koji nisu omastili svoje brkove tim procesima, središnje su Devićeve teme koje obrađuje u svojim filmovima poput Dvije peći za udarnika Josipa Trojka, Buffet Željezara, Na vodi, Hrvatskog narodnog preporoda i sl.
U središtu filma je Željko Starčević, nekadašnji vođa Sindikata u TŽV Gredelj, čiji je zamjenik Mladen počinio samoubojstvo, što Željku stvara osjećaj krivnje, uz porast žara u njemu da pomogne radnicima Gredelja koji su poslani na ulicu, bez isplaćenih sredstava. U filmu pratimo dokumentarne snimke iz doba kad je Gredelj poslan u stečaj, te doba deset godina kasnije, kada su napokon radnicima isplaćeni dugovi, čujemo i mnoga njihova emotivna svjedočanstva što im je Gredelj značio te kako se snalaze danas kad više ne rade tamo i kako su to preživjeli. Uglavnom plačući i puni bijesa, gotovo nesposobni nastaviti normalan život dalje.
Je li to tvoj Gredelj? To moj Gredelj nije.
Najkraći je posljednji dio filma, nešto poput mimičkog ‘radničkog’ performansa na stvarnoj lokaciji pogona nekadašnje tvornice Gredelj, s originalno kostimiranim i maskiranim radnicima koji obavljaju mehanički svoje poslove uz glazbenu pozadinu, ali vagoni koje proizvode te strojeve i alate koje su pritom koristili nema, a i okoliš je u propadanju. Nakon dirljivog dokumentarnog presjeka u kojem upoznajemo lik Željka ali i saznajemo mnoge činjenice, što i jest česta paralela u Devićevim opservacijama, odličan je bezvremenski post činjenični open end u stilu nijemog igrokaza.
Uz navedene su filmove prikazani: novi uradak Rysukea Hamaguchia Zlo ne postoji; Ingeborg Bachmann: Putovanje u pustinju Margarette von Trotta; Suha trava Nurija Bilgea Ceylana; Polako niotkuda Damira Čučića; Mi nećemo nestati Alise Kovalenko; nekoliko filmova Dane Komljena poput Sve, još uvijek u orbiti i Projekt, te mnogi drugi.
To su lažne konstrukcije koje je u sklopu široke dezinformacijske kampanje objavio Velimir Bujanec, osuđen za plaćanje prostitutki kokainom* Kako RTL neslužbeno doznaje DORH je pokrenuo izvide oko kupovine zemljišta u Istri Ivane Kekin i Mile Kekina.
Nagrade najboljima podijelila je Anđela Dorić, kći Roberta Dorića
-Jasno je što smo, kamo pripadamo, ali nećemo biti ničije pudlice i lutke. Ta politika Andreja Plenkovića, ne samo da je loša za Hrvatsku nego je loša, bezidejna, pogubljena i podanička. Jeste li kad čuli u ovih sedam, osam godina da je hrvatska vlast imala neki prigovor na ono što dolazi iz Bruxellesa, barem jedan jedini put da je Hrvatskoj nešto bilo donekle neprihvatljivo? Nula, ništa", ustvrdio je Milanović
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
