KAKVA STRAST I U 88. GODINI Gualtiero Mocenni: Rodio sam se kao slikar, a kipar sam postao tek u 40. godini zbog - oklade!

Iako nadaleko percipiran kao kipar, najpoznatiji kao autor čuvene skulpture "Brod" na Vidikovcu te "Četiri elementa" na politički sada užarenom komadu Valkana, vječni pulski mladić neumornog duha Gualtiero Mocenni predstavlja se u pulskoj Galeriji Hermana serijom novih slika, nastalih za pandemije koronavirusa.

Povod je to našem razgovoru s ovim strastvenim 88-godišnjim autodidaktom, rođenim 6. veljače 1935. u Puli, jednim od najvećih živućih istarskih umjetnika koji i na ovih 14 slika manjeg formata ostaje vjeran, kako je prilikom otvaranja izložbe rekao voditelj galerije Vedran Šilipetar, geometrizaciji, stilizaciji, izrazu koji se jako oslanja na modernizam i postmodernizam, s jako prepoznatljivim autorskim pečatom. Koliko su mu nove slike jedne strane koncizne i jasne, toliko su s druge strane, veli Šilipetar, tople, s izuzetnim koloritom koji je i zemljan, ali i solaran, svojstven tipičnim talijanskim autorima iz razdoblja transavangarde s početka 80-ih godina.

Do danas je Mocenni izlagao na više od 300 samostalnih izložbi, sudjelovao na više od 50 međunarodnih kiparskih simpozija; dobitnik je Povelje počasnog građana Grada Pule 2011., a od 2017. počasni je građanin Istre.

"Ja sam se rodio kao slikar. Moje kiparstvo dolazi iz mog slikarstva. Od ranih 50-ih godina sve do 1975. ja sam se bavio samo slikarstvom. Do skulpture sam, a tada sam već imao 40 godina, stigao zbog jedne oklade”, smije se Mocenni kojemu za našeg razgovora u 'Hermani' srdačno prilaze mnogi prijatelji, među njima i pulski dogradonačelnik Bruno Cergnul, dok je naknadnom otvorenju izložbe bila prisutna i nova pročelnica za kulturu i razvoj civilnog društva Emina Popović Sterpin.

Ispred svojih novih slika u Galeriji Hermana

Neumorni krotitelj kamena, senzibilan umjetnik vulkanske strasti, svoju je slikarsku karijeru počeo u Puli, pod utjecajem Modiglianija i Boccionija, kasnije je kontinuirano nastavio raditi u Firenci, da bi se etablirao u Milanu.

Zahtjevno postavljanje 10 metara visoke skulpture "Četiri elementa" na Valkanama 1990. godine

Gualtiero punih 66 godina živi zajedno sa svojom suprugom i muzom, Hrvaticom Alicom. Imaju dva uspješna (nejednojajčana) blizanca - Simone s ocem dijeli slikarsku i kiparsku strast, a i akademski je glazbenik, plodni pjesnik i pisac, dok je Saša nagrađivani novinar koji je među prvima otkrio aferu Parmalat, slučaj tog agroprehrambenog diva koji se 2003. godine urušio pod teretom duga od 14 milijardi eura.

Krotitelj kamena

Nastavljamo razgovor s jedinstvenim umjetnikom i čovjekom nad kojim se, kao i mnogim starijim generacijama, prelamala traumatska povijest Pule krvavog 20. stoljeća. Intervju smo oplemenili dijelom našeg razgovora s konca 2020. učinjen na prijateljsku molbu pokojnog Draga Orlića za kultni časopis 'Jurina i Franina'.

Kakva crna oklada?

Jedan moj veliki prijatelj i kolekcionar, odvjetnik u Milanu, rekao mi je jednog dana da je kupio novi stan i da ima dupli ulaz, i da bi za to mjesto htio skulpturu te da mu, ako znam, preporučim nekog kipara.

Rekao sam mu: "Pa ja ću ti napraviti". On je kazao: "Kako, kad nikad nisi to radio?". Rekao sam mu da moram nekako početi. Napravili smo si jedan neformalni ugovor kojim sam se, uz moju stvaralačku autonomiju, obavezao da ću dovršiti skulpturu do Božića 1975. godine. Sreo me malo prije isteka roka, a ja mu kažem da sam zaboravio na to. No, on me podsjetio da je on odvjetnik, kao i njegova supruga. I ništa, napravio sam svoju prvu drvenu dvometarsku skulpturu. Kad smo mu je donosili, našalili smo se i skulpturu omotali u crne vreće za smeće  i vezali špagama. Kao umjetnik Christo koji je omatao spomenike i zgrade.

Kad smo mu donijeli rad, on je zatražio da skinemo špage, na što sam mu ja uzvratio: "Kakve špage, to je skulptura". Otišli smo u drugu prostoriju večerati, a moj brat je u međuvremenu diskretno skinuo vreće sa skulpture. I kad je domaćin na koncu vidio skulpturu, rasplakao se dirnut. To je bio početak. Bilo je to 1975. godine, a već četiri godine kasnije na Vidikovcu smo napravili veliku skulpturu koju ljudi zovu "Brod".

Rani slikarski radovi - prvi slijeva portret muze i supruge Hrvatice Alize s kojom je u braku skoro 70 godina

Vaši slikarski počeci vezani su uz filmski festival u Puli?

Da, tri godine za redom, na prvoj Reviji domaćeg filma 1953. i na dva prva festivalska izdanja 1954. i 1955. slikao sam velike, 2x3 metra plakate ispred Arene. Sjećam se mog plakata za film "Djevojka i hrast", sjećam se da je to bila tragična priča. Dali su mi fotografiju i ja sam komponirao plakat. Sjećam se i mog plakata za film "Lažni car". Kasnije me naslijedio pokojni profesor Ivan Obrovac, moj veliki prijatelj koji je, dok sam ja oslikavao plakate, bio kinooperater. Tada sam, usput, Obrovca savjetovao da ode na zagrebačku akademiju i srećom me poslušao.

Pula - Milano, to su dva doma?

Rodio sam se u Puli i ovdje živio 20 godina. Tu sam proveo mladost. Išao sam u talijansku gimnaziju, jedrio sam, igrao košarku, već sam onda slikao. Počeo sam jako rano. I onda sam se preselio u Milano, koji sam odavno izabrao. No, bilo mi je teško doći do Milana. Prvo sam bio kraj Napulja, pa blizu Firence, ali ni Firenca mi se nije sviđala, pa sam napokon uspio doći u Milano.

Vedran Šilipetar, voditelj galerije "Hermana" i Mocenni

Zašto u Milano?

U to je vrijeme Milano bio svjetski centar za umjetnost, naročito za slikarstvo. Pojedini veliki američki autori često su prvo izlagali u Italiji i tek onda postajali slavni u Americi. Nemojmo zaboraviti da je Leo Castelli, Tršćanin, bio onaj koji je promovirao suvremenu umjetnost u Americi. Imao sam sreću upoznati izvanrednog kipara i slikara Lucia Fontanu, ime koje svatko zna. Ili Carlo Carr'. Njega sam, barem jednom tjedno, viđao u "Galleria Annunciata", gdje je imao svoj stol i jednu bocu crnog vina. Drage je volje pričao s mladim umjetnicima.

Gdje ste se oženili?

Tu u Puli. Moja je žena Hrvatica iz Zagreba, ali je rođena u Koprivnici. Upoznali smo se u Puli. Vjenčali smo se 1956. i koncem te godine otišli u Italiju. Jedno smo vrijeme proveli u "Campi profughi", ali izbor je bio Milano. To je grad koji jako volim. Pula i Milano su mi jednako vrijedni.

Na izložbi autor s pročelnicom za kulturu Eminom Popović Sterpin i dogradonačelnikom Brunom Cergnulom

Kakva je bila Pula vaše mladosti u odnosu na današnju Pulu?

Mladost ima svoje vrijeme, ali u Puli tada nije bilo lako. Znalo je biti da nismo imali što jesti. I u Milanu je bilo gadno. Iz Pule smo otišli krajem 1956., a već sam se 1958. vratio. Toliko je bila jaka nostalgija. Ne možeš zaboraviti mjesto u kojem si se rodio i odrastao. Dolazili smo često u Pulu. Naši sinovi blizanci Simone i Saša prvi put su došli u Pulu kao bebe 1970. sa svega tri mjeseca. Podjednako volim Milano i Pulu. Milano je toliko otvoren grad u kojem se svatko osjeća kao kod kuće.

Pula baš i nije takva?

Meni su znali neki govoriti: "Ti ćeš ovdje u Puli uvijek biti dragi gost". Ma ja nisam tu dragi gost. Ja sam se ovdje rodio, tu živim. Pula mi je dala jako puno. Uostalom, proglasili su me počasnim građaninom Pule. I Pulu i Istru puno sam promovirao vani. Nemalo sam puta u inozemstvu izlagao potpisan kao "Gualtiero Mocenni, Italija", ali često i "Gualtiero Mocenni, Croatia" kao i "Gualtiero Mocenni, Istra", naročito za izlaganja u Meksiku.