KNJIŽEVNICA 'BEZ FIGE U DŽEPU' Julijana Matanović: "Počinjem pisati u trenutku kad pomislim kako više ne mogu izdržati život"

Julijana Matanović jedno je od najprepoznatljivijih imena suvremene hrvatske književnosti. Broj napisanih, vrlo uspješnih romana, dvocifren je, kao i broj primljenih nagrada. Eseja i kritičkih osvrta iz njenog pera, pak, nanizalo se preko dvije stotine. Čitaju je na hrvatskom i na stranim jezicima, a mnogo čita i ona. Čitanje, veli, voli više od života.

Djetinjstvo, boli, smrti, nedostajanja, beskonačni niz promjena adresa te čežnja za domom koji, kada mu se jednom vratila, više nije bio tamo gdje ga je ostavila, sve su to fragmenti njene životne priče, kojima je, kao potpornicima, gradila i svoja djela, pa nije neobično da ih čitatelji, možda više no djela ijednog drugog suvremenika, doživljavaju intimno. Priča Julijane Matanović ponuđena je svima, srećom, upakirana u iznimnu književnost.

Radni je vijek provela kao sveučilišna profesorica na Katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku zagrebačkog Sveučilišta. U mirovinu je otišla prije nekoliko godina ili, kako danas zna reći - prerano. Ali, ne miruje. Od novih zadataka ne bježi, kao ni od diskusija, ma koliko bure one podigle.

Na odbijenicu članstva u HAZU, obrazloženu sukobom interesa koji stvara njen brak s akademikom Pavlom Pavličićem, javno je upitala: "A što bi bilo da smo ljubavnici?!", a otvoreno secira i preispituje i način rada Društva hrvatskih književnika iz kog je nedavno odlučila istupiti. Svojevremeno je, pak, uzburkala mnoge vode svojim jasnim stavom o ideji da književna Nagrada Kiklop dođe u ruke Nives Celzijus.

Julijana Matanović nije samo netko tko piše, ona je i netko tko govori, i to glasno i otvoreno. A to zna skupo koštati.

Imali smo prilike razgovarati s njom za njenog posjeta Puli, u sklopu manifestacije "Pula čita", koju organizira Gradska knjižnica i čitaonica.

U gostima na "Pula čita"

"Ne vjerujem da se knjige kupuju da se u njih zamataju sendviči"

Na samom otvaranju događaja 'Pula čita', na kojem ste gost, u jednom se trenutku spomenulo kako, prema nekim anketama, oko 38 posto ljudi u Hrvatskoj u posljednjoj godini nije pročitalo nijednu knjigu. Vjerujete li da je situacija tako loša? Je li čitanje danas, po Vama, popularno? Ili barem polu-popularno?

Već puno godinama ponavljam kako se u nas dosta čita. Voljela bih vidjeti te ankete; na kolikom se broju provode, na kojim mjestima… Znate, još 1878., August Šenoa je u jednoj kritici, objavljenoj u Vijencu, opisao stanje među čitateljima. Napomenuo je da nam politička borba, istina, oduzima čitatelje, ali da kod nas još „puno čitatelja imade“. Tvrdnja o nepostojanju čitatelja stara je kao i književnost sama. U knjižnicama postoje liste čekanja i samo ta činjenica bila bi dovoljna u polemikama na spomenutu temu. Pogledajmo samo izvještaje s Inter-libera; svake se godine govori o rekordnoj posjećenosti, ističu visoke broje prodanih knjiga. U prilozima se smiješe nakladnici i pisci. Samo da te kupljene knjige netko pročita, već bi tom brojkom prebrisali statistiku.

Ne vjerujem da se knjige kupuju da se u njih zamataju sendviči, ili njihovim listovima kaširaju ulazna vrata nečijih spavaćih soba.

Napisali ste jednom da su „starost i čitanje dvije neizlječive bolesti“. U Andrićevoj Prokletoj avliji Ćamil-efendija kaže: „Ne mogu ja, dobri čovječe, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti“. Ako okrenemo ovu priču na suprotnu stranu, pitam Vas kako 'razboljeti' one koji čitanju nisu skloni? I koliko mislite da je 'opasno za zdravlje' ne bolovati od ljubavi prema čitanju?

 Lijep je taj Vaš uvod u pitanje. Možda ga i ne bih smjela svojim odgovorom kvariti. Bezbroj puta sam rekla da je život lijepa stvar, ali da ja više volim čitanje. Ne mogu određivati terapiju drugima, možda oni svoja stanja i svoje bijegove od ludosti u kojoj živimo, liječe klasičnom glazbom, slikanjem, čitanjem pjesama bolesnoj djeci. Istina, ja sam se literaturom spašavala. Nisam to nikada tajila.

Gosti na druženju s autoricom

Vjerujete li da svatko može doživjeti uzbuđenje početka čitanja nove knjige? Je li i to talent koji nije svakome dan?

Za to uzbuđenje suodgovoran je i sam autor. Profesor Biti je na jednom predavanju govorio da u prvim rečenicama morate postići atmosferu u kojoj će čitatelj zadivljeno otvoriti usta. I poželjeti još. Kao što svatko od nas ima svoju trpezu s koje bira omiljena jela, tako i iz književne ponude, a ona jest velika i bogata, bira naslove za sebe; bira ih po ukusu. Traga za sastojcima svoje dotadašnje lektira i svog životnog iskustva.

U Puli ste se susreli s čitateljima. Čitali ste s njima… Što na ovakvim događajima najviše doprinosi razvijanju kulture čitanja?

Pisac mora voljeti svoju publiku, mora joj i pokazati da joj je zahvalan, i uvjeriti je da su i njihovi životi vrijedni priče. I da im literatura može otkriti i smisao vlastitog života. I pisac ne smije držati figu u džepu, mora pred čitatelja stati u svoj svojoj iskrenosti. Jedna će se barem točka istosti prepoznati. Nakon toga čitatelj će posegnut za knjigom, i njegovom, i knjigom drugih pisaca.

Što se događa kada knjiga izađe iz korica i autor stane pred čitatelja? Razbija li to magiju? I kako, uostalom, Vi, kao spisateljica, 'poravnavate' druženja s piscima i čitanje njihovih tekstova? Razočarate li se nekad? U njih ili u knjige?

Moji su čitatelji dobronamjerni prema meni. Evo, nekoliko minuta prije našeg razgovora, javila mi se moja dobra prijateljica, i sama piše i objavljuje, i kaže mi: „Samo putuješ, smiri se, piši svoje, ne troši uzaludno energiju hodanjima po knjižnicama“. Odmah sam je upozorila da ću je citirati prvom prigodom. Nisam dugo čekala. Njezine riječi ponavljam dok su još vruće. A i jedan mi je kolega nedavno, dok smo razgovarali o moćnicima u našoj „branši“, rekao, onako žaleći me: „Ti barem imaš čitatelje“. A što bih trebala kao spisateljica drugo imati?

Mene razgovor s čitateljima i gostovanja u knjižnicama čine sretnom. Imam podosta godina, nije mi lako putovati kao prije petnaest ili deset godina, ali trudim se odazvati na pozive. I rijetko s čim mogu usporediti to svoje osjećanje koje prepoznajem u razgovorima nakon susreta, u trenucima dok potpisujem knjige.

„Danas su mi rečenice kraće, čini mi se prohodnije“

Tko su Vaši omiljeni autori? Koju ste knjigu najviše puta pročitali?

Julian Barnes i Ivo Andrić. „Avliju“ znam gotovo napamet. 

A za koju biste rekli da Vam je promijenila život?

„Flaubertova papiga“. Nakon nje, prestala sam pred znanstvenicima i autoritetima za književnu povijest tajiti koliko volim književnost.

Ne mogu preskočiti pitanje koje se samo nameće; postoji li Vaša knjiga koja Vam je najdraža? Ili najvažnija?

Ostat ću, u nekoj leksikonskoj natuknici, zasigurno zabilježena kao autorica knjige „Zašto sam vam lagala“. No, knjiga koja najbolje opisuje mene je knjiga „Tko se boji lika još“, iz 2008. godine. Bila je nominirana za Nagradu Kiklop. Za nju je profesor Viktor Žmegač napisao da je „jedna od najoriginalnijih knjiga, ne samo naše književnosti“. Kroz stotinu likova iz hrvatske književnosti progovaram o brojnim aktualnim temama. Ponovno, život i svijet oko sebe razumijem kroz književni tekst. To je moja prava autobiografija.

„Ako stvarno napišem pravi autobiografski roman…“

Vaša životna priča nedjeljiva je od Vaše književnosti. Puna je zanimljivih trenutaka, no neki od njih su teški. Vi o njima pričate otvoreno i stvarate fino vezene slojeve nostalgije i poetičnosti kakve danas u domaćoj književnosti ima jako malo. Moj je čitateljski dojam da je pisanje o obiteljskoj povijesti, odrastanju, i životu nakon rođenja kćerke, za Vas ljekovito. Je li zaista tako? I je li to lako?

Uvijek krenem od istinske emocije i počinjem pisati u trenutku kad pomislim kako više ne mogu izdržati život. Na jednom književnom susretu postavili su mi iz publike pitanje kako da ja, koja sam dosta vedra osoba, obrađujem ponajviše tužne teme. U isto vrijeme spomenuli su i termin autobiografija, nešto što u sličnom obliku prepoznajem i u Vašem pitanju. Odgovorila sam im da sam ja ispisala pet posto stvarnih događaja, i da mi je život bio još složeniji, i mučniji. I da, ako stvarno napišem pravi autobiografski roman, sve ovo do sada izgledat će kao šaljivi prilog mom opusu. Meni je važno da tekst ima emociju koju ja moram „proraditi“, sama priča poslije slijedi taj okus i ne mora biti vjerodostojna.

Kako ste se kao autor mijenjali kroz godine?

Pisci imaju svoje opsesivne teme, imam ih i ja. Po tome su prepoznatljivi, po tome uz sebe vežu svoje čitatelje. Mijenjala sam se samo u rečenici. Prva knjiga „Zašto sam vam lagala“ napisana je dugim, dugim rečenicama, nakrcanim detaljima. Zbog toga je Zvonko Maković i usporedio, u pogovoru te knjige, moje pisanje s pletenjem. Izgubiš detalj, izgubiš očicu, uvijek se moraš vratiti… Danas su mi rečenice kraće, čini mi se prohodnije.

Kiklop u rukama Nives Celzijus

Dvostruka ste dobitnica Kiklopa, ali i brojnih drugih nagrada. Nominacije je teško pobrojiti. Ali, to ne znači i da ste uvijek vidljivi. Ni Vaše gostovanje u Puli nije česta pojava. I sami ste, najavljujući svoj dolazak, rekli da dugo „nije bilo tema u koje bi se uklopila Vaša proza i Vaš govor o književnosti". Što je to tako neuklopivo da Vi ne budete češći gost?

Bilo je puno tema u koje sam se mogla uklopiti. No, i u izbor gostiju organizatori upisuju svoju fotografiju, svoj ukus. I na to imaju pravo. Sad, bi li čitatelji u Puli željeli da i ja dođem, slažu li se i oni oko toga da me se ne poziva na Sajam, to je drugo pitanje. Ako nam je stalo do književnosti, onda bismo trebali nadrasti osobne simpatije ili antipatije i u središte svega staviti knjigu i čitatelja.

Tko se onda uklapa u književne teme na sajmovima (pulskom i drugima) posljednjih godina? I, pitat ću otvoreno, postoji li nešto što Vas u hrvatskom 'svijetu' književnosti posebno boli?

Postoji, sve više postoji. Pristali smo da nam se norme političkog života prenesu u naše odnose. Podijelili smo se kao nikad do sada, imamo svoje, imamo njihove. I ne stajemo na tome. I među našima ponovno ima i naših i njihovih. Na tim bi podjelama klinci mogli učiti razlomke. Smeta me i šutnja. Jako sam bila nedavno iznenađena kad kolegice iz Društva hrvatskih književnika nisu komentirale napade Đure Vidmarovića na mene. Moj izlazak iz Društva bio je, ponajviše, povezan s tim njegovim prozivanjima. I onda me pitaju o ženskoj solidarnosti. Sve ostaje samo na papiru, samo izgovoreno u intervjuima. Nitko ništa ne zna, nitko nije čuo, svima promaklo. Ne sjećaju se ni pisma koje sam uputila Upravnom odboru DHK. Gospodin Đuro ostao je član časnog suda DHK, a ja sam vani. Mogli bismo otvoriti i raspravu o antologijama, nagradama, pozivima na festivale…

Spomenimo, onda, jednu nagradu koja, rekla bih, ima veze s ovom pričom; Nagradu Kiklop svojevremeno dodijeljenu Nives Celzijus? Jesmo li prepotentni ako kažemo da netko nije zaslužio neku nagradu, jer njegovu vrijednost smatramo nedovoljnom, ili moramo izgovoriti naglas da čitanost nije mjerilo kvalitete? I treba li onda mijenjati parametre po kojima se nagrade dodjeljuju?

Da, mislim da je upravo moja ocjena „slučaja Nives Celzijus“ odredila moje pisanje kao ono koje je neuklopivo u teme pulskog Sajma. Nisam promijenila svoj stav. U listopadu te 2008., godine, dakle dva mjeseca prije, jedna televizijska novinarka došla je na Filozofski fakultet i zamolila me za komentar, točnije za odgovor na pitanje: „Što ako Nives dobije Nagradu Kiklop?“…

Dakle, Nives je, mora se priznati, mudro započela svoju kampanju, osjećajući da bi, unatoč tome što se njezina knjiga prodaje u desecima tisuća, mogla ostati bez nagrade. Vi ste u pravu, broj prodanih primjeraka ne znači kvalitetu. Ali, Nives Celzijus nije trebala, to se mora naglasiti, a najčešće se prešućuje, dobiti nagradu u kategoriji najbolja knjiga proze, nego u kategoriji hita godine, točnije najprodavanije knjige godine, bez obzira na umjetničku vrijednost.

Član Upravnog odbora je nakon toga imao dovoljno štofa za jednu ozbiljnu seminarsku analizu o ukusu čitateljstva. Ukratko, došla je na naplatu površno osmišljena kategorija nagrade. Prvo, nije se uopće smjela nazvati hitom. Znamo što je Ivan Kušan mislio pod hitom kad je 1969. godine savjetovao Zlatko Crnkoviću kako da nazove svoju veliku biblioteku strane i hrvatske proze. Zlatko sigurno nije tragao za najprodavanijim naslovima. A upitno je i to kako se uopće može odrediti najprodavanija? Kao da knjige izlaze sve u istom trenutku, sredinom siječnja i onda krenu trkom u iste knjižare, po istim cijenama. Neke se pojave u siječnju, neke u srpnju, neke u rujnu. Od jednog do drugog Sajma je godina dana. Jedne su u jednoj, druge u drugoj knjižari, a i cijene su im, spomenula sam, bitno različite.Dakle, ne utrkuju se, prema blagajnama knjižara, pod istim uvjetima.

No, ta je kategorija bila dosta pogodna i podosta elastična. Sve dok se Nives nije dosjetila i uvela svoju kontrolu. Taj slučaj stvarno nije bio potreban Sajmu. Moram priznati da sam ja od svega toga i malo profitirala. Sljedeće sam godine dobila Nagradu za najbolju knjigu proze i svi su znali tko mi ju je dodijelio, gdje se Kiklop dodjeljuje. Ukratko, „slučaj Nives Celzijus“ učinio je Nagradu Kiklop, kako se to danas voli reći, vidljivom. Žao mi je što je ukinuta.    

„Ne tražim više kuću“

Sve ste aktivniji na 'promjenjivom' mediju društvenih mreža? Jeste li doživjeli poriv za naknadnim izmjenama tekstova kakav ne postoji u tiskanim izdanjima? Što Vam je najdraži dio svakodnevne komunikacije s čitateljima?

Objavila sam dvije knjige tekstova koji su svoju premijeru doživjeli na društvenim mrežama i blogu. Riječ je o „Ljutoj godini“ (2019.), zapisima internetske novakinje i „Kombiniranom prašku“ (2022.), zapisima širokog spektra. Nisam ništa mijenjala za formu tiska. Volim komentare svojih čitatelja, ponekad su to cijele priče, volim ta njihova prepoznavanja sebe u mojim rečenicama.

Smeta li Vam izraz 'žensko pero' i odgovara li Vam uopće kada se napominje da ste spisateljica? Vjerujete li da je to važno?

Smeta! Nikada ga nisam koristila. Ionako se, u pisanom obliku, stavlja ili u kurziv, ili pod navodnike. U knjizi koju sam spomenula, „Tko se boji lika još“, profesor postavlja studentici pitanje o hrvatskom ženskom pismu, a ona mu odgovara analizom „Skrovitog vrta“ Luka Paljetka. Jasno je što je pisac htio reći. 

Vraćali ste se 'kući', ali kuća više nije bila ista, pa ste se odande vraćali natrag. Ne krijete da je neuspješan povratak u Osijek bio traumatičan i pišete dosta o tome. Gdje Vam je danas baza?

Ne znam više. Nakon neuspješnog povratka u Osijek 2017. i bijega iz Osijeka 2018. u meni je umrla želja za prostorom. Ne tražim više kuću. A cijeli sam život čeznula za njom. Trenutno sam u lijepom Zadru. Bio bi još ljepši da je razlog mog, točnije našeg, boravka ljepši….

Pišete li novu knjigu?

Da, putopis, naslovljen „Stoji ti put“.

Nedavno ste objavili kako „Samo majka i kći“, knjiga u kojoj priče počinju rečenicama Vaše djevojčice Magdalene, doživljava reizdanje. Je li ona kao dijete znala da 'živi u pričama' i je li ona posegnula nekada za perom?

Knjige dugo nije bilo na tržištu i, kad su mi istekla prava u Mozaik knjizi, objavila sam je u našoj Umjetničkoj organizaciji Lađa od vode. Magdica je lijepo pisala, bila na nekoliko državnim LiDraNa i onda stala. Slutim razloge. Sad je više zanima kazalište. Tamo nema pitanja o mami.

U posljednjih ste nekoliko godina dobili više nagrada, među ostalim i onu za životno djelo, na čemu Vam čestitam. Uz nju, višestruko je nagrađena i izuzetna knjiga „Djeca na daljinu“. Tu knjigu mi je jako teško opisati, gotovo da ju je jedino moguće osjetiti. Kako biste je vi opisali?

Jako ste me razveselili svojim opisom „Djece“. Mislim da ona pokriva brojne teme. Sad se pojavilo peto izdanje. Ono što mi se čini važnim je to da su sva ta moja djeca, usprkos svemu što su prošla, postali pristojni ljudi. Lišeni mržnje i potrebe za osvetom. U njoj ima, priznajem, usitnjene mene.

Za kraj, kako biste vi ispisali narednih pet godina svoje životne priče, kada bi ta 'petoljetka' bila po Vašoj mjeri?

Nešto ću sad priznati. Svaku noć, prije spavanja, meni se javlja samo jedna misao. Koliko mi je još ostalo. Iza mene su ozbiljne dijagnoze, brojni stresovi, visok šećer, izdaje, smrti, dvadeset i tri adrese, a uz mene kći koja me treba… I ne pitajte me samo ništa o snovima koji me bude….