Na stranu polemike koje ih prate već četiri desetljeća o tome jesu li vješti manipulatori, provokatori, glasnici zla, propagandisti, osporavatelji totalitarizama, humanisti ili, ipak, umjetnici snažnog glazbenog, vizualnog i scenskog izraza, čije usporene, minimalističke sugestivne obrade svjetskih pop hitova kreiraju snažan simbolizam, sinoćnji gotovo dvosatan koncert Laibacha na Malom rimskom kazalištu bio je izvanserijski umjetnički događaj, ne potjeravši ni one rijetke slučajne namjernike neupućene u njihovo djelovanje, započete daleke 1980. godine u njihovom rodnom (rudarskom!) Trbovlju.
Bio je to art koji nije samodostatan, bez agresivnog industriala (koji zna, doduše, biti jednako dobar, ali ne i za nenavikle uši), uz odličan koncept nastupa u tri dijela te snažnu i slovenskom kolektivu ekstra važnu video podršku s ogromnog ekrana na zgradi Arheološkog muzeja Istre, usput odličnog organizatora sinoć završenog Pulskog kulturnog ljeta.
Vizualna podrška iz pjesme u pjesmu nudila je brojne raritetne arhivske snimke, simbole, zavodljive animacije, pa i aktualne zračne snimke razrušene Gaze.
Koncert je, što je kvalitet sam za sebe, okupio nakon dugo vremena na jednom mjestu brojna, gotovo zaboravljena lica s pulske alternativne scene. Kolikogod kratak, jako lijep osjećaj u olovnoj stvarnosti. "Bilo je i dosta starih slovenskih alternativaca", dodao je prijatelj nakon koncerta. Paradoks ili ne, na koncertu je bilo daleko najviše ljudi u 40-ima, a posebno u 50-im i 60-im.
"Odlična ste publika", kazala je pred kraj pjevačica Marina Martensson, švedska kantaturoica koja živi u Sloveniji. Rekla je to iskreno, mimo kurtoazije, zbog itekako dobrih vibracija, ali i educiranosti oko tisuću posjetitelja.
Svojedobno je u jednom intervjuu, ne neskromno, kazala i ovo: "Osjećam se najsigurnije na pozornici, jer tamo zasjaju moje supermoći. Tamo se osjećam besmrtno. Osjećam se da drugima dajem i od tih drugih primam energiju."
Da je moglo biti drugačije, jednako dobro ali drugačije, vrijedi se prisjetiti Laibachovog 45-minutnog pulskog nastupa u prosincu 2016.na Sajmu knjiga u muzejsko- galerijskom prostoru Sveta Srca, kada je udarne ljubljanske i vodeće istarske političare 'napao' prilično bučnom ritmičko-ambijentalnom teksturom, mimo uobičajene strukture kompozicije, izazvavši tada podijeljene reakcije.
No 'konzumiranje' ovog neponovljivog umjetničkog kolektiva treba ipak i svojevrsno muzičko, ali i povijesno, političko predznanje, što dakako ne ide s ovim površnim vremenima u čijem je 'duhovnom' središtu iritantna, ali profitabilna - zabava. Bez tog znanja, dođemo na onu (koju i danas žilavo živimo) kad je filmofil Tito nakon privatne projekcije kultnih Žilnikovih "Ranih radova", vrhunca crnog talasa, dobitnika Zlatnog medvjeda 1969. u Berlinu, reagirao riječima: "Pa kaj ti idijoti hoćeju?".
Da će biti bitno pitkije nego što su očekivali i fanovi Laibacha, bilo je vidljivo već nakon odličnog prvog dijela koji je prethodio izvedbi prekretničkog albuma iz 1987. "Opus Dei", čiji naziv nosi i aktualna turneja.
U dobro posloženom uvodnom polusatnom setu, nakon uvodne mračne "Vier personen", odlične "Države" (s projekcijom dijela Titova govora, koji je i sastavni dio pjesme), "Mi kujemo bodočnost" (lijep, sugestivan refren, kao i taj slovenski jezik sveden na parolu), "Brat moj" koja priziva Massive Attack, pa maštovita obrada Dylanove "Ballad of a thin man", prvi dio zaključila je "Ti, ki izzivaš". Šteta što nisu odsvirali "Alle gegen alle"", obradu odličnog njemačkog elektro punk benda D.A.F. iz ranih 80-ih, koju inače znaju svirati na ovoj turneji.
Uslijedila je interpretacija cijelog albuma Opus Dei, uz očekivano paljenje mobitela i snimanje izvedbi skladbe "Opus Dei", obrade velikog i jedinog međunarodnog hit singla austrijskog pop benda Opus "Live is Life", kao i za "Geburt einer Nation", obrade "One vision" grupe Queen".
"The Great Seal" oduševila je postariju gospođu iz Slovenije, koja je od srca zapljeskala na prateće snimke partizana i poslijeratnu obnovu zemlje, ne mareći pritom na višeslojan pa i ironičan, politički provokativan pristup Laibacha generalno, zbog čega su na počecima karijere cenzurirani i osporavani. No sve to imalo je svoju dubinu, zbog čega ih je upravo te 1987. za album "Opus Dei" preuzela britanska renomirana nezavisna izdavačka kuća Mute Records. Već ta crtica dovoljna je za Laibachovo zauzimanje neosporno prvog mjesta najuspješnije jugoslavenske grupe. Do danas najavangardnije.
Nije zgorega ponoviti da je 2015., također u Istri u Rovinju, a nakon povlaštenog nastupa Laibacha u Sjevernoj Koreji, kreativni direktor slovenske agencije Pristop i, Aljoša Bagola ustvrdio, ne bez duhovita naboja, da za korejske cenzore Laibach nije bio sporan jer nije pop već anti-pop skupina.
U završnom, 'najkomercijalnijem' dijelu koncerta, nakon pjesme "The engine of survival", uslijedila je lijepa obrada pjesme Jeanne Moreau "Each man kills the thing he loves", da bi zatim uz oduševljenje publike izveli obradu pjesme Foreignersa "I want to know what love is".
No, Laibach ne bi bio to što jest da nije za odjavu izveo mračnu obradu predivne skladbe velike Billie Holiday "Strange Fruit" (po tekstu Abela Meeropole) , taj snažan protest protiv nehumanosti rasizma i nikad snažniji poetski izraz linča, kao što je mračno otvorio koncert beskrupuloznom "Vier Personen". Najupućeniji u njihov opus, time i u značaj te 'četvorke' znat će zašto.
