MILO MANARA: "Kultura dolazi prije politike, a erotizam u mojim stripovima je kulturološka činjenica"

Per leggere il testo in italiano cliccate qui.

Prve dane ovogodišnjeg izdanja sajma knjiga u Puli – Sa(n)jam knjiga u Istri, duboko je obilježio poznati talijanski strip autor Milo Manara. Rođen 1945., Manara je jedan od najvećih svjetskih strip crtača, za sobom ima karijeru tijekom koje su se nizali izvanredni stripovi i suradnje s velikim imenima kulture, od Federica Fellinija do Pedra Almodovara iz svijeta filma, od velikog talijanskog novinara Enza Biagija, na čijim je tekstovima Manara crtao „Povijest Italije u stripu", pa sve do kolege Huga Pratta, oca kultnog Corta Maltesea.

Milo Manara jedan je od sudionika kulturne sezone iz koje su, počevši od 1968., proizašle velike promjene društvenih običaja i vrijednosti, kada je, u prvom redu, oblikovan novi osjećaj slobode. U tom kontekstu, Manara je međunarodno poznat i priznat po tome što je erotizam u svijetu stripa oslobodio svih moralnih carina: njegov erotizam, čiji je osnovni začin lijep crtež, postao je društveno prihvatljiv i, na neki način, poticaj za osvajanje novih prostora slobode.

Ovih se dana u Puli Manara nije štedio, poklonio je organizatorima i publici trenutke ljudske dostupnosti, kritičkog promišljanja i umjetničke kreativnosti; začinio je svoje prisustvo rečenicama koje treba zabilježiti ili zapamtiti, pričao je zanimljive anegdote, a pred publikom, u atriju Doma hrvatskim branitelja, stvorio je crtež u kojem se, iznad tekstualne i datumske reference na pulski sajam, javljaju galeb, oblaci, more, ali i njegov zaštitni znak, lijepo žensko lice, vjerojatno, ali ne nužno, ono koje pripada junakinji Miele.

Manara je svoje gostovanje u Puli započeo sjajno. "Tražio sam mir posvuda, nigdje ga nisam našao osim u kutu s knjigom": povezujući se na ovaj citat kršćanskog redovnika i njemačkog mistika Thomasa à Kempisa, ali očito i referirajući se na masakr koji se upravo događa na Bliskom istoku, Milo Manara je otvorio Sajam knjiga tim riječima: „Ako se mir može naći samo u kutu s knjigom, a ovo je mjesto puno knjiga, rekao bih da je ovo mjesto mira, a ovime bih ovaj sajam knjiga proglasio otvorenim."

Tijekom prvog susreta s pulskim čitateljima, Manara je govorio o genezi prvog dijela svog stripa (drugi bi dio trebao izaći 2025. godine) "Ime ruže", nastalog prema slavnom, istoimenom romanu Umberta Eca. Strip je objavio izdavač Oblomov u suradnji s izdavačkom kućom La nave di Teseo koju je utemeljio sam Umberto Eco.

Projekt je plod želje Ecove djece, a Manara je precizirao da je u stripu koristio isključivo rečenice koje je napisao Umberto Eco, bez dodavanja ijedne riječi. Već na otvaranju sajma Manara je rekao: „Ponosan sam što sam ovdje s vama, ovo je sajam knjiga, a ja sam strip crtač, a ovaj sajam želi biti posveta stripu, stoga sam zahvalan u ime svih crtača stripa i stripa općenito". Tim tragom, tijekom susreta s čitateljima Manara je spustio još jedan „karig" u korist stripa, i to citirajući samog Umberta Eca koji je napisao: "Kad se želim opustiti čitam Engelsov esej, ali kad se želim zalagati čitam Corta Maltesea".

U subotu, tijekom drugog sajamskog dana, Manara je na konferenciji za novinare ispričao svoja umjetnička iskustva s dvojicom velikana talijanske i svjetske kulture, Federicom Fellinijem i Hugom Prattom; prvog je predstavio kao oca, drugog kao brata. Prema scenariju Fellinija Manara je nacrtao dva stripa, "Putovanje u Tulum" i "Putovanje G. Mastorne, zvanog Fernet". U prvom su crte glavnog lika one Marcella Mastroiannija, u drugom Paola Villaggia, dva velika talijanska glumca.

"Fellini je sa mnom bio pun poštovanja, možda je u meni vidio sebe kao mladića, obzirom da je na početku svoje karijere crtao satirične stripove u časopisu Marc'Aurelio. No, htio je imati sve pod kontrolom, sam bi crtao story board, htio je vidjeti sve moje crteže prije objave, čak ih i ispraviti. Za mene je to bila velika škola, premda teška škola."

Odnos s Hugom Prattom bio je skroz drugačiji. Godine 1983., prema tekstovima koje je Pratt napisao nadahnut romanom "Grimizno slovo" Nathaniela Hawtorna, Manara je nacrtao "Indian Summer", a to je strip koji se smatra jednim od Manarinih najvećih remek-djela i jednim od najljepših djela talijanskog stripa."S Prattom me vezalo veliko prijateljstvo ", rekao je Manara, "bio je pun ideja, ali je uvijek poštovao moju ulogu crtača, nikad nije tražio da mu pokažem moje crteže prije objave".

Tijekom tiskovne konferencije za novinare Manara je, među ostalim, rekao kako su se teme unutar talijanskog stripa radikalno promijenile posljednjih desetljeća. "U Francuskoj su pustolovni stripovi, koji u Italiji više ne postoje, još uvijek vrlo traženi i odlično se prodaju. U Italiji se danas strip bavi intimnim i osobnim pitanjima koja se tiču ​​se odnosa između roditelja i djece, između homoseksualaca i heteroseksualaca", rekao je. Što se pak tiče talijanskih autora novih generacija, Manara je pohvalio i spomenuo dva imena: Manuele Fior i Paolo Bacilieri.

I otvaranje izložbe " Između stripa, literature i filma ", u izložbenom prostoru Sveta Srca, Manara je oplemenio zanimljivim informacijama. "Morate znati da su svi ovi crteži rađeni tintom koju sam razrjeđivao vodom da bih dobio sve te polutonove, sve te nijanse, jer je tu trebalo biti jako puno toga između svijetlog i tamnog. Moji crteži uvijek su napravljeni u crno-bijeloj tehnici. Moja kćerka Simona dobro zna raditi s računalom ona je kompjuterski obojila te crteže. Na originalu nikad nećete vidjeti boje".

Potom je, u vezi s erotizmom, naglasio: "Između Erosa i Thanatosa biram Eros."

Zapravo, cijela Manarina produkcija svojevrsni je hvalospjev životu, a jednako vitalan, znatiželjan, ali iznimno dostupan pa i na neki način i skroman je i sam veliki umjetnik koji nam je, nakon šetnje po sunčanoj ali vrlo hladnoj Puli, pristao na ovaj intervju.

Prilikom prvog susreta s publikom na pulskom sajmu, rekli ste da vam je majka bila učiteljica koja je zabranjivala učenicima čitanje stripova jer su morali naučiti čitati i pisati, a ne gledati slike i crteže. Kako ste se onda vi došli u doticaj sa stripom?

Kad sam bio dječak, moj je kontakt sa stripom bio sporadičan. Sjećam se da sam pročitao strip Capriolija (Franco Caprioli, jedan od bitnijih talijanskih strip crtača prošlog stoljeća, op.a.) čiji je naslov bio "Dakota Jim i zeleni kauboj". Samo sam kasnije saznao da ga je crtao Caprioli. U djetinjstvu čitao sam knjige, prvo klasike dječje književnosti, Emilija Salgarija i posebno Marka Twaina, bio sam zaljubljen u Huckleberry Finna. Prvi pravi strip koji sam pročitao s velikim zanimanjem i radoznalošću bio je "Barbarella", znanstveno-fantastični strip koji je nastao iz pera Francuza Jean-Claudea Foresta. To je za mene bio temeljni trenutak jer se tada rodila ideja o crtanju stripova, ali i uvjerenje da neću raditi ništa drugo osim crtanja stripa.

U svijetu stripa vizualna ljepota nije uvijek kriterij dobre kvalitete. Vaši su stripovi kvalitetni, a vrlo su lijepo nacrtani. Ovdje ste nekako iz zbog Umberta Eca, pa ćemo se povezati s njim i njegovim djelom "Povijest ljepote": što je za vas ljepota?

Ljepota je složen pojam. Dat ću vam primjer. Vrlo je poznata slika Van Gogha "Jedači krumpira" s prizorom siromaštva i bijede. Boje su smeđe i tmurne, nisu to one boje Van Goghovih Suncokreta ili Zvjezdane noći, tako da tehnički možemo reći da je to slika o ružnoći koja je nacrtana ružno, no svejedno govorimo da je to lijepa slika. Ljepota svakako nije u subjektu, nije čak ni u izgledu. Kada kažemo "to je lijepa osoba" vjerojatno još uvijek mislimo na grčki koncept prema kojem je lijepo ono što je dobro.

Ipak, vaši crteži izgledaju prelijepo

To je vjerojatno tako zato što izvorno ne dolazim iz svijeta stripa, dolazim s Akademije, iz škole gdje se moralo crtati uživo, a crtež je bio klasičan, tradicionalan, neoplatonistički. Tako su nas učili u moje doba. Naravno, sve ovisi o svakom autoru, svaki ima svoj način izražavanja onoga što on smatra lijepim ili ljepotom. Crtež Huga Pratta svakako nije akademski, ali je svakako prekrasan.

Marlon Brando, Paolo Villaggio, Marcello Mastroianni, James Dean, Senta Berger... Kako to da ste za svoje stripovske likove često koristili fizionomije poznatih filmskih glumaca?

U slučaju Mastroiannija to je od mene tražio sam Fellini. Namjeravao sam glavnom liku dati izgled Fellinija. Strip "Putovanje u Tulum" priča je o stvarnom Fellinijevom putovanju na kojem je tražio lokacije za snimanje filma o čarobnom svijetu Carlosa Castenede. No, Fellini se tome protivio, rekao mi je "ne Milone, nemoj crtati mene, bit će i scena u kojima će se glavni lik vidjeti gol, a ti me činiš previše zgodnim".

U toj mojoj sklonosti, recimo neoplatonističkoj, oblikovanje u likovnoj umjetnosti mora težiti ka nečem idealnom ili idealiziranom, kao što je bilo u doba grčkog klasicizma, ali i renesansnih neoplatonskih umjetnika. Botticelli i Rafael svojim načinom crtanja otvaraju prozore na neki idealni svijet koji se odnosi upravo na svijet platonskih ideja. Valjda su mi zbog toga često su mi govorili da imam sklonost uljepšavanju.

Za lik Chrisa Leana preuzeo sam fizionomiju Jamesa Deana jer me scenarist izričito zamolio da to učinim. Moram također reći da je prvi strip koji sam nacrtao, a koji se zvao Genius, prije nego što je postao strip bio foto-roman, stoga me izdavač zamolio da zadržim isti izgled likova foto-romana, s crtama lica stvarnih ljudi, glumaca, koji su ga tumačili do tog trenutka.

U "Imenu ruže" izbjegli ste zamku zvanu Sean Connery

U stripu je bio potreban odmak od Seana Conneryja kojem je pripala glavna uloga u Annaudovom filmu. Connery je moćna figura, stoga mi je trebao glumac koji je jednako moćan i poznat čak i izvan svijeta kinematografije, trebao sam apsolutnu ikonu bez obzira na filmove u kojima je glumio. Zato sam odabrao Marlona Branda. Također, Marlon Brando više odgovara opisu Umberta Eca, iako mislim da je Eco imao na umu nekog sličnijeg Sherlocku Holmesu.

Reference su vrlo jasne: William od Baskervillea je Baskervilleski pas (treći roman Arthura Conana Doylea o detektivu Sherlocku Holmesa, op.a.), izbor imena William možda ima veze i sa Shakespeareaom. Adso, odnosno Adson, očito je Watson, pomoćnik Sherlocka Holmesa. Nadalje, Ecov opis Williama od Baskervillea sličniji je Marlonu Brandu nego Seanu Conneryju, pa i zbog orlovskog nosa. Ovdje ne dovodim u pitanje izbor glumca za filmsku ulogu, dapače vjerujem da je izbor Sean Conneryja bio odličan, pa i zbog toga što je Connery Škot poput Williama. Bio je to toliko savršen izbor da sam se, kako bih se odmah distancirao, morao poslužiti jednako karizmatičnom figurom, pa se Marlon Brando nekako nametnuo.

Vezano uz erotsku fazu vašeg rada, jeste li od žena dobili više komplimenata ili kritika?

Komplimenata, čak i nedavno. Događalo se i to da su mi se neke žene zahvaljivale što sam im pomogao u osvajanju novih prostora slobode, novih teritorija koji su dugo ostali nepoznati. Moja erotika je prvenstveno kulturološka činjenica. Zapravo, erotika je kulturna obrada seksa i ne može se svesti samo na seksualnost. Kao što je gastronomija kulturološka obrada hrane, odnosno potrebe za jelom.

Je li nas je aktualna politička korektnost dovela do reakcionarnog neo-moralizma?

Naravno da je. I to ne samo politička korektnost, nego i činjenica da živimo u društvu koje sve više postaje multireligijsko, što će nas neminovno dovesti do zatvaranja prostora izražavanja kako ne bismo povrijedili nečije vrijednosti. Danas sigurno više ne bih radio neke stripove koje sam radio u prošlosti. Kad sam 1980-ih crtao "Igru" ("Klik") bio je to vrtoglav osjećaj stjecanja slobode, mogućnosti crtanja bilo čega, i nisam se suzdržavao. Obradio sam cijeli niz situacija, uključujući i neke perverzije, čineći ih prihvatljivima. Danas smo suočeni sa situacijom koja miriše na cenzuru, a ja sam, neovisno o svojim osobnim stavovima, protiv svake cenzure.

Sa stripom „Ime ruže" prema Ecu i s „Gulliverianom" prema Swiftu nalazimo se u svijetu književnosti, suradnja s filmskim redateljima Fellinijem i Almodovarom odvela vas je do svijeta kinematografije. Privlači li vas susret raznih umjetničkih izričaja?

Postoji očita povezanost, odnos između stripa i kinematografije je mnogo bliži nego između stripa i likovne umjetnosti. Sjetimo li se crtanih filmova, odmah dobivamo poveznicu između stripa i filma. Rekao bih da je, s druge strane, likovna umjetnost gotovo suprotna od stripa. U likovnoj umjetnosti način na koji je neki subjekt predstavljen bitniji je od subjekta, subjekt u određenom trenutku postaje nebitan i to do te mjere da ga Kandinsky odlučuje eliminirati, zadržavajući samo način, odnosno svoji djelom odgovarajući samo na pitanje"kako?", a ne na pitanje "što?".

U stripu se događa upravo suprotno, u stripu je bitno vidjeti što se događa u raznim kadrovima jer je temeljna dimenzija stripa narativna. Sam način prezentiranja priče, odnosno najučinkovitiji način crtanja određene slike mijenja se od autora do autora, ali bitno je vidjeti što se događa, subjekt je osnova svega. Dakle, nema puno zajedničkog s likovnom umjetnošću.

Griješe oni koji strip ocjenjuju istim mjerilom kojim se ocjenjuje likovna umjetnost. Lijepom crtežu čak i ne pridajem veliku važnost, zahvalan sam kad mi govore da lijepo crtam, ali moj pravi cilj, koji sam ponekad i uspio ostvariti, je taj da na kraju čitatelj može reći "kako lijepa priča", a ne "kako lijep crtež". Crtež u stripu je u biti narativan. Ima autora koji se zaljubljuju i u estetski i grafički aspekt, ali postupajući tako ne čine dobru uslugu pripovijedanju.

Posljednjih desetljeća, u nekim zemljama poput Francuske, Belgije i Argentine strip se više ne doživljava kao oblik zabave, već je prodro u svijet kulture. Kultura je u međuvremenu prestala biti zanimljiva mainstreamu, nestala je, primjerice, sa stranica dnevnih novina. Da li nam još treba kultura?

Kultura je naš iskonski pogon, kultura dolazi prije politike. Svaki naš izbor je kulturološki izbor, čak i kada izaberemo političku stranku za koju ćemo glasovati, naše preferencije ovise o našoj kulturi. Kultura je dio nas. Jednom sam imao priliku pitati Umberta Eca što misli o televizijskoj kulturi. Naivno sam rekao da televizija ne stvara kulturu. No, Eco mi je odgovorio rečenicom koju nikada neću zaboraviti: "televizija uvijek stvara kulturu, čak i kada emitira reklame". I tu je tragedija, drama. Čak je i pogrešna kultura još uvijek kultura.
Kad već govorimo o Argentini, pada mi na pamet Héctor Germán Oesterheld, autor Eternaute, stripa koji je bio metafora diktature koja je tada bila na snazi ​​u toj južnoameričkoj državi. Riječ je o jednom od najvećih argentinskih scenarista, ali i o „desaparecidu". Odveli su njega i cijelu njegovu obitelj. Njegov slučaj nam pokazuje koliko strip stvara kulturu.

Kada su Umberta Eca upitali hoće li digitalno izdavaštvo označiti kraj tiskane knjige, odgovorio je otprilike ovako: "Postoje predmeti koji, nakon što su izmišljeni, više ne mijenjaju svoj oblik jer je njihova korisnost očita. Jedan od tih predmeta je žlica, a drugi je knjiga." Može li se to odnositi i na strip, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je strip u osnovi knjiga?

Ja imam vlastito uvjerenje, a to je da kod ljudskih bića jedan od iskonskih načina komunikacije – crtanje. Saznanje da je s našom vrstom Homo Sapiens nastao crtež je dirljivo. Neandertalac nije crtao. Mislim da je crtež iskonski oblik komunikacije, a to je razvidno kako u prekrasno iscrtanim pećinama pa tako i u današnjem crtanju, kada ponavljamo potpuno iste geste crtača od prije dvadeset tisuća godina. Vjerujem da će strip, i kao knjiga, i kao crtež, kao nacrtana naracija, ostati svojstven ljudskom rodu.

Na spomen riječi Istra, što vam prvo padne na pamet?
Krstarenja, kretanje iz Chioggie, a pojavljivanje profila Istre na obzorju bilo je veliko veselje jer je često označavalo početak godišnjeg odmora. Na moru, kraj Istre, dogodila mi se lijepa epizoda. Bio sam za kormilom, čuo sam čudan zvuk, okrenuo sam se i ugledao crna leđa pod vodom, a zatim se more odjednom ispunilo dupinima. Vjerojatno se tamo nalazilo jato sardina. Dupine sam već bio vidio izbliza u Egeju, ali u gornjem Jadranu mi se to nije bilo dogodilo. Zato dupine povezujem s Istrom.