'NAJSRETNIJI ČOVJEK NA SVIJETU' Od psihološkog razaranja do oprosta

Prikazan premijerno na ovogodišnjem Festivalu u Veneciji u sklopu programa Orizzonti, posljednji film redateljice Teone Strugar Mitevske, ovogodišnji sjevernomakedonski kandidat za Oscara, 'Najsretniji čovjek na svijetu' britka je i stilizirana, zahtjevna drama.

Tema filma su posljedice rata u Sarajevu 90-ih godina prošlog stoljeća, suživot sukobljenih pripadnika triju naroda i religija, u tom istom gradu u današnje vrijeme, te ključ rješenja svih posljedica - oprost.

Iako se osnovna narativna nit događa među glavnim likovima Asjom (Jelena Kordić Kuret ) i Zoranom (Adnan Omerović), ovo je klasičan primjer filma ansambla, s gotovo 40 likova u sceni.

Velik dio filma sliči kazališnoj predstavi te je tako i sniman, obilazeći kamerom glumce koji su danima ponavljali dugu scenu susreta parova na događaju organiziranom za pronalaženje novih partnera. No, Zoran nije ovdje došao pronaći partnericu, on je došao po oprost.

Stilski prepoznatljiva redateljica Mitevska

Kao što je već viđeno, (Mitevska je kako publici ZFF-a, tako i pulskoj publici već poznata), filmovi sjevernomakedonske redateljice stilski su prepoznatljivi, za što je, kako sama kaže, bila godinama prozivana, te je radila na sebi kako bi formu još više prilagodila sadržaju. Za sebe kaže da, budući ona dolazi iz likovnog svijeta, stiliziranost je dio njezinog izričaja. Trenutno je Mitevska među najznačajnijim i vrlo produktivnim redateljima i redateljicama s područja bivše Jugoslavije, odakle i dolaze teme njezinih filmova, koji obilaze europske i svjetske festivale.

U filmu “Najsretniji čovjek na svijetu” (jednako kao i u njezinom “Bog postoji, njeno ime je Petrunija” iz 2019., prikazan i na Pula film festivalu) ta, gotovo se može reći optimalna doza apsurdne stiliziranosti u funkciji je potresnog dramskog sadržaja.

Upravo to i jest ono što apsurd kao umjetnička forma i predstavlja, nešto nadljudsko, nadrealno i nešto neljudsko, logikom razuma neshvatljivo, no vrlo intenzivno, često i psihološki razarajuće. Sve to se u ovom slučaju i dogodilo, i mora se s time dalje živjeti.

Najviše mi je žao Sarajeva. (lik Asima, igra ga Izudin Bajrović)

U razgovoru s redateljicom i dijelom ekipe filma, nakon projekcije u petak u Kinu Kinoteka, u sklopu Zagreb film festivala, kao dio programa 'Ponovno s nama', saznajemo da je scenarij nastao prema istinitoj priči koja se dogodila koscenaristici Elmi Tataragić, u nešto drugačijem obliku. “Najsretniji čovjek na svijetu”; redateljičin je šesti dugometražni film.

Estetika “Najsretnijeg čovjeka na svijetu”

Doza začudnosti donosi opuštenost i blagu komičnost s početka, da bi u drugoj polovici uratka eskalirala u emotivno i psihološki zahtjevan film, začinjem dozama ludila, čak i nadrealnih priviđenja uslijed traume rata.

Prljavo roza kute koje sudionici programa odijevaju dolaskom na događaj, vizualni su dio apsurda ove situacije, posebno kad se voditeljice obuku u tunike leopard uzorka. Jedna od voditeljica događaja je ujedno i jedna od producentica filma, Labina Mitevska, redateljičina sestra (ali i glumica, sjajno rola Zamire u kultnom makedonskom filmu Milča Mančevskog "Prije kiše" iz 1994.) , a scenograf je Vuk Mitevski, njihov brat.

Film je koprodukcija šest zemalja. Značajnu ulogu jedne od sudionica događaja za pronalazak partnera, Azemine, ostvarila je naša Ksenija Marinković.

Narativna struktura je vrlo dijaloška s početka, dio dijaloga je iznimno snažan, pomalo paralizirajući za sudionike speed dating eventa koji se odvija u hotelu iz doba komunističke arhitekture, čije su dvorane nazvane po trendi, (neutralnim) švicarskim gradovima Basel i Zurich.

Kratko vidimo i vanjske ulice, na kojima se izmjenjuju mnogo modernije građevine, ali i one starije na kojima su još uvijek rupe od metaka. Čujemo od bečkog valcera, preko Šarla Akrobate do moderne “glazbe za mlade” na glazbenom dijelu filma radio je Srđan Gojković Gile.

Scenarij o istinitoj priči

Između grupnih odgovaranja na pitanja postavljena parovima, riblje ili mesne opcije za ručak, u skupini živopisnih likova, od veterana i žrtava rata, do ljudi rođenih nakon rata, Asja ne može svoju prošlost sa Zoranom ne učiniti temom javne rasprave, pretvarajući svoje sudionike u potrazi za partnerom, u suce, porotu i krvnike.

Lik Zorana koji je upravo krivac, postaje jednim dijelom i žrtva. On je kao mladić prisiljen, slučajno se našavši u situaciji u kojoj je morao izvršavati naredbe - pucati na svoje nekadašnje sugrađanine.

Stoga je taj dio priče o oprostu djelomično scenaristički ’uštiman’, no funkcionira vrlo dobro, te je za ova područja izuzetno važan.

Slično koncipiran film ansambla, s odličnom glumačkom, posve muškom ekipom, koji također govori o posljedicama rata, te doživljavanju oprosta, je bosanskohercegovački 'Muškarci ne plaču' iz 2017., redatelja i scenarista Alena Drljevića.

“Najsretniji čovjek na svijetu” daje zanimljiv pogled na neizbrisivu traumu, koristeći suhi, lukavi humor koji proizlazi iz neugodnosti i kaosa koji nastaju pri sudjelovanju u spojevima na slijepo, i samim okupljanjem ljudi koji se nikada nisu susreli, dok situacija nenadano eskalira u psihološko emotivni izazov. Također se služi i odgovaranjem, reakcijom na postavljeno pitanje, što daje živu glumačku izvedbu, te se time situacije koje pratimo doimaju realističnijima.

Tataragić naglašava da je oprost jedini način kako nastaviti dalje normalnim životom, nakon krvavih bratoubilačkih sukoba kojima je poharano Sarajevo, spletom užasnih okolnosti. Naglašava kako je oprost jedino moguć poznavanjem procesa i životne situacije druge osobe, te da je za to potrebno vrijeme. Ističe i kako je ideja ovog filma bila pokazati koliko je nužno uvidjeti kako živimo na divnom mjestu s divnim ljudima, te je tome preduvjet proces oprosta, koji obuhvaća odgovornost. Dinamika čitavog tog procesa vrlo je kompleksna, što su ona i redateljica i pokušale izraziti ovim zanimljivim uratkom, prilično zahtjevnim za gledanje.

Ocjena filma 4.5 / 5

Film ide u kino distribuciju u hrvatskim kinima u ožujku 2023. godine.