Najustrajniji pulski umjetnik Pino Ivančić: "Ljudi iz branše se ne podnose, ima nas previše egotripera!"

"Filigramski pločnici" (koji nisu istovjetni nazivu trećeg albuma Azre jer je u ovom slučaju 'filigramski' s 'm'), naslov je izložbe radova Josipa Pina Ivančića kojima se ovaj najustrajniji pulski umjetnik predstavlja u povodu impozantne 50. obljetnice stvaralaštva u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.

Antologijska izložba otvorena je danas u 12.05 sati, s izloženim minijaturama nastalima u duljem razdoblju, od osnovne škole, za vrijeme marendi na radnome mjestu u tvornici cementa 'Giulio Revelante', zatim u Uljaniku.

Lijevo je naslov današnjice, desno otprije 23 godine

Na pitanje zašto otvorenje u podne i pet minuta, Pino je odgovorio: "Jer je za sve kasno. Pet do 12 nije kasno. U Uljanik se ulazilo do 7, prva sirena je bila u 6.50 sati, pa bi se zatvarala vrata i izgubio bi se jedan sat. Kad polijeće avion, polijeće u egzaktno vrijeme. Kultura nam kasni. Jer, ljudi koji bi večeras došli u 20 sati, ne bih ih bilo više nego sada. Ne vidim ovdje puno ljudi iz branše... Jer se ne podnosimo. Ima nas previše egotripera. Mislim, nisam ni ja bolji, ja ću uvijek reći da sam najbolji, ali barem dolazim nekim ljudima na izložbe jer ih poštujem".

Na izložbi se, i to je njena dodana vrijednost, mogu vidjeti radovi koji do sada nisu izlagani u Puli.

Svečano otvorenje izložbe gitarističkim su nastupom podržali Maer i Vedran Grubić. 

Pino Ivančić alternativnoj je kulturnoj sceni poznat već od početka 70-ih godina kada ulazi u konceptualni krug i performans vode.

U to vrijeme s prijateljima stvara "mental spirit music", a pod utjecajem Beuysa otvara procese za stvaranje tzv. "socijalne skulpture" čime već tada pripada nevelikoj skupini konceptualnih umjetnika koji su angažirano propitivali socijalističke vrijednosne sustave, ponajprije smisao rada i poziciju radnika.

Njegova pozicija izvan centra, te njegovo iskustvo radnika u brodogradilištu Uljanik osiguralo mu je "pravo" na dodatno radikaliziranje u prostoru umjetnosti.

Tijekom 80-ih svoje umjetničke interese ostvaruje u prostoru spajanja medija glazbe, performansa i likovne umjetnosti (u sjajnoj alterrock grupi "Gustaph y njegovi dobry duhovi"), a od 90-ih javnost ga pozna kao jednog od najprovokativnijih hrvatskih performera, ali i kao alternativnog novomedijskog eksperimentatora (telefonski koncert Netz/Mreža, za Radio ORF).

Ponosni je vlasnik rekorda o posjećenosti jednom događanju/performansu (oko 40.000 posjetilaca - "Theater like a Life / Life like a Theater ili Život je feferon" Pula/Cro).

Kako je svojedobno dobro ustvrdila povjesničarka umjetnosti i kustosica Tanja Špoljar, Pino je (prvih) 50 godina cijelo vrijeme izvrtao sustav, pikao u njega, solidarizirao se s radnikom, upozoravao na propast Uljanika još u prvom pretvorbeno-privatizacijskom valu, a njegovi su socijalni i radnički performansi često bili predmet zabrana, optužbi ili burnih reakcija.

"Podbadao je vrlo često ravno u srž političkih igri, ne libeći se miješati u dnevnu politiku i odnose na istarskoj političkoj sceni. Može li se nešto dogoditi ovakvim umjetničkim akcijama, neka konkretna promjena? Pino levitira u tom prostoru, uvijek budan i uvijek spreman reagirati, ali iz srca, jasno i bez ustezanja, bez uljepšavanja i estetike, u svom trlišu sa postolama na postamentu. Ogoliti neke stvari... i to je nešto. Koliko god život umjetnika bio sizifovski posao", ističe Špoljar.

***