Ne znam koliko Rovinježa još živi u Grisiji i u obližnjim uličicama - ako ih ima, oni su nevidljivi

Sliku mi je poslala prijateljica iz djetinjstva, jednostavna scena iz rovinjske svakodnevnice snimljena negdje 1960. godine. Zadnji optanti napustili su grad 1956., starogradska jezgra je ostala poluprazna. Stanje žbuke i stolarije snimljene zgrade vjerno odražava situaciju rovinjskih kuća. Ulice su bile naše, trčkarali smo gore, dolje, u potpunoj slobodi, cijeli je prostor ispod crkve bio polje igranja lovice ili, kako se tada nazivala igra: "guardie e ladri".

Početkom 60-ih sve su ulice izrovane zbog postavljanja cijevi kanalizacije koje nije bilo: nužda se skupljala u kantu (la chibula) i navečer sve je završavalo u moru; debljale su se salpe, cipli i očade.

Početkom tjedna sin je otišao snimiti Grisiju, najljepšu rovinjsku ulicu koja se uspinje do crkve sv. Eufemije. Ovo je drugi svijet. Statika kuća je riješena, fasade, stolarija, sve je u redu, puno se uložilo.

Svaki četvorni metar prizemlja pretvoren je u poslovni prostor. Gornji katovi služe za iznajmljivanje soba i apartmana. Ne znam koliko Rovinježa još živi u Grisiji i u obližnjim uličicama. Ako ih ima, oni su nevidljivi. Govorimo o škrtoj manjini.

Dok gledaš, provlači se kroz misli uvijek isto pitanje: da li se mogao dostići taj stupanj razvoja uz zadržavanje domicilnog stanovništva? Kakav bi Rovinj bio, ovako načičkan, a sa stanovništvom na broju? Mislim, Rovinj s karakterom, kako kaže današnji gradonačelnik Paliaga.

Koliki je poslovni potencijal rovinjske starogradske jezgre?

Možemo se poslužiti brojkama koje nam nudi povjesničar Bernardo Benussi u knjizi "Dokumentirana povijest Rovinja", tiskanoj u Trstu 1888. godine. Dakle, 1880. Rovinj je brojao 1110 kuća u kojima se nalazilo 4393 stambenih prostorija: 3458 soba i 935 sobica koje su Rovinježi zvali „camerin“.

Prosječni stan se definirao jednostavnom rečenicom: „camera, cusina e camerin“ (soba, kuhinja i sobica). Rovinj je 1840. godine Rovinj brojao 10. 263 stanovnika, 1991. godine grad broji 12. 910 žitelja, a danas se brojka popela na oko 14.000 stanovnika.

S obzirom na to da sam rođen 1957. godine, moj je Rovinj gotovo identičan Benussijevom. Gradnja novih stambenih naselja izvan starogradske jezgre (prostor od crkve sv. Eufemije do Franjevačkog samostana) počela je krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, godina više, godina manje.

Od 1945. do 1956. puno je Rovinježa otišlo, no puno njih je ostalo. Politika socijalizma nije hrabrila ostanak u starogradskoj jezgri, poticao se odlazak gradnjom novih stambenih naselja.

Ljepše kuće postale su plijen lokalnih političkih moćnika i visokih državnih dužnosnika iz cijele bivše Jugoslavije, a naročito iz Beograda

Ljepše kuće postale su plijen lokalnih političkih moćnika i visokih državnih dužnosnika iz cijele bivše Jugoslavije, a naročito iz Beograda.

S današnje visokoprofitne perspektive izgleda gotovo nemoguće, ali krajem 50-ih kuće u starogradskoj jezgri su se čak poklanjale. Dolazili su likovnjaci, pisci i ostala krema režimske kulture i njima je općinska vlast dodjeljivala cijele kuće.

Pričaju da se u gradskoj palači čuvao sanduk ključeva napuštenih stanova, njima su ostavljali slobodan izbor, normalno po umjetničkoj zasluzi.

Stečeno stanarsko pravo pretočeno je kasnije u privatno vlasništvo nasljednika. Tokom Domovinskog rata mnogi su Srbi prodali stečenu nekretninsku imovinu, uvjereni da se nikad više neće vratiti. U gradu je procvjetala trgovina nekretninama: kupovalo se od Srba pa onda za dvostruku pa i višu vrijednost prodavalo Talijanima, Nijemcima, Austrijancima.

Vrtoglavi porast potražnje nagnalo je i ono malo starosjedioca na prodaju "djedovine". S obzirom na atraktivnost starogradske jezgre, trgovalo se legalno i ilegalno, kad bi zatrebalo koristila se moć, politička i financijska.

Rovinj nema lijepu priču, no što je, tu je. Rekli bi Istrani: "Je ča je, ma da je, ni“.

Kad se umjetnost raspadne i pokvari, smrdi jače i pogubnije od 'chibula' mog djetinjstva

Grisia lijepo izgleda, ali kič koji se nudi u poslovnim prostorijama djeluje kao moljac koji buši gredu. Nekada je ulica bila poznata po izložbi na otvorenom koja se održavala druge nedjelje u kolovozu. Nema je više. U biti, ne vidim kako bi ozbiljnija izložba mogla koegzistirati s tolikim kičem koji preplavljuje bivše konobe, partune, prozore i fasade.

Da li se moglo učiniti nešto više? Da li je grad mogao nekako zaštititi ovaj urbani biser? Opet se vraćamo istom problemu: propuštenim prilikama.

Kad se umjetnost raspadne i pokvari, smrdi jače i pogubnije od „chibula“ mog djetinstva. S poštovanjem, smrdi više od "govna i pišate".

Propuštene prilike posljedica su krivih poteza, a primjera ima napretek. Ne znam točno vrijeme kada se to dogodilo, kada je zamisao formulirana i o njoj se čak javno raspravljalo.

 "Vidiš i sam što smo prodali!"

Uglavnom, pri kraju socijalizma, negdje 70-ih godina prošlog stoljeća, nekoliko je arhitekata zagovaralo provedbu sustavnog pražnjenja starogradske jezgre koja je trebala postati neka vrst difuznog hotela. S obzirom na to da se trend napuštanja starog grada od strane domorodaca nastavljao, dotični lumeni struke nudili su sistem ubrzavanja procesa, pretvaranja Rovinja u novi i veći crnogorski Sveti Stefan.

Do toga nije došlo, ali rezultat je jednak. Grisijom svakodnevno pohodi nekoliko tisuća turista, penju se ulicom sve do trenutka kad im se ukaže masivni zvonik Svete Eufemije.

Moram priznati da me ta scena i danas očarava. Rovinj je stvarno, objektivno lijep grad. Gianni je slikao Grisiju pred zalazak sunca, prirodno i umjetno svijetlo se nadopunjuju, kao da živimo u savršenom gradu.

Nemam neku pretjeranu nostalgiju za prošlim vremenima. Prije par dana otišao sam na večeru kod prijatelja Talijana koji je kupio stan na zadnjem katu kuće u ulici Bregovita. Nakon večere sjeli smo za stol na malom kamenom balkonu. Preko krovova i dimnjaka pogled je pratio konture otoka Figarola i crtu horizonta.

Pogledao sam ga i rekao mu: “Vidiš i sam što smo prodali!”