Nedavno napadnuti pisac Vladimir Arsenijević: "Pula je fenomenalan 'veliki mali' grad. Zaista je jako volim"

Višestruko nagrađivani beogradski pisac Vladimir Arsenijević, rođeni Puležan, ovoljetni dobitnik Zlatne Arene za scenarij hvaljenog srpskog filma o vršnjačkom nasilju "Tri tjedna kasnije", gostovao je sinoć u Središnjoj gradskoj knjižnici u Puli, s kojim je razgovarao Andrea Matošević. Događaj je organizirao pulski ogranak Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta", koji nepunu godinu dana sjajno djeluje pod vodstvom predsjednice Milena Joksimović.

Budući da je prvih šest godina živio u Puli, kao i da su ga prije dva mjeseca used Beograda, fizički napali desničari dan uoči planiranog obilježavanja komemoracije žrtava genocida u Srebrenici, ne čudi da je glavnina razgovora, uz skore izbore u Srbiji, bila tome posvećena.

- Ja jasno osjećam da sam iz Pule, čitav život to osjećam. Moja originalna sjećanja na ovaj grad su zapravo dječja. Rođen sam ovdje 1965. godina i tu smo bili do polaska u školu. U jesen 1971. preselili smo se u Split, jer je otac bio u mornarici, da bi godinu kasnije, pred polazak u drugi razred osnovne škole preselili u Beograd, kazao je Arsenijević, koji je i kolumnist, publicist i kulturni radnik.

S piscem je razgovarao Andrea Matošević

"Kada čovjek tako rano promjeni tri sredine u životu, možda prerano počne preispitivati sebe i donositi odluke i zaključke. Ono što mi se dogodilo u Beogradu u sedmoj godini života je, zapravo, imalo jako puno veze s onim što bismo nazvali društveno-političkim kontekstom tog vremena. Naime, u Beogradu sam se pojavio s vrstom puležanskog naglaska, miješanog s nešto splitske leksike itd. Jezik mojih roditelja je uvijek bio vrlo hibridan, međutim to nije funkcioniralo, pogotovo ne u glavi moje tadašnje učiteljice koja je me jako dramatično ispravljala, uključujući fizičke kazne čupanjem za zuluf. To je onda izazvalo kod razreda potrebu da mi se na neki način kolektivno svete zbog te različitosti, tako da sam doživljivao kolektivno nasilje od strane čitavog odjeljenja, što mi je sve bilo u glavi kad sam pisao scenarij za film", kazao je.

"Znam da je to potpuno intimno, romantično i nema nikakve veze s objektivnim procjenama, ali za mene je Pula kao neko jaje. Takav je moj osjećaj. Kada dođem ovdje, imam dvostruki osjećaj. S jedne strane, kao da sam odavde, a s druge strane mogu opušteno zalutati, pa sad ne znam otići do svoje ulice Dinka Vitezića. S treće strane, objektivno, zaista jako volim Pulu. I to sam i rekao kada sam primao Zlatnu Arenu, da je to za mene Oscar.

- Pula je jedan od onih fenomenalnih 'velikih malih gradova'. Mali grad koji ima obrise, dinamiku i potencijale mnogo većeg grada. I mislim da su to idealne sredine, kazao je Arsenijević.

Arsenijevića su prije nešto više od dva mjeseca usred Beograda pretukla grupa mladih desničarskih huligana, na mjestu na kojem se trebala održati komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici, nakon čega je pisac rekao da 'svjedočimo spiralnoj eskalaciji nasilja u društvu, kao posljedici sistematskog upumpavanja nasilja korištenjem svih mogućih mehanizama od strane države'.

Pritom su vandalizirali prostor Krokodila, udruge kojoj je Arsenijević programski direktor.

Veza Aleksandra Vučića i Belovukovog klana

Ukazavši da je New York Times (u svibnju 2023.) objavio istraživački tekst o vezama srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i Belivukovog klana, mafije koja je radila pod okriljem nogometnog kluba Partizan i navijača Grobara, mučila i vršila egzekucije ljudi za političke potrebe, nazvavši to pravim hororom, Arsenijević je rekao da je na toj istoj vezi zasnovano i to što se njemu dogodilo.

Vlast različitim kanalima, kaže, kontrolira uglavnom neformalizirane grupe desničara koje operiraju po ulicama.

- U tom napadu na moje tijelo prethodilo je prilično opsesivna vandalizacija našeg prostora Krokodila. Postoje kamere i na tim snimcima su uvijek vide ista lica: to su golobradi mladići, svi  imaju kratku kosu, crne kapuljače, crne majice, a vidim da im se to i u Hrvatskoj sviđa.

- Uvijek se pitam zar stvarno nemaju ništa pametnije raditi u svoje slobodno vrijeme petkom uvečer, recimo ideš s djevojkom, ima toliko konstruktivnih i ljepših načina, nastavio je.

"Imam sina koji ima 36 godina, a ovi momci nemaju mnogo više od 16, 17 ili 18 godina. Ja sam svoje dijete dobio s 25 godina. Ti ljudi opušteno mogu da budu moji unuci. Kroz glavu mi prođe parafraza Dragana Živadinova da će tek naši unuci biti naša prava djeca. No, ovo je potpuno razočaranje. Nemamo pozitivne smjene generacije i izgleda da će tek naši praunuci biti naša prava djeca. Koliko je truda, rada i fokusa uloženo u taj odvratni revizionizam koji je doveo do toga da 30 godina nakon određenih događaja vrijede samo 'emotivne istine'. Znači, ti ljudi su jednostavno polizali sve što su im dali i spremno progutali. To je neko dno, to je hibrid klinaca tinejdžera huligana koji su neka vrsta jastrebova te ulične desnice, ali su i jako poslušne sluge i izvršitelji režima".

- Ali kad vidim da se slične stvari pojavljuju i unutar studentskog pokreta i na raznim mjestima gdje bi čovjek dao sebi za pravo da ih tu ne očekuje, onda stvari zaista dosežu  frapantne razmjere, kazao je, Arsenijević, dodavši da treba čitati knjigu 'Prošlost dolazi' Dubravke Stojanović,  koja je napravila  fenomenalnu analizu udžbenika povijesti kroz posljednjih 100 godina.

Dubravka Stojanović je tu knjigu promovirala na pulskom Sajmu knjige prije nepune dvije godine, kada smo objavili podrobniji tekst "Prof. Dubravka Stojanović: "Namjerno nas zakopavaju u prošlost i to je osnova svake diktature!".

- I onda vi razumijete na koji način se stvari tako relativiziraju i kako istine toliko brzo smjenjuju jedna drugu, pa  dolazimo do toga da ti isti pobunjeni studenti nekako uvijek propuste obilježiti  komemoraciju genocida u Srebrenici, pa objašnjavaju da se oni tada nisu ni  rodili. No, ne propuštaju obilježiti komemoraciju NATO bombardiranja Srbije, iako ni tada nisu bili rođeni, istaknuo je

Govoreći o migrantima u Srbiji, kazao je: "Naša desnica toliko je opsesivno fokusirana na lokalne mržnje da im ne preostaje dovoljno  vremena da se bave ovim drugima".

U nastavku je govorio o svom višegodišnjem humanitarnom djelovanju u Ukrajini, počevši od skupljanja humanitarne pomaći za taj perinatalni centar u Harkivu.