Nick Cave na INmusic festivalu: Plači, plači, plači, BOOM, BOOM, BOOM, diši, diši, diši,

Festivali su čudo. Dugo ih nije bilo, pa se sad, kad su konačno počeli, posvuda oslobađa ogromna energija akumulirana pandemijom ali i, u Agramu gradu, traumom nekoliko potresa.

Dok je prva večer INmusica kulminirala senzacionalnim nastupom Killersa, ovogodišnji festival na Jarunu obilježit će ipak dvosatna seansa koju je mnogobrojnoj publici ponudio Nick Cave i njegovi Bad Seeds-i.

Jer, Killersi su prije svega zabava, show program vrhunski, atrakcija iz „Fabolous Las Vegas, Nevada“. Na zagrebačkom koncertu odsvirali su tek nekoliko pjesama sa zadnje dvije ploče na kojima je Brandon Flowers poetikom malo dublje zagrebao u svijet turobne američke provincije i obiteljske depresije. Setlista odličnog nastupa Kilersa u Zagreba složena je na najkomercijalnijoj liniji, možda čak i računici.

Kod Bad Seeds-a takve računice nema.

Nick Cave je na prvu turneju nakon četiri godine krenuo saznanjem da mu je umro sin Jetro. I to nakon što je sedam godina ranije smrtno nastradao jedan od njegovih mlađih blizanaca. Smrt i bol najdubljeg osobnog gubitka prožima svaki njegov pokret, uzdah, krik ili smiješak na pozornici. Publika to dubinski osjeća. Posebno njegova sastavljena od diehard obožavatelja koji znaju svaku pjesmu, svaki stih. Veći dio koncerta Cave se naginje iznad prvih redova, dotiče ruke, miluje se.

Kaže mi poznanik iz Pule dok ranije te večeri hodamo po prašini prema koncertnoj lokaciji na Jarunu: Ti si vjernik, ti imaš crkvu! Meni su koncerti crkva, to su moje mise!

Koncerti Bad Seeds-a su doista mise. Dobrim dijelom crne.

Nick Cave nastup ne doživljava kao zabavu nego kao ritual, seansu ili terapiju. Zagrebačku publiku je tijekom dva sata proveo kroz aleju izgubljenih duša, palih anđela i demona, kroz bulevar uz koji vise razbojnici, buntovnici, kurve i narkomani.

From her to eternity, Tupelo, Red right hand, Mersy Seat,...Cave je izredao svoj niz uspješnica, ali glavni dojam nakon koncerta ostavlja složenica sastavljena od stihova iz nekoliko pjesma, a koja se mantrično, ponekad minutama, ponavljala tijekom čitavog nastupa.

Cry, cry, cry, just breath, breath, breath, Boom, boom, boom 

Cry, cry, cry, proizlazi iz pjesme Lucy, priče o o nesretnoj ljubavi koju je Cave napisao dok je bio u rehabu zbog heroinske ovisnosti.

Fraza Boom boom boom dolazi iz poeme Higgs Bosom Blues, a artikulira udaranje srca.

Just breath, breath, breath stih je iz pjesme I need you koja je nastala neposredno nakon smrti 15-godišnjeg sina koji je pod utjecajem LSD-a pao sa stijene u Brightonu.

Ritaulnom repeticijom ta tri stiha Cave emitira svoju duboku melankoliju koja ga je oduvijek definirala, a koja je nakon obiteljskih tragedija dobila gotovo kozmičku dimenziju.

Kao da kaže: Plačem, teško dolazim do daha ali srce mi još uvijek lupa. Za vas.

Taj ritam njegova publika voli. Nick Cave je uvijek imao energične nastupe, ali ono što su, prije svega Warren Ellis i Nick Cave, pružili zagrebačkoj publici spada u red najboljih koncerata ikad održanih u Hrvatskoj. Glazbena braća po krvi razbijaju mikrofone, instrumente, trgaju žice, šutaju stalke, pljuju, ali svaka je izvedba koncertno remek djelo.

Na bisu Cave sam za klavirom izvodi Into my arms, poziva publiku da ga prati. „Ne vjerujem u intervencionističkog Boga, ali znam draga da ti vjeruješ....