OVACIJE ZA "MAJKU I DIJETE" Snažna glumačka ostvarenja Jadranke Đokić i Uga Koranija - dobar start Matije Ferlina

O glumcima je najteže pisati, ustvrdio je svojedobno glasoviti kazališni redatelj, pisac i pedagog Georgij Paro. ‘Njihova individualnost, pisao je, odupire se svakoj zakonomjernosti tako da ih kritičari najčešće prosuđuju prema vlastitom, često i privatnom, sviđanju ili nesviđanju. Može se reći da se vrlo često glumačka osobnost vrednuje više od ostvarene uloge’.

Trebalo bi to imati na umu i nakon sinoćnje, ovacijama ispraćene premijere jednosatne predstave “Majka i dijete” autora Jona Fossee, u režiji Matije Ferlina na Maloj sceni INK-a, kojom je otvorena nova kazališna sezona INK-a, uz rijetko dobru atmosferu druženja nakon predstave s ukusom uređenog stražnjeg dijela kazališta, dobrodošlog novog foajea.

Nove su to i dobre vibracije s novim umjetničkim voditeljem, na sreću ljubitelja kazališta, čija se velika dvorana naveliko obnavlja.

Sjajan Ugo Korani, 29-godišnjak koji je već osvojio najrenomiranije nagrade, prvi je put igrao u svom rodnom gradu. I ta je činjenica omogućila publici puno suočavanje s njegovom uvjerljivo izvedenom ulogom neželjenog djeteta koji nakon dugog niza godina i studija filozofije i književnosti posjećuje svoju majku. Nakon čega slijedi jednosatni pokušaj njihove komunikacije, više ili manje izrečenog i neizrečenog - okrivljavanja.

Mnogi pak imaju svoje vlastito mišljenje o glumici Jadranki Đokić zbog njenog bogatog kazališnog, filmskog i televizijskog opusa.

Njeno iznijansirano utjelovljenje lika majke, umnogome verbalno dominantniji u ovom dramskom komadu (i zbog tog uprirođenog majčinog autoriteta), posve uvlači gledatelja u autorski svijet velikog norveškog suvremenog dramatičara Jona Fossea.

Čitajući prethodno ovu jednočinku, dojam je da je majka u izvornom tekstu, u odnosu na sinoćnju izvedbu, agresivnija u izbjegavanju vlastite i prebacivanju odgovornosti na vlastitu majku, djetetovu vrlo religioznu baku, kome je (a kasnije i ocu) ono ostavljeno nakon što ga je majka napustila zbog odlaska na studije.

No, to ne oduzima od suštine ove uvjerljivo izvedene drame bitno lišene toplih emocija, osim onih sebično obrambenih.

Ovaj mučan susret “Majke i djeteta” gotovo je susret dvoje nepoznatih ljudi, no ipak određeni postojanjem osobe majke i osobe djeteta, sa svim esencijalnim potrebama takva bivanja.

I ovakav mučan odnos majke i djeteta, kako je uoči premijere novinarima rekao Ugo Korani, nije nam nepoznat, kolikogod nam osobno iskustvo bilo drugačije.

U tome je veličina pisca Jona Fossea koji univerzalnost tog toliko psihološki slojevitog, sudbinski ključnog odnosa majke i djeteta ostvaruje jednostavnim jezikom i nebezraložnim ponavljanjima koji ističu nemoć komunikacije, kao i egzistencijalističku određenost, uvjetovanost njome.

Vrijedi citirati dr. sc. Željku Matijašević, redovitu profesoricu zagrebačkog Filozofskog fakulteta (čiji su temeljni znanstveni interesi teorijska i primijenjena psihoanaliza) koja u programskoj knjižici tvrdi da je “komunikacija između njih dvoje komunikacija između žive majke i mrtvog, slučajno rođenog djeteta, točnije – djeteta za koje majka nije željela da je dođe posjetiti, kao što nije željela da dođe na svijet”.

No, kolikogod majku mogli doživjeti lošom, bešćutnom, ‘poremećenom’ osobom, a sina gotovo nijemom osobom, prodiru njihove emocije i težnje, čak ili upravo zbog praznine tog odnosa. Zato vjerujemo majci koja na koncu govori sinu: "Hoću reći, ali mi nećeš vjerovati, da mi je više stalo do tebe nego do sebe. Hoću da znaš da ako je pitanje da li tvoj život ili moj, mirno se može uzeti moj”.

Dojmljiv je i za majku karakterno određujući moment kad ona, pak, za svoju majku, djetetovu baku, kaže: “Ona meni ne bi dopustila ni jednu jedinu vlastitu misao”.

Puno toga osjeća i kaže sin u rečenicama: “Nemoj krivo shvatiti, ja te ne optužujem” ili nešto kasnije “Ne, ne mrzim te… ili te možda mrzim, i zato mrzim sve žene… možda”.

Ferlinov scenski minimalizam i vizualna ideja  prati minimalizam Fosseova dramskog teksta, ispoštovanog gotovo u cijelosti.

U radikalnom redateljskom rješenju sve do polovice predstave lik djeteta je gotovo okrenut leđima publici, tek mu se nazire lice, da bi drama zaživjela u klasičnoj, publici otvorenoj sceni s njegovim nemuštim, nesigurnim optuživanjem majke (“Ali ti nisi htjela da se rodim iako je tata htio, sad me ne bi bilo da nije bilo one komisije, a nešto kasnije: “Ali ja ću se ubiti i ovako i onako, a možeš i ti”).

Tekst je preveo Dubravko Torjanac, dramaturgiju potpisuje Vedrana Klepica, dizajn svjetla Elvis Butković, a glazbu i dizajn zvuka Luka Prinčič.

“Trebalo je više tog prijetećeg zvuka, trebalo je još više nelagode”, kaže prijateljica nakon predstave.

Ipak, manje je više. Dio publike vjerojatno nije ni čuo volumenski najnižu razinu zvučne slike, taj važan zvuk udaljenosti, daljine, ali je svakako čuo vješto i suptilno, stupnjevano podizanje zvuka za mučnog majčinog susreta sa svojom prošlošću.

A ulazak publike sa stražnje strane kazališta izravno na Malu scenu, uz prolaz kroz inače nedostupne sobe izvođača, s ogledalima i žaruljama, usmjeravana pritom hostesama mračnijim dijelovima, dodatan je intimistički, gotovo izvedbeni dio ove predstave.

Predstava se igra još večeras, u ponedjeljak i utorak, u 20 sati.