PAZINJAN GORAN FARKAŠ: 'Naši motivi su neiscrpni. I da Istra ima pet Veja opet ne bi bilo dosta. Imalo bi se ča delati'

Goran Farkaš u etno skupini Veja aktivan je još od 2006. godine. Ovaj svestrani pazinski multiinstrumentalist u bendu danas pjeva, svira mih, violinu i gajde, a istraživanjem istarske tradicijske glazbe počeo se baviti u vrlo ranoj dobi.

Kao muzikolog i etno istraživač, 2009. godine u Pazinu je pokrenuo poznati međunarodni TradInEtno Festival. S Vejom je dosad objavio dva albuma, a posljednji „Škura ura“ nedavno je doživio i svoje vinilno izdanje koje dečki kreću promovirati već idućeg vikenda u Puli.

Sasvim dovoljno razloga za intervju s Farkašem u samom srcu Istre, Pazinu.

Gorane, možemo li se prisjetiti samih početaka Veje, od prije skoro pa dva desetljeća?

Nismo čak ni mi sto posto sigurni kada smo i kako krenuli s Vejom (smijeh). Mislim, ideja je krenula od Dragana Cvitana i Noela Šurana. Oni su gotovo pa slučajno pokrenuli priču. Često su svirali zajedno, a i ja sam s njima znao nastupati na raznim smotrama i manifestacijama. Jednom smo, nakon nastupa u Boljunu, zaključili da moramo nešto s tim napraviti. Noel je u to vrijeme u Lindaru organizirao Feštu prez Štrumenti. Intencija je, dakle, bila stvarati glazbu uz pomoć raznih predmeta koji nisu glazbeni instrumenti.

I kad se ta manifestacija prestala održavati, mi smo i dalje svirali posvuda, a uvijek im je bila fora da meni daju kantu od Jupola, i sad ja kao moram s njom nešto proizvesti. Na kraju sam rekao: Ok, ali hajmo imati probu jedanput (smijeh)!

Kad su Dragan i Noel najavili odlazak, došao nam je Marko Pernić, zatim i Ljuban Rajić, pa Franko Vranić. Tad smo krenuli raditi na repertoaru, ali radi posla Franko je morao odustati od Veje. Sjećam se perioda u kojem smo razmišljali da jednostavno odustanemo, a onda nam se javio tata jednog dječaka koji je svirao bas i koji je htio doći u Veju. Taj dječak je Sebastijan Demark, i dandanas je član benda, a tada je imao 16 godina. Kliknuli smo nas petorica, i nastavili raditi kao bend do 2012. godine kada smo imali nastup u pazinskom kaštelu na kojem je, igrom slučaja, prisutan bio i Marijan Jelenić iz pulske Nole.

Nakon što nas je poslušao, rekao je: Momci, evo vam moj broj, ako vam bilo što treba – nazovite me! Tada nam je sve krenulo (smijeh). Kontaktirali su nas dugogodišnji prijatelji iz benda Kries i pozvali na festival Ethnoambient koji je njihov frontman organizirao u Solinu. Ali, problem je bio što mi nismo imali ništa objavljeno, osim nekih YouTube klipova koje smo na kraju i maknuli da ti budem iskren, jer… ajme majko.

Uglavnom, te 2012. Marijan je išao s nama u Solin i preporučio nam da je vrijeme da krenemo u studio. Tako je počela živjeti Veja kao šesteročlani bend.

Međutim, do danas, sastav se ponešto izmijenio.

Tako je. To je i normalno jer život neprestano teče. Na perkusijama je sada Endi Oblak, Ljuban Rajić nas je napustio nažalost, igrom slučaja i moj brat Saša ima neke druge obaveze. Tako da je Marijan preuzeo njegovu ulogu, i zamijenio miksetu gitarom, budući da nam je on bio i dizajner zvuka i producent. Mi ostali smo starješine; Marko Pernić, Sebastijan Demark i ja.

Uglavnom vas predstavljaju kao istarsku world music grupu. Je li to vama u redu? Kako se vi doživljavate, i kako biste voljeli biti prezentirani?

A gle, to je pitanje za široku raspravu. Nedavno sam u Zagrebu sudjelovao u sličnoj raspravi. Više čak ni world music nije in, sad se to zove global sound.

All around?

All around, da (smijeh)! Mislim gle, ovo čime se mi bavimo je folk muzika. Međutim, u prostoru u kojem živimo, folk je dobio neki drugi smisao. Točnije, turbo folk. Svaka čast Rambu Amadeusu, izbacio je super termin i super objašnjenje, ali ovo čime se bavimo mi, Šćike, Dario Marušić, Kries, Balkalar, Cinkuši i drugi je folk muzika. I vani bi to bila folk muzika. U Francuskoj se festivali na kojima nastupaju takvi bendovi, održavaju pod nazivom folk festival.

Cijeli taj žanr je unutar sebe zanimljiv jer ima bendova koji su skroz tradicijski, a imaš i onih koji su modernizirali taj zvuk, pa i onih koji rade neki svoj novokomponirani folk. Teško je išta definirati. U zadnje vrijeme sam čuo veće punkere u toj glazbi nego u samome punku.

Etno vani ne znači baš previše, i zato su valjda naši mediji odabrali taj izraz world music. Počelo se i njega izbjegavati jer zvuči pomalo kolonijalistički. Termin je, naime, nastao u Velikoj Britaniji, kada su se folk muzičari pobunili protiv onih koji koriste elemente i instrumente iz, recimo, indijske glazbe.

Objavili ste dosad dva albuma. „Dolina mlinova“ iz 2014., i „Škura ura“ iz 2022. godine. Iznjedrili su popriličan broj hitova. Što misliš, po kojima ste najprepoznatljiviji i van granica Istre?

Na oba albuma je bilo nekoliko stvari koje je publika jako lijepo prihvatila. „Marija“ je možda tu najveći pobjednik, a odmah zatim i „Anka“.

Dešava se sad taj neki "bum" jer smo izdali ploču, za CD ljudi nisu jako marili. To je danas jedan običan komad plastike, budimo realni.

Kako ste se uopće odlučili na to da ćete objaviti vinilno izdanje hvaljenog aktualnog albuma “Škura ura”?

Pa još tijekom 2020. dok smo radili singl „Teško majki“, i spremali se završiti taj album. Razmišljali smo o temu da gremo na objavu ploče. Ali onda je krenulo svo ono ludo covid vrijeme koje smo iskoristili da neke stvari vratimo u studio, popravimo, popeglamo. Kad imaš vremena izmišljaš stvari koje možda inače ne bi, svašta se tako dogodi…

U ovom slučaju to se pokazalo dobrim potezom. Vinilno izdanje Škure ure je završilo među pet najprodavanijih albuma u Hrvatskoj.

Da. Kad su nam rekli da za ploču treba čekati barem devet mjeseci, odlučili smo odmah izbaciti CD jer jednostavno nismo više htjeli čekati.

Ali o pločama smo stalno razmišljali. Uvijek su nas ljudi na koncertima pitali imamo li ploču. Kad bismo rekli da imamo CD, rekli bi nam da će nas ipak poslušati online. Shvatili smo poruku. Ljudi vole ploče. Čim smo je izbacili nastao je „bum“.

Kako do vaše nove ploče?

Ili direktno putem naših društvenih mreža, ili preko diskografske kuće Menart, a budući da smo za ovu ploču ostvarili suradnju s njima.

Prvi puta?

Da, do sada smo sve radili sami. Jednostavno nismo osjećali tu neku potrebu da tražimo izdavače. Stvar je funkcionirala, i nama je to bilo ok.

Ploča ima zanimljiv dizajn. Tko je za to zaslužan?

Dizajn nam je radio Željko Zirdum iz Pule. Mi smo imali neku ideju na tragu Metallice i njihovog albuma „Black“. Mislim, nije da se s njima uspoređujemo, nego bilo nam je to fora zbog Škure ure. Htjeli smo taj dojam mraka. Željko je razradio cijelu tu igru crne podloge i zlatne boje, odnosno boje pijeska, i pješčanog sata.

Pješčani sat vidimo i u spotu koji je lani snimljen za Škuru uru. A u spotu se, uz vas, pojavljuje i Dario Marušić.

Škuru uru je inače napisala pjesnikinja Gorana Družeta. Dosad smo već uglazbili njezine pjesme poput Črnog orka, Orko tića, a imamo još njezinih tekstova za koje vjerujem da će ugledati svjetlo dana. Na toj konkretnoj pjesmi sam radio prilično dugo, a u studiju smo došli na ideju da zovemo Marušića. Tražili smo ga da otpjeva dio u kojem nam je trebao taj njegov „teški glas“. Po mome mišljenju, ispalo je „bomba“. Nismo ga baš lako nagovorili da sudjeluju u snimanju spota, ali na kraju nam je srećom i to uspjelo. Falio nam je i jedan motiv mladosti, i tu je uletjela naša kći Amber, i odradila je to baš lijepo i prirodno.

Inače, mi za prvi album nemamo nijedan spot. Tek onaj za Črnog orka, ali to je Marijan snimao onako usput u kombiju dok smo putovali u Estoniju i nazad. Ali barem se napokon moglo vidjeti ki smo mi i ča smo mi (smijeh). Međutim, to je bilo još 2014., a naš status se otad nije promijenio. I dalje putujemo kombijem, ne dobivamo baš letove. Tako da je definitivno bilo vrijeme za novi spot.

Spot je sniman kraj mjesta Prkačini, a radila ga je ista ekipa s kojom smo surađivali na pjesmi „Teško majki“. To su Ira Tomić i John Kardum. Snimali smo u zimskome periodu, kad sunce rano zalazi, a dan je bio kišan i jedno sto puta smo morali izlaziti i ulaziti u auta. Na kraju smo imali dva sata kontinuiranog rada, i ispostavilo se da nam je to bilo dovoljno.

Spot dobro prolazi na YouTubeu, brojke pregleda i komentara rastu.

Da, i to unatoč tome što mi nemamo nekakav službeni PR. Sve ča nan se dešava, dešava se jer netko od članova to gura. Konkretno, u ovom slučaju najviše je definitivno potegnuo Marijan. Nama je drago da nas ljudi prihvaćaju, da ima mnogo pozitivnih komentara, a i velik je broj onih koji su nas sad po prvi puta otkrili. To nam stvarno daje elana.

Mnogi će vas tek upoznati. Naime, 16. ožujka imate nastup u pulskome Kotaču, a zatim svirate 20. ožujka u Vintage Industrial Baru u Zagrebu.

Da, krenuli smo lagano s promotivnim koncertima vinilnog izdanja. Puni se polako i naš raspored za proljeće i ljeto. U pregovorima smo i za jedan malo veći koncert u Zagrebu pred kraj godine, a li o tom potom. U principu, nama su najgori ti zimski periodi kad se često i ne vidimo.

Ali imali ste u prosincu nastup na pulskom Adventu.

Je, je! Da, to je dobro prošlo i to je baš bio jedan od rijetkih slučajeva gdje smo nastupali i u toj zimskoj pauzi. I to nam je bilo baš jako drago, jer se napokon dogodilo da ne čekamo proljeće da bismo krenuli s probama, budući da smo se morali pripremati za taj koncert.

Vaš rad je inače dobro prihvaćen i izvan Istre, a zapravo i diljem Europe.

Da, 2014. godine kada smo izdali Dolinu mlinova dogodio nam se taj jedan moment da nam je - zahvaljujući Dariu Marušiću - bivši francuski časopis i portal Trad magazine (Trad' Mag) koji prati folk scenu, dodijelio takozvanu markicu trad bravo za dobar album, a na kraju godine naš je album proglašen jednim od 12 najboljih albuma 2014. To nam je dalo dosta prostora za nastupe. Išli smo u Cassel na jedan veliki folk festival, pa zatim u Flandriju i Normandiju. Mimo toga, putovali smo i nastupali u Slovačkoj, pa zatim u Belgiji na Gentse Feestenu za koji bih se usudio reći da je jedan od najvažnijih folk događaja u Europi. Svirali smo i na Viljandi folk music festivalu u Estoniji, Feiri da Dieta Mediterranica u Portugalu. Gentse Feesten je, hajmo reći, najveći gradski festival u Europi, a bitan event u folk svijetu je definitivno Viljandi folk music festival. Tako da... istina, dobili smo priliku nastupati na bitnim europskim pozornicama.

Koliko instrumenata danas sviraš? Mimo one kante za Jupol.

Gledam čim manje (smijeh). Kad san bi klinjo, to je bilo fora. Ali kad je vrijeme za ozbiljno odsvirati nešto, shvatiš da se ipak treba posvetiti nečemu malo više. Tako da san se u zadnje vrijeme posvetija mihu, ostalim puhačkim instrumentima iz Istre, ali i žičanim instrumentima. Mada je bilo tu svega. Ne bin reka da sviran puno instrumenata, ali se moren snać na puno njih.

To su zapravo bili izmislili frendovi iz Francuske kad smo bili 2012. godine u Parizu. Poznavajući njih, ne čudi me što su posezali za šašavim formulacijama. A gle, ča je je - njima je to čudno. Mih im je stran, njima je to sukob intervala i tonova koji kao ne bi trebali biti skupa, a u suštini jako dobro zvuče. Mi u Veji nemamo solo gitare, i onda kad su Francuzi pokušali objasniti ljudima što da očekuju od koncerta, rekli su da dolazi Jimmy Hendrix on the dead goat. Tako je ostalo.

Što privatno slušaš?

Arhive (smijeh). U biti, tako je bilo jako dugo vremena, i onda sam skužio da sam se zakopao u to, i da gubim dodir sa stvarima koje se događaju oko mene. Moj prijatelj Emir Fulurija, Dubrovčanin koji živi u Zagrebu, i mnogo se trudi oko etno ili folk scene, upoznao me s jednom listom na kojoj pušta isključivo nova izdanja s world music chartova. Emir je urednik Izvorišta, i pod tom playlistom na Spotifyju pušta samo nova izdanja. Tako da sad slušam aktualne stvari, čak i radi osobnog nadahnuća. A slušam i starije stvari iz tog žanra, tipa iz devedesetih kad je bilo jako puno takvih bendova, a koji nažalost više ni ne postoje.

Sve u svemu, najviše volim slušati ono čime se i sam bavim.

Posljednjih godina si i politički aktivan, dio si pazinskog Možemo!. Je li to također jedan vid tvoje ljubavi prema zavičaju?

Ja nisam član stranke Možemo!. Podupirem gradonačelnicu Jašić, to da.

Ali bio si na listi Možemo! na posljednjim izborima za Vijeće pazinskih mjesnih odbora.

To da. Ma gle, Pazin je grad koji je u sredini naše županije. Gdje god da jesi, ti si uvijek na pola sata od Pazina. Imali smo tu dva velika festivala. Sedam dana stvaranja koji se bavio suvremenom umjetnošću i okupljao ljude iz cijeloga svijeta, i međunarodni festival TradInEtno koji sam pokrenuo uz pomoć cijele Veje. Nekako smo svi stali. Događanja po bircevima nisu dovoljna. Svirka u bircu je ok, ali ti ne možeš izbjeći da ljudi tamo dođu nešto popiti, umjesto kulturno se uzdizati.

Za kraj da te još pitam mijenja li išta za Veju potpisivanje ugovora s Menartom? Hoće li možda morati doći do ikakvih kompromisa?

Pitanje je uvijek koliko si voljan i spreman dati se u nešto. Ali mi nismo nikad rekli: Ok, ove godine ćemo imati 50 koncerata. Nego, nekako ih spontano imamo po 20-ak godišnje, što je i u redu s obzirom na trud oko PR-a koji je dosad bio vrlo sporadičan. Puno veći bendovi imaju sličan broj koncerata.

U našem bendu samo Marijan i ja smo se u potpunosti okrenuli glazbi. Ja imam radionice za djecu, a pokrenuli smo i orkestar u Pazinu s Udrugom TradInEtno. Tako da je meni sve u životu podređeno glazbi, ali ne isključivo kroz rad s Vejom. Planiram pokrenuti i jedan zbor…