Pinklec 'noira' i dodir ljubavi

Mišo Kovač jednom je prilikom u šali bocnuo Arsena Dedića da nikada neće napuniti stadion kao Thompson.

“Pa neće ni taj kazalište”, brzo mu je uzvratio Arsen.

Bez ikakvog prizivanja elitizma, realan potencijal da u skoroj budućnosti, uz njeno već najavljeno formiranje pratećeg benda, popuni intiman klupski ili manji teatarski prostor svakako ima novootkrivena pulska glazbenica impresivnog glasa Nuša Hauser.

Pod umjetničkim imenom Nhau, nedavno se predstavila vrijednim debitantskim albumom “Vetva”, čiji naziv nosi ponajveća istarska šuma kroz koju je autorica godinama svakodnevno prolazila i na čijem putu su velikim dijelom nastajale pjesme.

Ogoljena na ovom prvijencu samo vokalom i klavirom, što emotivnom interpretacijom, što vokalnim, ali i cjelovitim aranžmanom pod raritetnom žanrovskom kapom 'ambijentalnog dark jazza', Nuša priziva i jazz dive Billie Holiday i Ellu Fitzgerald, a od suvremenica Beth Gibbons iz Portisheada i Fionu Apple. A beskompromisnim, nehinjenim  'darkom' i jedinstvenu Björk. Sve njih navodimo opisno, bez neumjesnih kvalitativnih paralela.

No, ne sumnjamo da neće biti mali broj onih koji će njenu glazbenu, uvjetno rečeno, hermetičnost, 'zakopanost'  - unatoč nekoliko divnih melodičnih, pitkih skladbi - bez razmišljanja u hipu odbaciti.

Spomenut ćemo i našu Irenu Žilić, no više zbog atmosferičnosti, a manje zbog Nušina (zasad) izbjegavanja klasičnije pop strukture, s naglašenim refrenima. Ovo zadnje je, dakako poželjno, i čemu bi Nuši bendovska formacija zasigurno doprinijela.

Nuša, kako kaže, ima već nove predloške, dakle baze novih pjesama. Kreativnih iskri ne manjka, a ni obiteljskog glazbenog gena s obzirom na uspjehe braće Stjepana i Mirona Hausera. Potonji je trombonom bitno oplemenio snažnu "Burn your Signals", koja bi sjajno legla u jedan dobar film noir.

Cijeli je pak album producentski, a manjim dijelom koautorski (basom, minimalističkim gitarističkim  dionicama i efektima) obojao Branko Crnogorčić.

Ponajbolja takva 'bendovska' pjesma (koja usput doziva divni svijet irske glazbene princeze Enye) jest "Ringelspiel". Dodanim ritmom, gitarom, diskretnim basom naslućuje se nemali potencijal Nušinog, nadamo se, budućeg sastava, koji ne bi trebao biti samo doslovno prateći bend, nego i koautorska, zajednička nadogradnja.

Iako je u dosad rijetkim intervjuima skromna u osvrtu na vlastitu poeziju, opisujući je više atmosferičnom, Nušini su stihovi suptilni, ljubavni, slojeviti (možda i preširokog, neuhvatljivog značenja odnosno nedefiniranog emotivnog iskustva), stihovi koji svjedoče "otupljivanje svojih oštrica" u ime ostvarenja ljubavi.

Premda bi bolje bilo da su stihovi na hrvatskom jeziku, bez tog naoko izazovnog, ali ipak umjetnog engleskog 'filtera'. Jasno da je taj izbor posve legitiman, kao i oslanjanje na muzikalnost i univerzalnost sveprisutnog engleskog jezika. No, materinji jezik se upija u trenu, gotovo fizički, a zato i traži punu izravnost i iskrenost. Mnogi se zbog toga 'brisanog prostora' u biti i skrivaju iza 'zavodljivog' engleskog jezika, puno više gubeći nego dobivajući.

Lijepa uvodna pjesma 'Tanz', s tim 'new age' ugođajem priziva jednog cijenjenog pulskog, a od 1999. godine londonskog autora Željka Vukičevića Zhela.

Jedna obična nedavna gradska vožnja i slušanje ove Nušine pjesme u eteru Radio Rojca (uz masovno kolektivno slušanje koje kao da daje dodatno dostojanstvo pjesmi) oživjelo premijerno predstavljanje Zhela pulskoj publici sredinom 90-ih na maloj sceni INK-a, kada je u pauzi pjesama s visoke bočne skele stihove izgovarao pokojni pulski glumac i pjesnik Vojislav Stojković Stole.

Nuša Hauser se svakako ovim prvijencem obraća normalnim, ali širokogrudnijim, strpljivijim, fokusiranjim ljubiteljima glazbe koje zanima beskompromisan, iskren, ne i pretenciozan autorski izričaj uzdignut iznad prvoloptaške komercijalizacije i predvidljive muzičke konvencionalnosti, a od kojeg  su i glazbena industrija i mediji gotovo posve digli ruke.

Iako glazbeno posve otvorena, Nuša je i šifriranim umjetničkim imenom, još više izostankom lica, diskretna,  skromna, gotovo skrivena.

Navijamo za njene nastupe pred publikom jer je dobra, jer njeno djelo svojom autonomnošću (koje dakle ne pripada više samo njoj) traži koncerte uživo. Ti su koncerti za autora najbrži, ako ne i jedini put sazrijevanja.

Prilično umrtvljenu pulsku scenu Nuša je (sviđa mi se ime Nuša kao umjetničko ime) obogatila jednim kvalitetnim djelom, čiji nastavak očekujemo s nestrpljenjem.