POPRATNA DOGAĐANJA IZLOŽBE„HISTRI U ISTRI“ U TRSTU: Sutra predavanje „Nezakcij. Od izvora do prvih iskopavanja“

„Nezakcij. Od izvora do prvih iskopavanja“ tema je prvog od šest popratnih događanja uz izložbu „Histri u Istri“ koju su realizirali Hrvatska Zajednica u Trstu/Comunità Croata di Trieste i Arheološki muzej Istre/Museo archeologico dell'Istria u Puli u suradnji s Općinom Trst/Comune di Trieste, postavljenu u Muzeju antikviteta „J. J. Wincklemann“/Museo di Antichità “J.J. Winckelmann” u Trstu i otvorenu publici sve do 01. travnja 2024., od utorka do nedjelje između 10.00 i 17.00 sati.

Fokusirana na povijest, običaje i nošnju Histra, izložba predstavlja svojevrsno putovanje kroz više od 200 arheoloških nalaza kako bi se upoznao narod po kojem je nazvan Istarski poluotok i koji je nastanjivao njegovo područje sve do pada utvrđenog središta u Nezakciju 177. g. pr. Kr. Ova dragocjena izložba ostvarena je uz potporu Regije Furlanije – Julijske krajine/Regione Friuli Venezia Giulia, zaklade Fondazione CRTrieste i više hrvatskih ustanova.

U utorak, 16. siječnja 2024. u 17.30 sati u dvorani Bobi Bazlen Palače Gopcevich, Ulica Rossini 4, predavači Gino Bandelli i Marzia Vidulli Torlo govorit će o naselju Nezakcij, iznimno važnom za kontrolu teritorijalnih i trgovačkih okosnica unutrašnjosti Istre. Bogati nalazi svjedoče kako je naročito Nezakcij pripadao jadranskom krugu trgovine i razmjene, zauzimajući središnju poziciju u mreži kontakata koja je omogućavala stjecanje prestižnih dobara korištenih za potvrđivanje statusa pojedinaca ili aristokratskih obitelji, u međuodnosu sa svijetom središnje i južne Italije te područjem Caput Adriae.

Gino Bandelli bio je redovni profesor rimske povijesti (Storia romana) prvo na Sveučilištu u Veroni, potom na Sveučilištu u Trstu. Vodio je Odjel za povijesne znanosti/Dipartimento di Scienze dell’Antichità Sveučilišta u Trstu i bio je član Senata Sveučilišta u Trstu, kao predstavnik Područja 9. Trenutno obnaša dužnost dopredsjednika udruženja Deputazione Storia Patria za Julijsku krajinu. Jedan je od urednika serije izdanja Studi e Ricerche sulla Gallia Cisalpina, osnovane 1988., koja je 2019. došla do 28. sveska. Suvoditelj je sekcije Studije o rimskoj povijesti/Studi di Storia romana Polymnie, serije izdanja Odjela za povijesne znanosti Sveučilišta u Trstu, osnovane 2011., kojoj je 2017. izašao šesti svezak. Održao je izlaganja na domaćim i međunarodnim skupovima te doktorske studije, seminare i predavanja na talijanskim, španjolskim, francuskim, švicarskim, njemačkim i kanadskim sveučilištima.

Marzia Vidulli Torlo je djelatnica izvršne uprave i konzervatorica u Gradskom muzeju antikviteta „J. J. Winckelmann“. Školovala se na Državnom institutu za umjetnost/Istituto statale d'Arte „E. e U. Nordio“ pri odjelu Decorazione navale (Pomorske dekoracije), stekavši srednju stručnu spremu iz primijenjene umjetnosti. Pohađala je studij povijesti umjetnosti pri Sveučilištu u Trstu, diplomiravši kršćansku arheologiju s radom o Eufrazijevoj bazilici u Poreču, pod mentorstvom profesora Maria Mirabelle Robertija. Odmah po stjecanju diplome započela je suradnju s Gradskim muzejima povijesti i umjetnosti/Civici Musei di Storia ed Arte: njezine aktivnosti obuhvaćale su analizu, katalogizaciju, znanstvenu obradu zbirki, izložbi i muzejskih postava, uz pisanje znanstvenih radova i koordinaciju izdavanja kataloga i monografija.

Ističe se rad na novom postavu Gradskog muzeja Sartorio/Civico Museo Sartorio i njegovih različitih odjela, projektu stalnog postava Gradskog muzeja orijentalne umjetnosti/Civico Museo d'Arte Orientale, no naročito se posvetila znanstvenoj obradi i koordinaciji radova na uređenju Lapidarija u Dvorcu Svetog Justa/Castello di San Giusto, na Vrtu Lapidarija/Orto Lapidario i Kapetanovom vrtu/Giardino del Capitano, te postavu rimskih, egipatskih, ciparskih, grčkih, velikogrčkih, tarantskih, majanskih i prapovijesnih dvorana u Gradskom muzeju povijesti i umjetnosti/Civico Museo di Storia ed Arte, današnjem Muzeju antikviteta Winckelmann.

Surađivala je nadalje sa službom za zaštitu baštine (Soprintendenza), Općinom Trst te drugim regionalnim ustanovama i lokalnim izdavačima; autorica je dvadesetak izdanja i znatnog broja članaka u specijaliziranim časopisima. Održala je brojna predavanja i stotine vođenih obilazaka za didaktičke odjele Gradskih muzeja i javnost, naročito u okviru manifestacije „Muzejske večeri/Musei di sera“ i organizirajući „Arheološke večeri/Archeologia di Sera“.

Njezina strastvena aktivnost usredotočena je na širenje znanja o kulturnim dobrima pohranjenima u muzejima i gradovima, promovirajući njihovo poznavanje sve široj publici putem verbalnog kao i grafičkog jezika i muzejskih postava.

„Nezakcij. Od izvora do prvih iskopavanja“

Najstariji povijesni izvori s početka 5. st. pr. Kr. (Periegeza Hekateja iz Mileta, datirana između 560. i 480. pr. Kr.) donose da je istarski poluotok područje koje su nastanjivali Histri i da, idući sa zapada, nakon Veneta dolazi narod Histra nakon kojega slijede Liburni. Rimski povjesničar Strabon (autor s prijelaza stare na novu eru) spominje da nakon toka Timava sve do Pule slijedi istarska obala, koja pripada administrativnom području carske Italije.

Iz izvora se dakle saznaje da su Histri predstavljali jedinstvenu kulturnu skupinu, naseljenu između rijeke Rižane na sjeverozapadu i masiva Ćićarije na sjeveru i sjeveroistoku, s granicama na istočnim padinama Učke i rijeci Raši.

Na temelju novijih studija, čini se da su Histri bili podijeljeni u različite loze, tvoreći zajednicu autonomnih plemena koja su se ujedinila u istom središtu tek 177. g. pr. Kr., u uzaludnom pokušaju obrane: Tit Livije opisuje, naime, da su se histarski prinčevi i sam kralj Epulon sklonili u utvrđeni Nezakcij, opkoljen i osvojen od strane Rima. Taj podatak svjedoči između ostalog da je lokalitet već tijekom 2. st. pr.Kr. predstavljao dominantni simbol sigurnosti i prestiža.

Svi su se tragovi Nezakcija, međutim, izgubili i počevši od 16. stoljeća učenjaci su se pitali koja je bila njegova lokacija. Tek ga od sredine 19. st. Pietro Kandler označava na rubu agera centurijacije Pule, kod Valture, niti šest milja (oko 9 kilometara) od same Pule, na položaju zvanom Vizače/Visazze, u pejzažu blagih brežuljaka koji strmo padaju prema moru, na ušću doline Budave u Kvarner; prirodno zaštićenoj udolini koja, tipično za krška područja, završava u moru izvorom koji je osiguravao dostupnost slatke vode.

Po nalogu Istarskog društva za arheologiju i povijest, s financiranjem Istarske općine, u 20. st. započela su prva arheološka iskopavanja pod vodstvom Alberta Puschija i Piera Sticottija, uzastopnih ravnatelja Muzeja antikviteta u Trstu. Arheološka iskopavanja koja su se odvijala tijekom prva dva desetljeća toga stoljeća razotkrila su ostatke rimskih kuća, termi, hramova i bedema, kao i bogate protopovijesne nekropole. Nalaz natpisa koji je caru Gordijanu III. posvetila Res Publica Nesactiensium  potvrdio je da se povijesni oppidum Nezakcij kojega spominje Tit Livije nalazio upravo na brežuljku Vizače nadomak Valture.

Arheologija Istre otkrila je brojne ostatke naselja i nekropola koji daju široku sliku područja naseljenog Histrima tijekom kasnog brončanog i starijeg željeznog doba, karakteriziranog naseljima velikog značaja, kako onima smještenima na strateškim pozicijama koje dominiraju obalnim područjem, tako i onima poput Nezakcija koja kontroliraju teritorijalne i trgovačke dinamike unutrašnjosti Istre. Bogati nalazi dokazali su da je naročito Nezakcij pripadao jadranskom krugu trgovine i razmjene, zauzimajući središnji položaj u mreži kontakata koja je omogućavala stjecanje prestižnih predmeta korištenih u svrhu potvrde statusa pojedinaca ili određenih obitelji, koje zasigurno možemo smatrati aristokratskima, u međuodnosu sa središnjim i južnim italskim područjem te prostorom Caput Adriae.