"Poreč je amblem istarskog turizma: ljeti je krcat turistima, zimi rijetko nađeš mačku na cesti"

Kad sam radio kao dopisnik iz Poreča, svaki dan bih se prošetao ulicom Decumanus sve do raskršća sa ulicom Cardo maximus u kojoj bi skrenuo desno, da bi potom, nedaleko biskupske palače, nastavio lijevo  uličicom koje bi me dovela do ureda dopisništva na malom trgu gdje se nalazi zgrada Talijanske osnovne škole i bivše Istarske sabornice.

Imali smo susjedu Pinu koja bi nam zimi i ljeti skuhala dobru, jutarnju tursku kavu. Nije bilo loše. Poreč je amblem istarskog turizma: ljeti je krcat turistima, zimi rijetko nađeš mačku na cesti, sve je zatvoreno, srećom imali smo gospođu Pinu.

Puno i prazno: odrasteš s tim ritmom i, godine prolaze, a teško ti je dokučiti kako se to odražava na duh, na psihu, na opće ponašanje. S obzirom na godine, praznina mi je draža. Ne znam kako je Poreč izgledao kada su u njemu živjeli Porečani, nešto sam doznao razgovarajući sa kolegom Prodanom, Porečan, koji je nešto stariji i ima dobro pamćenje.

Porečka starogradska jezgra je jednaka rovinjskoj, starosjedioci su ishlapili (voda odlazi, vraća se u nebo i ostaje sol) i to me podsjeća na jedan stih pjesme Gina Paolija: „Sapore di sale, sapore di mare, un gusto un po' amaro di cose perdute, di cose lasciate lontano da noi...“

Čudno, radi se o izuzetno tužnoj pjesmi koja je paradoksalno godinama bila simbol bezbrižnih i veselih ljetnih dana na obali. Sad je vrijeme zbrajanja noćenja, puni se gradski proračun pa nema smisla tugovati. Politika se dugi niz godinama bavi pitanjem kako, nekako, popuniti zimsku (vansezonsku) prazninu ali, koliko mi je poznato, nisu našli rješenje.

Turizam trguje s kulisom, a porečka kulisa je jako zanimljiva i intrigantna. Poreč je biskupski grad, gradske su palače pripadale obiteljima koje su s biskupima bile poslovno vezane, jako su lijepe i elegantne. Novi bogatuni grade vlastite palače van Poreča, van zidina, u periferiji, u okolnim selima i zaseocima u tzv., zoni „ZIMMER FREI“.  S obzirom da je biskup izgubio feudalna prava, nije rentabilno živjeti pored njegove palače i pored Eufrazijeve bazilike. 

Temelj urbane strukture počiva na rimskom naselju iz prvog stoljeća, a Rimljani su gradili očima uprtim u nebo, dom bogova. Naime, ulica Decumanus koja slijedi pravac istok-zapad je u začecima crta jednakog smjera koju je određivao svećenik u definiranju nebeskog svetišta iz kojega su bogovi slali znakove na zemlji.

Sveta crta postala je okosnica gradnje vojnih utvrda, naselja i gradova, a ona se križala s drugim važnim pravcem određenim ulicom Cardo maximus. Naselje je tako raspolagalo s četiri ulazna vrata: praetoria, decumana, dextera i sinistra i bio je podjeljen u četiri dijela (quartieri). Geometrija Poreča jednaka je preostalim rimskim naseljima koji su postali civitas: Torino, Beč, York, Napoli, Verona... U dobrom je društvu.

Tijekom rada u Poreču upoznao sam mladog povjesničara Bojana Horvata, autora zanimljivog rada: „Razoreni grad - Zračni napadi na Poreč u Drugom svjetskom ratu“. U razdoblju od srpnja 1944. do travnja 1945. grad je doživio niz napada savezničkih aviona. Glavni razlog napada na Poreč bio je boksit, grad je služio kao ukrcajna luka za ovu rudaču namijenjenu njemačkoj vojnoj mašineriji. Zahvaljujući Bojanu spoznao sam porijeklo nekoliko praznih prostora u srcu starogradske jezgre koji su postali parkovi, tamo gdje vidite visoki bor nekad se nalazila palača. U svom radu Horvat objašnjava razloge tih rupa u starogradskoj cjelini pa piše:

„Uzrok nestanka pojedinih blokova (zgrada) nisu samo ratna razaranja, nego i političko- demografski razlozi. Ulaskom jedinica Jugoslavenske armije u grad otpočelo je dvogodišnje razdoblje diplomatske borbe oko pripadnosti Poreča i Istre. Naravno da se u tim uvjetima nije ni pomišljalo na obnovu, mnoge zgrade koje su bile oštećene su se zbog nemara jednostavno urušile. Priključenjem Poreča Jugoslaviji krenulo se s polaganom obnovom, no tada se pojavio još jedan problem, a to je buduća namjena obnovljenih zgrada. U razdoblju od 1945. do 1952. godine grad se postupno praznio, gotovo cjelokupno predratno stanovništvo je napustilo grad. Mnoge zgrade su se zbog nemara uslijed oštećenja jednostavno urušile, druge su pak umjesto obnove kompletno srušene i nikad na njihovim mjestima nisu izgrađene druge. Na mjestu tih srušenih kuća i gradskih blokova se još uvijek, nakon 70 godina, nalaze parkovi, koji su tada uređeni kao privremeno rješenje“. 

Horvatova traganja i zapažanja predstavljaju izuzetni primjer čitanja teritorija od strane mladića zaljubljenog u svoju struku i svoj grad. Bio sam na javnom predstavljanju tog rada u porečkom Muzeju: nizale su se slike bombardiranja Poreča koje su sačinili saveznički piloti. Pomislio sam tada da je površna i pogrešna interpretacija istarskih (ne)prilika boljka svih nas, gledamo i ne vidimo.

Uzgred, Istarska sabornica (bivša crkva sv. Franje), u kojoj je u vrijeme Austro-Ugarske, zasjedao Istarski pokrajinski sabor, pretvorena je u višenamjenski prostor za održavanje raznih kulturnih i društvenih manifestacija. Zgrada pored nje u kojoj danas djeluje Talijanska osnovna škola služila je za rad službenika Pokrajinskog odbora.

Nakon održanih prvih izbora za Županijsku skupštinu, 1993. godine, razmišljalo se da se simbolično, prvo zasjedanje nove županijske skupštine održi u staroj porečkoj sabornici. No, tada je IDS moćno pobijedio na izborima pa je iz Zagreba namjera stopirana. Bio sam član te skupštine pa se dobro sjećam razočarenja zbog propuštene prilike. U cilju rasterećenja tenzija između Zagreba i Istre, skupština je zasjedala u pazinskom Spomen domu. Ako me sjećanje ne vara, u Poreču smo obavili tek „svečanu“ zakusku; u podrumu Dobriline sabornice. Više nismo zaslužili.