Nakon što je, 1908., prisustvovao izvedbi "Istarske svadbe" u kazalištu Politeama Rossetti u Trstu, veliki irski pisac James Joyce oduševljeno je izjavio "da od svih trenutnih žitelja Julijske krajine, samo će jedan, Antonio Smareglia, biti poznat i za stotinu godina."
Proročanstvo jednog od najvećih književnika dvadesetog stoljeća pokazalo se točnim. Mali dokaz tome je i činjenica da će se otvorenje obnovljene velike dvorane Istarskog narodnog kazališta u Puli, u subotu održati upravo izvedbom smaregline opere „Istarska svadba" („Nozze istriane") koja je nastala u koprodukciji INK-a i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke.
Povodom 170. obljetnice rođenja velikog istarskog skladatelja Antonija Smareglie te će se iste subote, u pulskom "Circolu", u 18,30 održati susret članova Zajednice Talijana Pula i onih ZT-a iz Vodnjana.
Događaji spominjemo zbog njegove simbolike. Smareglia je rođen u Puli, no "Istarsku svadbu", svoje najpoznatije djelo, skladao tijekom boravka u Vodnjanu 1894., gdje se privremeno povukao nakon sukoba s talijanskim glazbenim izdavačem Giuliom Ricordijem i nakon desetljeća u kojem je najviše gravitirao prema Beču. Iste godine u Vodnjanu rođena je Silvia, jedino od njegove četvero djece koje nije rođeno u Puli.
Smareglia je u Vodnjanu imao namjeru uglazbiti Flaubertova "Iskušenja sv. Antuna", no planove mu je poremetio libretist
Luigi Illica, koji se namjerno pojavio u Vodjanu s libretom za "Istarsku svadbu". Smareglia je ubrzo uglazbio tekst, praizvedba se dogodila već je 1895. u Gradskom kazalištu u Trstu, a zatim je opera, tijekom godina, postavljena i u Pragu, Veneciji, opet u Trstu, Beču i Berlinu.
Premda ju je sam Smareglia kvalificirao kao "malu operu" ("operina") - no svejedno ju je posvetio nadvojvodi Stjepanu Habsburškom – „Istarska svadba" postalo je najuspješnije, najizvođenije i najpopularnije njegovo djelo. Nažalost, ipak mu ono nije donijelo toliko željenu financijsku pa i profesionalnu stabilnost, niti mu je ponovno otvorilo vrata talijanskih kazališta, kako je sam Smareglia priželjkivao: morao je čekati deset godina prije nego što ju je kazalište Teatro La Fenice u Veneciji stavio na repertoar, tek 1905.
Pomanjkanje konačnog priznanja na zasluženoj razini nije se odnosilo samo na Italiju, gdje ga je glazbena scena smatrala gotovo Austrijancem, već i na njegov rodni kraj. Premda je rođen u Puli, morao je čekati sve do 1908., kada je već imao 52 godine, kako bi doživio izvedbu jednu od svojih opera, i to baš "Istarske svadbe", u svom rodnom gradu, na pozornici Politeama Ciscutti.
Samo djelomičnu iznimku priredio je
Franz Lehar (smatraju ga austrijskim skladateljem premda je Mađar rođen u Komárnom, danas u Slovačkoj), autor vrlo poznate operete "Vesela udovica", koji je od 1894. do 1896. ravnao Mornaričkim orkestrom u Puli. Lehar je odmah na repertoar, osamnaest mjeseci prije praške praizvedbe, stavio dijelove Smaregline opere
"Cornill Schutt", a već 1895. orkestar kojim je ravnao izveo je
fantaziju iz "Istarske svadbe".
Smareglia, Lehar i austrijski časnik i pisac furlanskog podrijetla Felix Falzari (preveo "Istarsku svadbu" na njemački, napisao je za Lehara libreto opere "Kukuschka", a Lehar je uglazbio sedam njegovih pjesama) tih su godina u Puli su bili poznati po raznim pustolovinama.
Za njegova života izvedba „Istarske svadbe" ostala je jedina njegova opera izvedena u Puli sve do 1920., kada je opet izvedena pod dirigentskom palicom njegova sina Marija. Kad je 1933. u pulskoj"Istarska svadba" postavljena u Areni, Smareglia je bio pokojni već četiri godine.
Subotnja izvedba "Istarske svadbe" koja dolazi povodom otvaranja obnovljene velike dvorane INK, 170. godišnjice rođenja Antonia Smareglie i proslave Dana Grada počinje u 19 sati, dok je reprizira na repertoaru 6. svibnja u 19,30.
