Pulska antropologinja Duga Mavrinac: "I jeftina stvar može biti vrijedna! Sakupljaču je njegov predmet od neprocjenjive vrijednosti, ali ponekad samo njemu"

U Etnografskom muzeju Istre u Pazinu sutra se u 20 sati otvara umjetničko-antropološka izložba "Ovo nije predmet", plod trogodišnjeg projekta "Odbačeno - prilozi za studije vrijednosti" autorica Irene Bekić i Duge Mavrinac kojim istražuju fenomen vrijednosti sakupljačkih praksi, propitujući pojmove bezvrijednog, odbačenog, trivijalnog.

Osim radova umjetnika Vanje Babića, Ivana Faktora, Tomislava Gotovca i Marijana Molnara te građe iz fundusa ovog muzeja, na izložbi će se moći poslušati audio-zapisi i fotografski materijal sugovornika iz Pule, Sesveta i Zagreba o njihovim strastima skupljanja različitih predmeta iz svakodnevice poput kamenja, predmeta iz rata, šećera za kavu i plišanih slonova.

Uoči otvorenja izložbe razgovarali smo s koautoricom izložbe, pulskom antropologinjom Dugom Mavrinac, kustosicom i doktorandicom kulturne antropologije i etnologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Možete li nam približiti osjećaje samih sakupljača? Što oni kažu, zašto to rade?

To je jako zanimljivo pitanje. Emocije su im različite, nema jednoznačnog odgovora na to pitanje. Neki kažu da je to strast koja ih obuzme i da si jednostavno ne mogu pomoći. Moraju skupljati, moraju ići dalje i imati još jedan taj predmet. Neki o činu sakupljanja i naknadnom promatranju svoje zbirke pričaju kao o nečemu što ih tješi u teškim trenucima, što im stvara osjećaj topline i utjehe.

Nostalgije?

I nostalgije, ali prvenstveno utjehe. Znaju reći: 'Gledam svoju zbirku uvijek kad sam potišten'.  A izrazito su sretni kad skupljaju i kad pronađu predmet. Neki čak govore da im je skupljanje teret, da imaju osjećaj gubitka kontrole nad tom cjelokupnom količinom.

"Smeće jednog čovjeka za drugog je blago", glasi narodna poslovica. Mediji je znaju koristiti u kontekstu profitabilne industrije otpada. Što za amaterskog ili kolekcionarskog sakupljača predstavlja blago?

- Pojam blaga asocira na univerzalnu definiranu činjenicu, na vrijednost dogovorenu univerzalnim konsenzusom. Kroz naše terensko istraživanje sakupljača, pokazalo se da je vrijednost (nazovimo to i blagom) nešto što se stvara kroz proces i da se polako gradi, i da se upisuje  u svim fazama sakupljanja. A sam predmet koji je fokus sakupljačke strasti kod pojedinca može biti različit, i može pripadati domenama trivijalnog i domenama svakodnevnog, pa i onim vrjednijim.

Konkretno, na izložbi imamo razgovore sa sugovornicima koji skupljaju kamenje, koji može biti pronađen na cesti, a tu ima i vrjednijeg poludragog kamenja. Ili poput šećera za kavu i plišanih slonića. Nije stvar u samom predmetu, pokazalo se da vrijednost koju sakupljač upisuje u taj predmet, posebno u cjelokupnu zbirku jest, u biti, vrijednost koju pridaje svom uloženom trudu u pronalasku tih predmeta, kao i emotivnom angažmanu ako se radi o predmetima koje su im drugi poklanjali, pa onda svjedoče o široj obiteljskoj ili prijateljskoj zajednici.

Koliko skupljanje predmeta zna biti fetišizam, a koliko posljedica siromaštva?

Ponekad su sakupljačke prakse motivirane zaradom. Primjerice, sakupljanje kolekcija dječjih igrački iz 70-ih i 80-ih godina, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, danas dosežu nevjerojatne cifre. Stručna literatura ukazuje da se tu radi o nostalgičnom trenutku u odnosu na vlastito djetinjstvo, tom osjećaju u trenutku dobivanja te igračke ili čežnji za njime. Druga je strana priče vezana uz potrošačku kulturu - nemogućnost da si ljudi sve priušte možda stvara težnju za sakupljanjem. Bitno da je to sakupljanje donekle strukturirano. Tu se ne radi o gomilanju svega i svačega.

Sakupljanje je, s druge strane, proces koji zaustavlja, usporava današnja brza kontinuirana izmjena potrošačkih predmeta. Danas sve možeš kupiti, sve je dostupno i svemu svakodnevno pada cijena. Sakupljanje i  izdvajanje predmeta iz te brze tržišne cirkulacije daje mu jednu sasvim novu vrijednost. Klasična antropologija ukazuje da su vrijednosti različite. Svaki predmet može imati i funkcionalnu i simboličnu i mnoge druge vrijednosti. Nekad nisu sve prisutne, nekad samo u jednom trenutku, primjerice u muzejima. Niti jedan predmet koji se nalazi u muzejskom depou ne služi više svojoj temeljnoj namjeni. Primjerice, niti jedan stol u Etnografskom muzeju Istre ne služi tamo za objedovanje, niti jedan ormar za stavljanje robe.

Kada trivijalni predmet, poput tog stola u muzeju, postaje predmetom umjetničke vrijednosti? Postaje li to samo kada ga legitimira autoritet muzeja?

Nadam se da će se to vidjeti i na izložbi. To nije tako jednostavan proces kako se misli. Više je razloga i pravila.

Je li potreban faktor vremena da bi predmet dobio umjetnički vrijednost? Je li potreban dulji vremenski odmak?

Djelomično je vrijeme, a djelomično su tendencije u samoj struci, muzeološkoj ili konkretno etnološkoj. Ne treba predmet biti star da bi bio vrijedan i da bi se otkupio kao građa. Na kraju krajeva, sama odluka je na kustosu i na, naravno, njegovoj  ekspertizi i znanju. On procjenjuje hoće li taj predmet uvrstiti u muzejsku građu, nakon čega predmet postaje neprocjenjivo kulturno dobro.

Ali i za sakupljača njegov predmet koji drži u vitrini svog vlastitog doma ima također neprocjenjivu vrijednost.

Tako je! Ima apsolutno neprocjenjivu vrijednost, ali samo za njega. Čak se često događa, za naših razgovora s ljudima na terenu, da nam kažu da nisu sigurni što će se dogoditi s njihovim zbirkama nakon njihove smrti, a neki su prilično sigurni da će završiti na otpadu, pa će možda otvoriti nekom drugom mogućnost sakupljanja. Zanimljiva je ta cirkularna ekonomija predmeta. U jednom razgovoru s ozbiljnim kolekcionarom saznali smo da on predmete nalazi i na odlagalištu otpada i na buvljaku. I jeftina stvar može biti vrijedna!

Na sakupljanje gledate kao na vrst otpora?

Meni je draga teorijska pozicija da je svakodnevica kreativna i da pojedinac njoj može pridavati neke posebne značajke koje mi možda ne iščitavamo na prvu loptu. To sakupljanje može biti mjesto otpora u odnosu na društveni status, na ekonomski status i, na kraju krajeva, s intimnog aspekta, u odnosu na usamljenost.

Koliko su predmeti svojevrsni produžeci njegovog vlasnika?

Predmeti su često ne samo produžetak vlasnika i produžetak njegova identiteta, već i važan biografski element. Često iščitavamo u biografiji samog sakupljača razlog zašto je pristupio skupljanju određenih predmeta, pa tako primjerice gospodin Ivo godinama skuplja predmete iz Domovinskog rata, a u međuvremenu i predmete iz Prvog i Drugog svjetskog rata, a sam je bio sudionik Domovinskog rata. Nekim predmetima on pridaje i posebna tumačenja koja možda nisu prisutna u sklopu izlaganja u muzeju, a to je osobna priča pojedinca koji mu je darovao izvjesni predmet. Pa tako imamo naznaku: "Ove cipele su izrazito žuljale".

Mi namjerno ne izlažemo predmete u muzeju, već samo audio građu, transkripte intervjua sa sakupljačima, a kako bi dali vlasniku glas da sam opiše svoju zbirku i način na koji je doživljava. Bit će izložena i foto dokumentacija s naših terenskih istraživanja koja će vizualno dočarati o čemu se radi. Ideja je, dakle, da se o  zbirkama  sakupljenih predmeta  govori kroz glas njihovih vlasnika. Jer, predmet kao takav ne mora biti ključan. To može biti bilo koji predmet. Poanta je u tome kako su vlasnici izgradili odnos prema tim predmetima.

Koliko se četiri audio i foto izložene zbirke amaterskih sakupljača (zbirka predmeta iz rata, slonova, šećera za kavu i kamenja) u razlikuju od sakupljačke prakse  Vladimira Dodiga Trokuta?

Nije to lako pitanje. Kod Vladimira Dodiga Trokuta postoji jasna umjetnička tendencija.

Za razliku od ovih ljudi, Trokut je htio završiti na javnoj sceni.

Tako je. On je htio završiti na sceni i, iako ja nisam stručnjak za Trokuta (taj dio u sklopu našeg  istraživanja vodi Suzana Majnarić), Trokut je stvarao priče unutar kojih bi u jednom trenutku predmet imao izrazitu vrijednost i važnost u sakupljanju, da bi ga već u drugom trenutku odbacio. On se malo i igrao na temu vrijednosti predmeta. Ove naše zbirke imaju ne dugoročniji, možda fiksiraniji i definiraniji kontekst stvaranja i one u principu nisu namijenjena za javnost, a ako jesu, onda samo za posjetitelje u privatnom prostoru sakupljača.