RECENZIJA FILMA "Donbass" - Izuzetno napisano i još bolje režirano djelo filmskog majstora!

Crnohumorna drama ‘Donbass’ filmski je kolaž nasilja, okruglih stolova, vjenčanja, ratne histerije i nametljivog domoljublja uz propagiranje lažnih vijesti i namještenih slika za javnost u okupiranim područjima Ukrajine, iz razdoblja nakon 2014. godine.

Bizarne scene koje nasmijavaju dok su nam oči istovremeno pune suza od užasa, erupcije su straha, neizvjesnosti i usiljene malograđanštine. To je svijet Novorusije, odan domovini. Ovaj izuzetno napisan i još bolje režiran post - činjenični uradak filmskog majstora, nagrađivanog redatelja i scenarista Sergeya Loznitse, kao da je izašao iz svijeta Georgea Orwella.

To nije pljačka, nego eksproprijacija.

Glumci se šminkaju i friziraju. Zatim prolaze kroz scenu rata u gradu - igrajući civile šokirane zlodjelima koje su počinili fašistički izdajnici, za izravan prijenos na TV vijestima.

Na sastanak mjesnog vijeća uleti nepoznata žena i bez riječi prelije kantu govana po glavi voditelja sastanka, žaleći se potom da je oklevetana u novinama. Ufitiljeni državni službenik vodi bolničarke u obilazak trošne ustanove za porodništvo, ponosno se hvaleći kako je čista i opremljena.

Njemački novinar koji pokušava intervjuirati vojnike napadnut je zbog povezanosti s fašističkim neprijateljem: "Ako ti nisi fašist, onda je tvoj djed bio" prijeti mu vojnik.

Naivni poduzetnik nasamaren je i ne shvaća da mu je vojska oduzela automobil, za potrebe (novog) režima. Vojnik je podvrgnut tradicionalnoj, brutalnoj ruskoj vojnoj kazni - ‘trčanje kroz rukavicu’ (naizmjenično batinanje motkom po leđima dok on trči među vojnicima u koloni), nešto poput tatarskog vojnika u Tolstojevoj priči ‘Nakon bala’.

Kako radnja odmiče, groteska i cinizam se pojačavaju, malograđanstvo i patetika bujaju, a segmenti puni psihičkog i fizičkog terora sve su bizarniji.

Scena javnog žigosanja, u kojoj vidimo navodnog izdajnika optužen da je dio odreda za istrebljenje (s oznakom na prsima), vezanog za stup. Vojnici potiču prolaznike da mu se rugaju i pljuju na njega. Prolaznici se krevelje i fotografiraju selfije s njim, te ga na kraju ushićeno prebiju na smrt. Ova gotovo negledljiva sekvenca, još se jednom ponovi u grotesknoj dugoj sceni vjenčanja vojnika Ivana.

Njegovi mu suborci pokažu snimku istog tog mučenja, netom nakon što je izgovorio sudbonosno ‘DA’.

Estetika Sergeya Loznitse

‘Moglo bi se reći da pakao ima svoje privlačnosti.’ (Sergey Loznitsa u intervju nakon filma ‘Donbass’)

Prilično duge scene te kadar scene poznata su karakteristika Loznitsinog filmskog jezika. U ‘Donbassu’ je izvrsno korištena kamera iz ruke, koja pojačava dokumentaristički dojam.

Također i često statična, opservacijska kamera koja dugo snima isti objekt u kojem se izmjenjuju događaji, snažan je doprinos realitetu stvarnosti.

Ovo je izvrsno koncipiran igrani film koji se doima poput dokumentarca. Loznitsa je majstor filmskog cinizma i savršeno ukomponiranog kiča i patetike, u suhoparne birokratske dosadne prizore okruglih stolova ili pak pomahnitalog narodnog slavlja, uz tradicionalnu glazbu.

Brutalnosti i hladnokrvne okrutnosti ne manjka, dapače, svaki njegov film na određeni način steže u grlu. Ruski domoljubni državni mediji optužuju Loznitsu da snima eksplicitno ‘antiruske’ filmove. Beskompromisni Loznitsa u ožujku 2022. godine izbačen je s Ukrajinske filmske akademije, s objašnjenjem da bi u trenutnom ukrajinsko - ruskom sukobu retorika svakog Ukrajinca trebala biti njegov nacionalni identitet. Loznitsa je na to odgovorio da ‘ukrajinski članovi Akademije koriste diskurs kojeg je izmislio Staljin’, te je njihov naglasak na nacionalnom identitetu nazvao ‘nacizmom i poklonom propagandistima Kremlja’.

Loznitsa je redatelj i brojnih dokumentaraca, a ovo je njegov peti dugometražni igrani uradak. U intervju nakon njegovog pretposljednjeg igranog filma, izvrsnog ‘Nježna žena’ (engl. prijevod je ‘A Gentle Creature’) izjavio je ‘Teško je promijeniti mentalitet nacije.’

Upitan za inspiraciju za svoj rad komentirao je da je tragedija Rusije u tome što je osuđena da se ponavlja, te dodao da ‘Pakao nije kad se dogode užasne stvari.

Pakao je kada se užasne stvari događaju iznova i iznova.’ Loznitsa priznaje da taj isti pakao hrani njegov rad i maštu, te da u Rusiji postoji određena magija. Redatelj Andrey Zvyagintsev, nazvao je Loznitsin film ‘Sreća moja’ iz 2010.godine najboljim filmom desetljeća, na ruskom jeziku. Sergey Loznitsa u svom je 25-godišnjem filmskom stvaralaštvu (inače je i profesor matematike, te je radio i kao prevoditelj s japanskog jezika) primio preko pedeset filmskih nagrada za svoje dokumentarne i igrane uratke.

U današnje vrijeme gledati ‘Donbass’, u kojem slušamo i novorusku i ukrajinsku himnu, uznemiruje više od vijesti s opustošenih ukrajinskih područja. Aktualnost ovog filma možda je i jača nego u trenutku kad je napravljen (2018.), kao prolog užasa svakodnevnih medijskih izvješća kojima smo danas obasuti.

Sva sramota koju prikazuje ‘Donbass’ pred - nastavak (prequel) je trenutne situacije na koju smo se već polako i navikli posljednjih mjeseci, silom prilika. Film ‘Donbass’ bio je službeni ukrajinski kandidat za Oscara na stranom jeziku 2019. godine, te je u Cannesu 2018. godine nagrađen za najbolju režiju unutar programa ‘Un Certain Regard’.

Ocjena 4.5/5

Ocjena nije maksimalna iz razloga što je uradak nešto predug i izrazito ciničan, gotovo savršene doze izrugivanja, što je meni osobno jedna od najdražih karakteristika filmskog stvaralaštva dokumentarističkog naglaska.

No, često je prepreka kod gledatelja koji ne preferiraju takvu intonaciju. Za razumijevanje ovakvog pristupa temi potrebno je imati puno informacija iz raznih strana, te poznavati povijest, politiku i međusobne odnose nekad I danas, unutar prikazivane regije.

Film se prikazuje u Kinu Valli danas u 19 sati u sklopu Dana Europe.