REDATELJ ALESSIO BOZZER: „ Kino je točka susreta, mjesto na kojem su ljudi kad se sretnu jednaki“

Dokumentarac tršćanskog autora Alessia Bozzera "Nuovo cinema Buje", o kinu u istarskom gradu Buje, otvorenom 1950. godine u procesu poslijeratne obnove, nakon svjetske premijere na Festivalu europskog dokumentarnog filma u Los Angelesu te prikazivanja na mnogim festivalima iz regije, započinje i svoj kino život, dolazi u sutra u pulsko Kino Valli. Nakon projekcije i u Bujama, film se prikazivao na talijanskoj RAI televiziji u pokrajini Friuli Venezia Giulia a i na HRTu. U tijeku su pripreme i prijevod za slovenski kanal RAI FVG televizije.

Film je topla priča o okupljanju i zajedništvu generacije a pritom i utiranju puta kino kulturi u ondašnjoj Jugoslaviji, koja je u tim godinama vrtoglavo nastajala snažnim podstrijekom komunističke partije. Kino Buje je, pored ključnog mjesta društvenog života bilo gnijezdo sanjarija i prvih ljubavi sudionika razgovora koji se s nostalgijom prisjećaju tih vremena, svojeg radosnog iščekivanja projekcija u vremenima kad je postojalo mnogo manje mogućnosti za izlaske i zabavu nego danas.

Oslanjajući se na različite izjave sudionika u vezi korištenja talijanskog jezika u ono doba, kada raspoloženje ljudi nije bilo baš jednostavno, kako ga jedan od sugovornika slikovito objašnjava, kao i fingirajući scenu stvarnog ulaska Druga Tita u kuhinju protagonistice Anamarie, kćerke domara Nardina, koja je živjela u objektu Kina, koji je pritom s domaćinima prozborio i nekoliko riječi na solidnom talijanskom jeziku u tadašnjoj, tek konstituiranoj Republici, Bozzer nijansirano prikazuje delikatnost tamošnje situacije u ono doba.

Iz tih smo razloga redatelju Alessiu Bozzeru, rođenom 1975. godine u Trstu, postavili nekoliko pitanja prvenstveno vezanih sa spomenutim filmom, Nuovo Cinema Buie kao i s njegovim prethodnim, vrlo uspješnim dokumentarnim ostvarenjem iz 2017. ‘Trieste, Yugoslavia’.

Savršeno si rekreirao atmosferu i habitus tadašnje zajednice u ‘Trst, Jugoslavija?, kao i emotivnost sugovornika u ‘Novom kinu Buje’ Jesi li se fokusirao baš na to kad si počeo stvarati film(ove) ili se dogodilo spontano?

Hvala lijepa. Dakle, za atmosferu filma ‘Trst, Jugoslavija’ smatram da je najvažniji arhivski materijal kojeg sam nabavio, iz 1970., snimljen na Super 8 kameri. Mislim da je za taj film krucijalno upravo to, jer upravo te snimke na Super 8 izvrsno prikazuju ono vrijeme kakvo je i bilo.

Vidjevši taj film, nazvala me Anamaria, Nardinova kćerka, jer mi je željela ispričati priču kad je bila mala djevojčica čiji je otac tada brinuo o tek otvorenom kinu te da je jedan dan u posjetu došao Tito i da mu je sjedila na koljenima. Istog sam trenutka opazio da je ovo iznimno bitna zgoda iz koje bih mogao razviti priču oko kina i publike i povezanih stvari te da bi to mogao biti dobar film. Proces je za svaki film drugačiji.

Nisam nikad prije toga bio u Bujama, ali sam otišao i počeo raditi tamo, pronašao sam stroj za projiciranje i sve one stare knjige s datumima projiciranja filmova i mnogim detaljima oko kojih se mogla razviti priča, pa sam počeo tražiti ljude sa njihovim specifičnim doživljajima situacije, kako bi dobio ideju kompleksnosti.

Pronašao sam Pina, glavnog protagonista mog filma, koji je vrlo simpatična ličnost i sam je pomalo kao glumac, zatim i Palmiru koja je isto puno pomogla, i sve ostale. Bio je to dugi posao, postaviti sve stvari na svoje mjesto. Atmosferu sam pokušao rekreirati također i glazbom koja nas odmah emotivno vraća u taj period.

Dok predstavljaš neke događaje iz prošlosti, pri razvoju priče i isticanju bitnosti, vodiš li se uglavnom tonom i emotivnim pristupom sugovornika?

Nemam određeno pravilo za to. Naravno, u dugom intervju u kojem ima nekoliko momenata kad ljudi pokažu svoje emocije, to su dijelovi koje mogu koristiti. Tu je složenost situacije, uklopiti mnogo glasova u cjelinu, posebice je bitno ako svaki glas ima drugačiji pogled na situaciju, to može puno pomoći pri shvaćanju ljudi da je momenat uvijek kompleksan, da stvari nisu crno - bijele te potaknuti proces učenja o kompleksnosti stvarnosti.

Vrlo sam zainteresiran upravo za to, u svojem radu i u životu. Jer općenito, imam mišljenje da današnji mediji od svih stvari rade crno - bijelu sliku. Bitno je razumjeti da je svaki aspekt stvarnosti kompleksan i da je stvarnost poput mozaika.

Misliš li da ostatak Istre i čitava Hrvatska ima što naučiti iz tog prirodnog sklada i dugotrajnog suživota ljudi različitih kultura i jezika koju nalazimo na Bujštini?

Nikad nisam smatrao da bi to bilo korisno za Hrvatsku ili Istru, već bih na taj način volio komunicirati sa čitavim svijetom. Smatram da svaka zajednica i svaki dio svijeta treba naučiti tu kompleksnost. Svaki je trenutak života kompleksan, iako je jednostavan, to nije ni dobro ni loše nego jednostavno nešto s čim se moramo nositi.

Obzirom da je odlazak u kino važan moment u tvom filmu Nuovo Kino Buje koji je određeni hommage kino kulturi i kino dvorani, misliš li da je kino kultura bitan čimbenik u širem obrazovanju, općoj kulturi, razvoju tolerancije i zdravih odnosa u multikulturalnom društvu?

Filmovi su dio umjetnosti, sedma umjetnost. No, kino je također i zabava, kao kaubojski filmovi koje i spominju sugovornici. No, činjenica da je kino točka susreta, mjesto na kojem su ljudi kad se sretnu jednaki, u mraku kino dvorane svi su jednaki. Vrlo je bitno otići iz kuće i doći u kino, jer to je dio socijalnog ponašanja koje gubimo.

Ne možemo naučiti ništa sjedeći kući na sofi, sami. Svi bi trebali ići van i sresti se gledajući filmove, slušajući glazbu, mislim da je poanta u tome da se sretnemo i da budemo otvoreni. To je glavna bit, da budemo otvoreni i znatiželjni.

Kino, pa i sama kino dvorana, glavni je karakter u tvom filmu. Kako vidiš trend drastičnog smanjenja broja odlazaka u kina, zatvaranje kina koja su u covid eri bila gotovo na rubu nestanka.. sada se to malo oporavlja i publika se polako vraća u kino, istina jako polako...

Vrlo je tužna činjenica da su današnje kino dvorane prazne. Imao sam neku ideju… pokatkad, u velikoj kino dvorani, bilo je možda dvadeset ljudi, i ja sam gledajući tamo svoj film - gledao publiku. Bilo mi je čudno jer je izgledao da sam napravio film o publici, a zapravo je ispalo kao da sam napravio film o nekoj vrsti koja je izumrla, recimo o nekoj životinji koja je izumrla, poput dinosaura.

Što mogu reći je da je tema kina i kino publike danas postala dosta uobičajena. Evo i Spielberg je napravio film o važnosti kina, ima i taj kineski film ‘One Second’ redatelja Yimou Zhang, i naravno ‘Nuovo Cinema Paradiso’.

Važan je argument odnos s publikom i zadnjih godina o tome pričamo. Sretan sam da mogu najaviti svoj film u Kinu Valli u Puli, to je prekrasno kino.

Možemo li se vratiti u to razdoblje ere Novo Kino Buje kad su kino dvorane bile pune i imaš li možda ideju kako?

U ona vremena, u pedesetima i šezdesetima, kino je zaista bilo važan moment i i najvažniji element tog fantastičnog putovanja. Ljudi mogu ići vani i igrati nogomet, mogu sjesti na piće u kafiću, ali kino je oduvijek bilo nešto što može kreirati naše snove. I kaubojci i horor filmovi i znanstvena fantastika, sposobni su kreirati drugačiji svijet. To je posebno snažno za djecu, i to je oduvijek bila najveća snaga filma, da snove mogu učiniti stvarnima, barem neke od njih.

Kako ne bismo bili tako negativni pri kraju, jedina ideja koju imam je za ljude koji imaju djecu, dovedite ih u kino da gledaju filmove. Mislim da to može biti iznimno korisno i za odrasle i za djecu.

Studirao si Industrijski dizajn na Politehnici, baviš li se još nečim osim filmom?

Godinama sam radio u industrijskom dizajnu, pretežito namještaja i raznih predmeta u Milanu, radio sam s poznatim dizajnerom Enzom Marijem mnogo godina. To je bio prvi dio moje karijere, i onda sam se preselio u Trst. Znate, nekad ljudi odluče promijeniti posao ili zakrenuti karijeru. 2017. sam imao priliku ući u Videoest produkciju i naučio sam sve o produkciji radeći, samouk sam. Nikad nisam studirao film, naučio sam kroz posao. 2013. sam napravio svoj prvi dokumentarac, biografski o talijanskom arhitektu Michele de Lucchiu.

Prije nego što ti se zahvalim i poželim puno sreće u daljnjem radu i stvaralaštvu, želim još pitati, obzirom na ono što sam pročitala da smatraš kako su priče i zgode iz ovih krajeva vrlo zanimljive.. Misliš li se u budućnosti baviti temama iz svog zavičaja?

Zanimaju me mnoge stvari. Da, ova regija je puna interesantnih priča, a to su upravo priče koje mi omogućuju da radim sa koproducentima iz ove regije, jer je ‘Novo Kino Buje’ stvarna, prava 50:50 koprodukcija Italije i Hrvatske, Videoest i Antitalenta. Mi smo zaista radili zajedno, oni meni mogu dati nešto što ja nemam i obratno. Htio bih i volio tako raditi dalje, s hrvatskim, slovenskim i srpskim producentima.

Imaš li možda neku novu inspiraciju za daljnji rad, temu svog novog filma i možeš li nam trenutno barem malo reći o tome?

Nakon filma ‘Trst, Jugoslavija’ mnogo je ljudi došlo k meni i govorilo mi da moram tako nešto napraviti ponovo.

Trenutno razvijam dokumentarni film o relaciji talijanske glazbe i jugoslavenske, preciznije koliko je Sanremo festival i talijanski pjevači koji su se na njemu pojavljivali utjecao na pjevače iz bivše Jugoslavije. Koliko su oni bili inspirirani gledajući Sanremo i talijanske pjevače. Bit će to dokumentarni film jer to je stvar koju sam naučio raditi i producirati. Volio bih, naravno, jednom napraviti i igrani film, no to je posve drugačiji proces i ne znam hoće li se dogoditi.

Film Novo Kino Buje počinje se prikazivati u pulskom Kinu Valli u petak, 24. veljače u 17:00 sati a na programu je još i 26. veljače i 1. ožujka u 19:10 sati.