Renata Jambrešić Kirin: Kroz književnost, film i ostale umjetnosti učimo što je empatija i kako se identificirati s drugim i drugačijim

Sinoć je u Klubu-knjižari Giardini 2 u Puli održano drugo izdanje Kluba u klubu – čitateljskog kružoka koji je prema riječima organizatorica „nastao kao odgovor na nasušnu potrebu da se suočimo s nezaustavljivom bujicom informacija i iznova naučimo čitati“.

U fokusu je bio roman Canzone di Guerra. Nove davorije. Daše Drndić (1946-2018), jedne od najznačajnijih suvremenih hrvatskih književnica. Vođena mišlju „Ne ponovilo se“ Daša Drndić ispisala je povijest marginaliziranih, a njezino se autorsko nasljeđe – svjedočanstvo vremena u maniru autofikcije koja pomiče granice žanrova i obiluje etnografskom i arhivskom građom neprocjenjive vrijednosti - tek treba dostojno valorizirati u hrvatskom književnom kanonu. Klub u klubu ugostio je Renatu Jambrešić Kirin, uglednu antropologinja i teoretičarku koja djeluje pri Institutu za etnologiju i folkloristiku, a suradnica je Centra za ženske studije u Zagrebu, kodirektorica  poslijediplomskog feminističkog seminara pri Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku te jedna od inicijatorica Ad hoc feminističke antiratne koalicije.

Ona je uvodno istaknula pregalačku vrijednost opusa Daše Drndić za „paradigmatski zaokret u nacionalnom kanonu“ te „stvaranje kontrakulture 90-ih koja se odupirala etnonacionalizmu, repatrijarhizaciji i prisvajanju neoliberalnih kulturnih vrijednosti“. Potom je, zajedno s Larom Osman Grganja, jednom od voditeljica Kluba-knjižare Giardini 2, otvorila diskusiju o strukturalnim problemima odnosa prema prošlosti, migrantskom iskustvu i institucionalnom nasilju. Teme susreta bile su i  (ne)mogućnost ispisivanja povijesti iz perspektive žena i drugih potlačenih i marginaliziranih skupina, kao i stvaranje odnosa prema drugom i drugačijem zasnovanom na empatiji. Sudionice i sudionici čitateljskog kružoka, kroz živu raspravu, na trenutak su oživjeli višeglasje koji čini jedno od ključnih obilježja pisma Daše Drndić i njenog odnosa prema prošlosti kao kontrapunkta „povijesti pobjednika“.

„Mi uvijek govorimo nikada se ne ponovilo, a povijest se opetovano ponavlja. Kada su nove izbjeglice – Sirijci, Afganistanci, Rusi, Ukrajinci – pristigli u Beč gdje sam tada živjela, shvatila sam da se pošteni austrijski građani organiziraju kako bi im pomogli. Prišla sam prijateljicama, koje su poput mene i same nekoć bile izbjeglice i predložila im da mi učinimo isto. 'Mi smo ti previše potresene', odgovorile su mi, nadodavši da će one naravno izdvojiti odjeću i sve potrepštine, ali ako ću ih ja razdijeliti, jer se one s izbjeglicama ne mogu ponovno susresti“, podijelila je vlastito iskustvo jedna od sudionica čitateljskog kluba.

„Moja kći studirala je u Italiji. Kako se ne razlikuje od Talijana nekim očitim, fizičkim karakteristikama – bijela je i plavuša – jednoga dana prišla joj je susjeda i krenula se žaliti na 'straniere'. Kada joj je moja kći odgovorila 'pa i ja sam strankinja' ostala je šokirana“, nadovezala se druga sudionica.

„U našoj zemlji djeci se govori 'Odite vani, tamo sja sunce'. A tamo ti nije dovoljna ni diploma ni doktorat, nego ćeš lijepiti kuverte, kao što piše u Dašinom romanu. A kad ih netko pita kako je vani oni kažu dobro je, jer im ne preostaje ništa drugo“, zaključila je jedna od sudionica. 

Na pitanje o strukturalnim uvjetima koje je potrebno osigurati kako bismo preduhitrili ovakve situacije, suočili se s traumatskom prošlošću i razvili odnos zasnovan na empatiji spram onih s kojima dijelimo slično iskustvo, Renata Jambrešić Kirin odgovorila je: „Kroz književnost, film i ostale umjetnosti učimo što je empatija i kako se identificirati s drugim i drugačijim.“ Naglasila je pritom da je za budućnost ključno sačuvati dignitet humanističkih disciplina, a ključni značaj obrazovanja u promjeni paradigme odnosa prema prošlosti istaknut je i tijekom rasprave.

„Riječ edukacija dolazi od latinskog 'educare' u značenju ekstrakcije. Potrebno je ekstrahirati, izvući već postojeće talente koje učenici posjeduju i naučiti ih da razmišljaju svojom glavom. Ali to sistemu smeta“, jedno je od mišljenja iznesenih tijekom rasprave.

„Vlastitu je prošlost nemoguće promijeniti, ali je u svakoj povijesnoj priči moguće odabrati etičke primjere pravednosti, hrabrosti i 'banalnosti dobra' u kojima se ljubav, a ne bol pojavljuje kao modalitet povijesne istine“, zaključila je susret Renata Jambrešić Kirin.