S ROBERTOM Slabost, snaga i moć Roberte Milevoj

Najprije o zaljevu. S te gornje, zapadne terase na Kaštelu lijepo se vidi zaljev. Uvukao se duboko u tijelo grada. Jednom sam u Strasbourgu sreo nekog stručnjaka za zaljeve koji je rekao da je to možda i najljepši zaljev na svijetu. Meni svakako je.

Zaljev je dugo godina, možda 150 ili 200, bio maternica grada. Puležani i Puležanke su u ciklusima proizvodili brodove i kao svoju djecu ih slali u svijet. Imali smo znanje i vještinu koja je stvarala moćna plovila (oko 600 komada), u jednom trenutku bili smo među najboljima na svijetu. Kao Mate Parlov.

Onda je sve stalo. Maternica je postala jalova. Na navozima još rđa nekoliko abortiranih željeznih skulptura kao spomenik nekadašnjem sjaju. Do njih je nekoliko zahrđalih platformi koje za par sto eura dnevno godinama stoje parkirane usred zaljeva i grada. Platforme su ružne, one su slika pulske stvarnosti u kojoj je parking renta vrhunac našeg poslovnog kreativnog potencijala.

Dok se penjem na sinoćnju predstavu, ne idem po onim zadnjim strmim stepenicama nego prošetam okolo, zastanem prije zavoja i par minuta gledam grad. Vidim napuštene hale i uvijek zamišljam da smo neki normalan grad koji je svoje propalo brodogradilište zamijenio nekom novom proizvodnjom. Sjetim se Bristola, pa među Uljanikovim halama vidim muzeje, akvarijume, studentske menze, koncertne prostore, barove i restorane, ...Ili Helsinkija gdje su u nekadašnjim lučkim postrojenjima kongresne dvorane, gradski hoteli, IT kampusi i velike galerije.

Gledam, pa se okrenem i nastavim dalje. Kako je, tako je. U gradu nema puno vizije, a još manje znanja da se ona realizira. Kako bi rekao pjesnik, na ključnim mjestima njihovi ljudi, ljudi bez ideje, ubojice na cesti...

Sva sreća da postoji umjetnost. Pulski kulturno umjetnički „Uljanik“ nije jalov. Glavni projektant je trenutno Matija Ferlin. On kreira okruženje u kojem „inženjeri“ i „inženjerke“ poput Eveline Rudan i Jadranke Đokić stvaraju nove brodove, kreacije koje onda plove svijetom.

Jedan od najbitnijih stvaratelja u tom imaginarnom brodogradilištu je Nenad Sinkauz. Nedavno sam nazočio recitalu Aleksandra Stojkovića ST-a uz zvučnu kulisu braće Sinkauz. Bila je to praizvedba koja je svakog od stotinjak Mehinih gostiju dubinski dotaknula. Prava je sreća što takvi dragulji stvaraju u ovoj našoj zadnjoj željezničkoj postaji u koju vlakovi gotovo više pa ni ne voze.

Nenad Sinkauz je komponirao i zvučnu kulisu za sinoćnju predstavu plesačice Roberte Milevoj „S Robertom“. Roberta je sa Sinkauzom i Ferlinom stvorila prelijepi „brod“ koji već nekoliko mjeseci plovi hrvatskim plesnim dvoranama, a sinoć je pristao na Kaštel.

Najprije moram priznati da me doista sramota što nikad u životu nisam gledao Robertu Milevoj. Zbog toga me sinoćnji nastup dodatno oduševio. Šta sam stariji, Pula mi je bitnija. Najsretniji sam kad vidim nekog pulskog autora ili autoricu koji stvaraju univerzalno relevantne stvari. Njihov rad i djelo doživljavam kao nešto svoje. Milevoj upravo to čini.

Ukoliko bi se njena plesna kreacija mogla opisati u dvije riječi, za mene to bi bile slomljenost i snaga. Najprije snaga.

Podijum je sitni šljunak, građevinari bi rekli rizla. Vrlo zahtjevna podloga za plesne pokrete. Naročito u koreografiji koja uključuje puno sklizanja i bacanja na pod. Roberta gotovo sat vremena punom snagom kroči pozornicom ispod ogromne platane. Juri, skače, leti, šljunak škripi, prašina se diže... U jednom trenutku, klekne, rukama iskopa rupu u šljunku, zabije u nju glavu i onda se digne u stoj. To je snaga. Fizička i psihička.

Tijekom cijele predstave uz Sinkauzovu glazbu čujemo i Robertin glas koji čita svoje dnevničke zapise. Njen glas je vrlo uvjerljiv. Zapisi su intimni. Milevoj se ne ustručava izlaganja slabosti.

Umjetnica živi za ples, ali ne pleše jer radi kao prodavačica. Umjetnica je imala muža, ali se rastala od njega. Umjetnica mora biti zdrava, mora u sebi pronaći snagu da stvara, ali i da bude majka, kćerka, unuka, prijateljica, susjeda, prodavačica....

Dok verbalno opisuje svoje životne situacije ona ih na šljunku pretače u plesne pokrete. Slabost i trauma se pretvaraju u snagu. Čak i u moć. Njen ples je na momente upravo moćan i to ne na način „što me nije ubilo, to me ojačalo“ nego „ to što me slama prihvaćam kao sebe i pretvaram u umjetnost“. Sjeme mora puknuti da bi iz njega narasla najljepša biljka. Roberta Milevoj ima tu energiju i umijeće kako je prenijeti gledateljskom puku.