SIMONE MOCENNI BECK PREDSTAVIO ČETVRT STOLJEĆA STVARALAŠTVA: U sjedištu Urbisa otvorena izložba „Come un viaggio – Kao putovanje“

Gotovo stotinjak slika (i poneka mala skulptura) raspoređenih između prizemlja, stubišta i drugog kata prekrasne zgrade Urbisa u Puli, prostora koji se vrlo prikladno pretvara u likovnu galeriju: upravo je tamo Simone Mocenni Beck postavio svoju samostalnu izložbu pod nazivom „Come un viaggio – Kao putovanje“, putovanje kroz posljednjih dvadeset i pet godina autorova umjetničkog stvaralaštva.

Izložbu je u petak navečer otvorio gradonačelnik Pule Filip Zoričić, nakon čega je uslijedilo stručno izlaganje povjesničarke umjetnosti Gorke Ostojić Cvajner.

Precizna, angažirana, ali i ironična, Gorka Ostojić Cvajner predstavila je Mocennija Becka kao „vrlo vrijednog umjetnika, koji je otkrio brojne ljepote umjetnosti i stvaralaštva, napisao dvadesetak knjiga i priredio tridesetak samostalnih izložbi. Simone je svestrani umjetnik: pijanist, gitarist, slikar, kipar i glazbenik.“

Talijanski umjetnik pulskih korijena, koji danas živi u Puli, izlaže stotinjak djela – slika i skulptura nastalih u novom tisućljeću. Izložba se otvara složenim razdobljem prve dekade 2000-ih godina, obilježenim stalnom potragom za transpozicijom clustera (grozda) – znaka koji Mocenni koristi kao vrstu pisma u svojim glazbenim kompozicijama – u slikarski i kiparski oblik, prolazeći kroz ciklus „Finis Terrae“, intermezze sumraka i hommagea dragim istarskim mjestima, sve do posljednje faze koju autor naziva „Pejzaži Bilfa“. Ova posljednja djela već su izlagana u Milanu, u Bovisa Art Districtu, te u Dublinu, u Grangegorman Galleryju.

Gorka Ostojić Cvajner napisala je da autor “hedonistički istražuje široke horizonte. Nebeske i mediteranskim suncem obasjane ili one tajnovite, dubinama mora pripadajuće. Jedino je važan princip svojevrsne trascendencije pejzaža i način njegove preobrazbe u slikarstvo pa je krajolik pretvoren u osjećaj sam. U tom slikarstvu vidljivi su afiniteti za nebo, za more, za zemlju i svjetlost, za dominaciju boje nad sasvim oskudnim mimetičkim podacima. Ali sa jakim evokativnim i foničkim zasićenjima koje konkretnu vizuru, konkretan prostor dovode na ravan općite osjećajnosti. Pa su njegova “kao putovanja” postala svjetlosni, koloristički i ditirambski ansambl sa vidnim biljegom himničnog senzualizma, ponešto sjete koliko i intuitivne mudrosti, i na svoj način istinske, čiste čednosti.”

Na kraju je Simone Mocenni Beck ponosno izrazio svoje zadovoljstvo što mu je izložba otvorena 25. travnja, kada je u Italiji državni praznik koji slavi oslobođenje zemlje od nacističke okupacije i fašizma.