Nakon nekoliko inozemnih i domaćih festivala, 'Pelikan', nagrađivani debitantski film mladog pulskog redatelja Filipa Herakovića vraća se tamo gdje je sve počelo - u Istru. Sniman je u Istarskim Toplicama, Livadama, Oprtlju i Umagu.
- Veseli me predstavljanje 'Pelikana' na domaćem terenu, posebno u ove godine tako bogatoj selekciji glavnog programa, kaže nam u uvodu razgovor pulski autor sa zagrebačkom adresom, čiji je film koncem prošle godine na međunarodnom festivalu „Tallinn Black Nights“ osvojio posebnu nagradu žirija za režiju, a na „Festivalu autorskog filma u Beogradu“ nagradu ‘Najhrabriji film Balkana’
Na jubilarnoj 70. Puli prikazuje se, u konkurenciji Glavnog programa, u četvrtak u INK-u u 19 sati.
'Pelikan' je drama s elementima humora u kojoj je glavni lik profesionalni golman Josip kojeg tumači Edi Ćelić. Josipa upoznajemo u toplicama u kojima je na oporavku završio nakon ozljede koljena na skijanju. Tijekom njegovih interakcija s fizioterapeutom usmjerenim na vlastitu promociju, posjeta Josipove djevojke s kojom odnos nije idealan i najboljeg prijatelja kojeg vidi novim očima, pratimo čovjeka koji nije sasvim siguran u to tko je i što od života želi. U toplicama slučajno naiđe na poslovnu konferenciju gdje ga greškom identificiraju kao jednog od prodajnih predstavnika robotskih usisavača. Josip prihvaća igru i počinje istraživati život iz nove perspektive.
- Što je presudilo da ste se odlučili da hrvatsku premijeru filma održite mjesec dana uoči ove 70. Pule, na Festivalu mediteranskog filma u Splitu? Zašto Split, a ne domaći teren?
'Pelikan' je svoju svjetsku premijeru imao još u studenom prošle godine, tako da smo bili već pomalo nestrpljivi da film pokažemo domaćoj publici. Festival mediteranskog filma u Splitu se učinio kao dobra prilika da se to napokon i dogodi. Radi se o ugodnom i opuštenom festivalu s izvrsnim programom i vjernom publikom te smo osjetili da Pelikan tamo pripada. A kako kalendarski dolazi prije Pule, netko je naprosto morao biti prvi. Ne mislim da to oduzima važnost pulskom prikazivanju, festival u Puli i dalje ima svoj značaj.
- Film ste gotovo u cijelosti snimili u Istri, uz tek jedan zimski dan na Krvavcu. To je bila vaša ideja kao domaćeg čovjeka ili vas kao redatelja i autora koncepta ili su, pak, posrijedi bili povoljniji producentski uvjeti snimanja?
To je bila ideja mene kao redatelja koji kao domaći čovjek poznaje taj kraj. U ranoj fazi pisanja scenarija sjetio sam se Istarskih toplica jer sam ih jednom prilikom kao dijete posjetio, i činilo mi se da imaju neku specifičnu atmosferu koja bi mogla biti dobra za naš film. Zahvaljujući producentima Tamari Babun i Matiji Drnikoviću ta je ideja mogla postati i realnost.
- Puležan ste sa zagrebačkom adresom. Koliko ste izbor svoje profesije možda izabrali na filmskoj Puli, i festivalu i pulskim kinima?
Moram priznati, ne puno. Zaboravlja se da Pula u nekim ne tako davnim razdobljima nije imala normalnu kino dvoranu, da je festival tjedan dana preko ljeta, a da u gradu treba živjeti cijelu godinu. Dojma sam da je danas ipak drugačije, ima kina sa različitim repertoarima, postoje i neke filmske radionice. Moj interes za filmom je počeo dok sam bio srednjoškolac u Puli, ali za njega su možda zaslužniji prijatelji s kojima sam taj interes tada mogao dijeliti, nego neki realni uvjeti. Tek preseljenjem u Zagreb sam uspio svoj interes za filmom artikulirati na način da se njime poželim autorski baviti. Bila je svakako potrebna promjena okruženja kako bi samom sebi dao "dopuštenje" da se bavim filmom.
- Je li vas trema uoči premijere pred domaćom publikom koja slovi kao stroga publika, iako to meni više zvuči kao mit nego istina?
Naravno, trema je uvijek tu. Moja nadanja su uvijek ista, da gledatelji koji su nam poklonili svoju pažnju budu zadovoljni onime što su dobili. A stroga publika mi je najdraža publika.
- Kako je vaš pogled na trenutnu političku i ekonomsku Pulu, nakon gašenja brodogradilišta Uljanik, nestanka industrije,, apsolutnog okretanja turizmu kao gotovo jedinoj gospodarskoj djelatnosti?
- Uz svu svijest da se vremena mijenjaju i da nešto što je bio oslonac nekad, ne mora nužno biti i sad, vrlo je tužan način na koji smo dopustili da turizam agresivno pokori cijelu obalu. Turizam beskrupulozno reducira kulturu i identitete gradova na "turističku ponudu" koja je naravno isključivo jednosmjerna – u njoj se ne nalazi baš ništa za grad i ljude koji u njemu žive. Stanovnici gradova u toj razmjeni postaju suvišni, tehnički višak okupiranog teritorija. Žao mi je što je to smjer koji se gotovo dogmatski slijedi.
- Kako ste zadovoljni dosadašnjim recenzijama domaćih kritičara. Marko Njegić je 'Pelikanu' dao čvrstu četvorku, ocijenivši je finom festivalskom (crno)humornom drama u tradiciji finskih dramskih komedija Akija Kaurismakija, a spomenuo je i utjecaj grčkog ‘čudnog vala’. Koliko to pogađa vaše uzore i da li vam gode ove paralele s velikim autorima?
Jako sam zadovoljan recepcijom filma od strane kritike. I domaća kritika, a i strana nakon premijere u Tallinnu, bila je vrlo pozitivno naklonjena prema nama. Također veseli da i publika dobro reagira na film. Međutim, koliko god kritike filma bile pozitivne, ja u njih ne mogu do kraja "povjerovati" jer je pozicija s koje ja gledam na 'Pelikana' naprosto drastično drugačija. Kao autoru mi je cijeli okvir pomaknut i teško je zauzeti vanjski pogled na snimljeni film. Što se tiče uzora koje navodi kritika, razumijem da je navođenje tih primjera dobar prečac da se čitateljima što preciznije opiše film i stavi u neku relaciju. S te strane, nemam problema s tim. Meni osobno te usporedbe ne znače mnogo, to je ionako samo stilska komparacija. 'Pelikan' nije nastajao sa svjesnim uzorima na umu, općenito je to pozicija koju se trudim izbjegavati. Mislim da to što radimo mora biti promišljeno s unutarnje, a ne vanjske pozicije, dakle da se oslanjamo na vlastite instinkte kakvi god oni bili i otkud god dolazili. Naravno, filmovi koje smo gledali i autori koje volimo uvijek nađu način da ostave trag i na našem radu, ali svjesnih uzora nemam.
- Pretpostavljam da je teško snimiti debitantski igrani film, pogotovo u našim produkcijskim, financijskim prilikama- Koliko vam je bio zahtjevno u tom smislu snimanje filma?
Snimanje filma je zahtjevno po definiciji tog posla, ali ne mogu reći da je 'Pelikan' po zahtjevnosti bio neka posebna priča. Bilo je definitivno nekih neočekivanih izazova obzirom na to da je tada koronavirus još uvijek bio itekako prisutan faktor u našim životima. Međutim, bili smo svjesni da kad nemate mnogo sredstava, da su dobre pripreme najbolje moguće ulaganje. Imao sam i sreće da su svi najbliži suradnici na setu - od pomoćnika režije, snimatelja, do producenata - ljudi koji ne gube glavu kad gledaju u oči nekoj nevolji nego skupa radimo na rješenju problema. Tako da smo na sve izazove bili sposobni složno odgovoriti.
- Koliko su možda i scenarij trpjeli zbog ograničenih sredstava. Kažete da je 'Pelikan' zapravo snimljen mikroproračunskim sredstvima HAVC-a.
Da, 'Pelikan' je dobio sredstva za mikroproračunske filmove, što je u tom trenutku bila nova inicijativa HAVC-a i Pelikan je prvi u nizu filmova koji su snimljeni u tom okviru. Mi smo u startu znali da će to biti okvir u kojem stvaramo, tako da nemam dojam da su naše ideje trpjele zbog toga. Dapače, smatram da su ograničenja u izvjesnom smislu blagoslov. Na kraju, zadovoljan sam jer 'Pelikan' funkcionira kao film neovisno o svom budžetu. Mislim da smo pitanje veličine budžeta uspjeli učiniti irelevantnim.
- Scenarij za film napisali ste u suradnji s Nikolinom Bogdanović. Čija je inicijalna ideja o ovoj priči? Je li od starta zadana scenarijem ili je dorađivana u hodu?
Nikolina i ja smo ista generacija na Akademiji te smo zajedno surađivali na nekoliko prethodnih projekata. Inicijalna ideja je bila moja, međutim u toj je fazi postojala samo kao osnovna premisa. Teme i zapleti su se iskristalizirali iz zajedničkih razgovora i istraživanja o čemu bi taj film mogao zapravo biti. Zajednički smo došli do toga da pišemo film o identitetu i svim njegovim aspektima u unutarnjem krajoliku jednog nogometnog golmana. Iako je sve počelo na moju inicijativu, Nikolina je pravi graditelj tog svijeta u kojem se zbiva 'Pelikan'.
- Što snimate novog? Vama 'Pelikan' nije trebao biti prvi film nego ‘Noćni valovi’? O čemu je riječ?
Prije 'Pelikana' sam počeo pisati film 'Noćni valovi', no kako je proces razvoja svakog filma vrlo dug, uvijek radim paralelno na različitim scenarijima. Naprosto smo prije došli u priliku da se realizira 'Pelikan', što je možda i dobro jer su 'Noćni valovi' produkcijski mnogo ambiciozniji film. U tom scenariju se radi o taksistu koji odbije povesti stranu turisticu, a ona potom nestaje bez traga. Radnja filma je smještena u Pulu i mjesto radnje igra jako veliku ulogu, dapače, jedna je od tema filma. Volio bih da ubrzo dođemo u priliku da realiziramo i taj film, međutim još je dug put pred nama. Ali optimistični smo, ne damo se.
- Možete li nam otkriti kako je publika reagirala na nedavnoj hrvatskoj premijeri u Splitu, a kako prije toga u Tallinnu i Beogradu?
Moj je dojam da su reakcije većinom pozitivne, a iz publike se uvijek čuje smijeh na pravim mjestima. Zanimljivo je da publika na 'Pelikana' uvijek reagira slično, iako bismo mogli zaključiti da između raznih gradova i država u kojima je prikazan postoje određene mentalitetske razlike. Mislim da je to dobar pokazatelj da su priča i humor 'Pelikana' univerzalni.
