ŠTO ČITAM? Teoretičar književnosti Matija Jelača: "Opsesivno se vraćam Borgesu, ali i Lovecraftu i Thomasu Ligottiju"

Nakon što je svojih deset preporuka dala predstojnica Odsjeka za kroatistiku na pulskom sveučilištu doc. dr. sc. Dubravka Dulibić-Paljar, zatim  filologinja Samanta Milotić Bančić, pa prof. dr. sc. Blaženka Martinović, voditeljica Katedre za hrvatski jezik na pulskom sveučilištu, komunikologinja dr. sc. Tijana Vukić tei jezikoslovka doc. dr. sc. Vanessa Vitković Marčeta, u novopokrenutom projektu/rubrici "Što čitam" Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Puli i Gradske knjižnice i čitaonice Pula knjige stručne literature i beletristike preporučuje teoretičar književnosti doc. dr. sc. Matija Jelača, voditelj Katedre za hrvatsku književnost Filozofoskog fakulteta u Pu.

Bavi se i suvremenom filozofijom, kognitivnom znanošću i internetskom kulturom. Slobodno vrijeme gubi u bespućima internetske zbiljnosti, uvjeravajući sebe i druge da nije riječ o prokrastinaciji, već o sakupljanju građe za ozbiljna znanstvena istraživanja internetske kulture.

- Što čitam? Iako mi je teorija književnosti matična disciplina, oduvijek sam puno vremena posvećivao filozofskoj literaturi, a u zadnje vrijeme i kognitivnoj znanosti, umjetnoj inteligenciji te literaturi posvećenoj različitim fascinantnim (i/ili zastrašujućim) aspektima internetske kulture.

- Od filozofskih mislioca prije svih bih preporučio djela francuskog filozofa Gillesa Deleuzea o kojemu sam pisao disertaciju prije puno godina, ali čijemu se kompleksnom i beskrajno bogatom opusu uvijek iznova vraćam. Iako je njegova najvažnija knjiga svakako Razlika i ponavljanje (1968.), onima koji se tek upuštaju u avanturu čitanja njegovih djela preporučio bih Tisuću platoa (1980.), knjigu koju je Deleuze napisao zajedno s francuskim psihoanalitičarom Félixom Guattarijem, a imamo ju i u hrvatskom prijevodu. Osim što je puno pisao o književnosti, Deleuzeovi tekstovi često graniče s književnim pisanjem, pa se tako i 'Tisuću platoa' mogu istovremeno čitati kao filozofski i književni tekst. U tom je pogledu Deleuze inaugurirao zaseban žanr tzv. teorijske fikcije u koji spadaju i sljedeća dva naslova koja sam nedavno čitao. Prva je knjiga CCRU: Writings 1997 – 2003, zbornik eksperimentalnih tekstova zloglasnog Cybernetic Culture Research Unita sa sveučilišta Warwick (UK) iz 1990-ih koje su vodili Sadie Plant, Mark Fisher i (uvijek kontroverzni) Nick Land u izdanju kultnog britanskog izdavača Urbanomic. Isti je izdavač nedavno objavio i knjigu koja se nastavlja na tradiciju teorijske fikcije, posebice na nasljeđe CCRU-a, a riječ je knjizi Cute Accelerationism autorica Amy Ireland i Maye B. Kronic. Kontroverzni pojam akceleracionizma ovdje se upisuje u okvir estetike cutea kao jednog od dominantnih fenomena internetske kulture, navodi Matija Jelača.

Kad je pak riječ o kognitivnoj znanosti, preporučuje najnoviju knjigu Andyja Clarka, The Experience Machine, u kojoj jedan od najutjecajnijih filozofa kognitivne znanosti danas na krajnje pristupačan način upoznaje čitatelje s prediktivnim procesiranjem kao novom važnom paradigmom kognitivne znanosti.

- U svjetlu sveopćeg hypea izazvanog recentnom eksplozijom sustava generativne umjetne inteligencije kao što je Chat GPT, nije loše vratiti se knjizi objavljenoj nekoliko godina ranije koja na iznimno pitak način predstavlja glavne koordinate suvremenih rasprava oko umjetne inteligencije - The AI Does Not Hate You Toma Chiversa. Za kraj, nedavno mi je pažnju privukla knjiga Andrewa deWaarda "Derivative Media: How Wall Street Devours Culture", koja pokazuje kako logika financijalizacije transformira (i upropaštava) suvremenu popularnu kulturu.

Kad je riječ o književnosti...

- Kad je riječ o književnosti, uvijek se opsesivno vraćam pojedinim autorima, a najviše od svih to je J. L. Borges. Da trebam izabrati samo jednu knjigu koju bih uzeo na pusti otok, bila bi to njegova zbirka Izmišljaji. O Borgesu se može govoriti i pisati jako puno, ali bolje je šutjeti i uživati u čitanju. Također se uvijek iznova vraćam dvojici autora tzv. kozmičkog i/ili kognitivnog horora, H. P. Lovecraftu i Thomasu Ligottiju. Od Lovecraftove književnosti najjednostavnije je preporučiti priče Zov Cthulhua i Boja iz svemira, a od Ligottijevih djela nezaobilazni su kratki roman My Work Is Not Yet Done i priča The Red Tower, kao i cijela zbirka Teatro Grotesco u kojoj je ona objavljena. Lovecraft i Ligotti pišu u tradiciji čudne (weird) fikcije koja kroz specifičan spoj horora i znanstvene fantastike pokušava izraziti čovjekov užas uslijed suočavanja s pojavama koje nadilaze njegove kognitivne i tjelesne sposobnosti. 

"Od domaćih autora uvijek iznova čitam Luku Bekavca, čija se književnost također može svrstati u tradiciju čudne fikcije, iako monumentalnošću vizije i sofisticiranošću izvedbe daleko nadmašuje granice bilo kojeg žanra pa tako i ovog. Bekavčeva je (pseudo)trilogija Drenje, Viljevo i Policijski sat nedavno ponovno objavljena u jednom tomu pod naslovom Uvod u Novi Bezdan, što je savršena prilika da se ponovno (ili po prvi put) uroni u taj fascinantni svijet. Prije nekoliko godina Bekavac je objavio i roman Urania, koji se sastoji od devet knjiga tiskanih u šest svezaka na 2178 stranica. Ako čudna fikcija piše o pojavama koje nadilaze čovjekove kognitivne sposobnosti, često mi se čini  da bi se Uraniju moglo čitati upravo kao utjelovljenje jedne takve pojave. Nepojmljivo djelo na svim razinama". 

- Za kraj, jedan od posljednjih romana koje sam pročitao je Manijak Benjamina Labatuta. Objavljena u vrijeme najvećeg hypea uslijed suvremenog razvoja umjetne inteligencije, knjiga kroz priču o jednom od pionira računarstva i umjetne inteligencije, matematičkom geniju Johnu Von Neumannu, problematizira neka od bitnih pitanja odnosa ljudske i strojne inteligencije. Ako književnost treba odražavati duh svog vremena i izražavati čovjekove trenutne strahove i snove, ovaj roman to radi na najbolji mogući način, zaključuje teoretičar književnosti Matija Jelača..