"U hrvatskom filmu postoji tendencija bježanja od provokativnih i opasnih tema!" - umjetnički ravnatelj Pula Film festivala Pavo Marinković

Filmaš, no već drugu godinu, čini se, u izazovnijoj roli. Umjetnički ravnatelj Pula Film Festivala Pavo Marinković (Zagreb, 1967.) diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegove prve kazališne predstave objavljene su i praizvedene početkom 90-ih. Za drame, izvođene u zemlji i inozemstvu, dobio je mnoštvo nagrada. Čak je peterostruki dobitnik Nagrade "Marin Držić". Nakon desetogodišnjeg rada kao dramaturg urednik u Dramskom programu HRT-a (1996.-2005.), snimio je tri igrana filma.

Napisao je 2006. scenariji za film "Trešeta" koji je režirao s Draženom Žarkovićem, koji je osvojio niz priznanja i nagrada na međunarodnim filmskim festivalima, među kojima i Grand Prix za najbolji film Bukurešt Film Festivala. Prvi film koji je Marinković samostalno režirao bio je "Ljubavni život domobrana" 2009. godine, s kojim je u Puli osvojio tri Zlatne Arene i obišao međunarodne filmske festivale, među kojima i WorldFest Huston gdje osvaja Posebno priznanje žirija. Posebnu pažnju privukao je i svojim prvim dokumentarnim filmom "Okupacija, 27. slika", o uglednom redatelju Lordanu Zafranoviću, koji je svjetsku premijeru imao 2013. godine na Međunarodnom filmskom festivalu Karlovy Vary. Posljednji igrani film koji je režirao bio je "Ministarstvo ljubavi" iz 2016. godine, s kojim je u Aleksandriji osvojio Grand Prix za najbolji film. Razgovaramo točno tjedan dana uoči početka 69. Pule.

Još ste prošle godine, na početku vašeg ravnateljskog mandata, isticali da ćete na Pulski filmski festival uvesti kriterij ekskluzivnosti filmova. Koliko taj kriterij obuhvaća nacionalni, a koliko međunarodni program?

Cilj je bio odabrati najatraktivniji mogući program i posložiti ga onako kako smo smatrali da je za publiku, ali i za filmove najbolje. Vodili smo se načelom ekskluzivnosti filmova, tražili premijere, ali Arena ima i neke svoje zakonitosti koje se moraju poštivati. Od deset domaćih naslova, sedam su hrvatske ili svjetske premijere, jednom je filmu kino-distribucija završena, a druga dva se nalaze u distribuciji. Ali što se pulske publike tiče, za onu koja dolazi u Arenu, svi filmovi bit će novi, uz izuzetak filma "Zbornica", dobitnika "Oktavijana", o kojem se već mnogo pisalo, ali koji je još uvijek za pulsku publiku vrlo atraktivan film. Obzirom na limitirani broj raspoloživih termina, neki filmovi bit će prikazani u drugom terminu u Areni, što mi naravno nije drago, ali pomoći nema.

U Međunarodnom programu postigli smo još veću ekskluzivnost, a ona je stopostotna što se tiče filmova koji nisu hrvatske manjinske koprodukcije. U Hrvatskom programu u zadnji čas smo se izborili za film "Stric" koji je prije par dana imao uspješnu svjetsku premijeru u Karlovy Varyma. Hrvatsku premijeru imat će najpopularniji ovogodišnji film iz regije "Ljeto kad sam naučila letjeti", a uspjeli smo i dovesti dva sviježa filma iz Cannesa "Dani suše" i "Vizija leptira". Ekskluzivnost pomaže da festival dobije na važnosti, ali ne smije biti jedini argument izbora filma i mjesta prikazivanja, osobito stoga što veliki dio publike u Areni naprosto želi jednu stvar - gledati filmove koji će ih zanimati.

Kako tumačite već višedesetljetnu  silnu opću negativnu kritiku koju velik dio javnosti osjeća prema suvremenom hrvatskom filmu? U čemu je problem? Je li to samo problem scenarija? Jer ista ta publika nije glupa i nahvalit će sjajne filmove velikih hrvatskih autora iz razdoblja Jugoslavije (Babaja, Bauer, Hadžić, Bulajić, Zaranović , Papić, Mimica, Vrdolajk, Golik, Gluščević, Tanhofer…).

Sadašnjost je uvijek žalosnija. Nabrojali ste sjajne autore, ali nekad se nisu snimali samo dobri i odlični filmovi. Danas se također više snima jer je proizvodnja jeftinija, lakše se eksperimentira i snima gerilski. Film se može snimiti i bez državne potpore. Mislim da je hrvatskoj kinematografiji objektivno puno veći problem slaba komunikacija s domaćom publikom nego kvaliteta. To ima svoje korijenje negdje drugdje, a promjena ne dolazi preko noći.

Naučili smo publiku na uspješnije ili manje uspješne intimističke priče, na sliku svijeta koja je često odsječena od socijalnog momenta. Postoji i tendencija bježanja od provokativnih i opasnih tema. Ako pogledate uspješne europske filmove koji uspješno komuniciraju s publikom, to su u prvom redu ili vrlo angažirani filmovi ili pak skupi, ali izvrsno izvedeni eskapizmi. A običan dobro izvedeni žanrovski film kod naših filmaša je rijetkost; a kad se i dogodi, publika kao da mu ne vjeruje.

Pisanje scenarija jest zahtjevna disciplina, ali to se da naučiti, i na filmskoj školi, ali i na izuzetno kvalitetnim međunarodnim majstorskim radionicama. Zafranović mi je jednom zgodom tumačio da su ih u Pragu, na FAMU učili kako snimiti film za publiku, ne podilazeći. Vrlo često kvalitetni hrvatski filmovi su intimističke priče, ali kao da često bježimo od aktualnog socijalnog ili političkog trenutka koji obilježavaju svijet danas. Na taj smo način birali filmove za Međunarodni program, da ljudi i publika osjete što je važno našim europskim kolegama, ali i njihovoj publici. Gotovo svi odabrani filmovi su intimističke priče, ali govore o mjestu i vremenu u kojem živimo.

Prošle smo godine kao ekskluzivu u međunarodnom  programu imali u Puli svjetsku premijeru filma "Južni vetar 2", dok je žirijem predsjedao jedan od najhvaljenijih europskih redatelja i oskarovac Pawel Pawlikowski. Što posebno izdvojiti iz ovogodišnjeg međunarodnog programa?

Osim Hrvatskog programa, naravno da je glavna atrakcija film "Ljeto kad sam naučila letjeti", jedan nježni i dobrodušni film za mlade kojeg su zajednički na Hvaru snimili srpski i hrvatski filmaši. Uspjeli smo se izboriti za hrvatsku premijeru ovog filma i jedini je film koji je dobio prvi termin u Areni, a nije u Hrvatskom nego u Međunarodnom programu. Izdvojio bih i dvije manjinske koprodukcije iz Cannesa, ukrajinsku vrlo aktualnu „Viziju leptira“, zatim turski pogled u odnos koruptivnih mehanizama i osobnog morala u filmu "Dani suše". Odlični filmovi su i triler drama "Čudo", izraelski "Nek svane jutro" ili poljska politička drama "Ne ostavljaj tragove". Izuzetno zanimljiv je danski psihološki horror "Ne govori zlo", nesvakidašnja kombinacija Östlunda i Hanekea, svaki film iz "Best of Europe" sekcije je poseban, a vodili smo brigu da ti filmovi ujedno budu i festivalski miljenici publike. Zanimljivi su naravno i filmovi kojima ćemo uz razgovore predstaviti članove naših žirija.

Hoće li se ove godine vratiti šušur, s brojnim gostujućim novinarima, kritičarima?

Sve činimo da bude tako iako financijska situacija nije povoljna. Mogli smo i htjeli dovesti još gostiju, ali sve je poskupilo, i smještaj i avionske karte tako da se snalazimo na razne načine.

Na setu Marinkovićeva filma "Ministarstvo ljubavi" iz 2016.

Vaš programski naglasak stavljen je i na industrijski program. Je li on Festivalu, u ovom trenutku, potreban, odnosno koji su ciljevi do sada postignuti?

Veći dio gostiju kojima želimo pokazati hrvatske filmove dolazi uglavnom zbog industrijskog programa. Bez dobrog industrijskog programa nema za hrvatske filmaše toliko bitnog umrežavanja. Napredak koji smo ostvarili je velik. Ove godine Pulski filmski festival pohodit će delegati festivala iz Cannesa, Berlina, Toronta, Tallina, Montpelliera, Cluja, Arrasa, Vliessingena, Cottbusa, Rima, Graza, te uz njih određen broj sales agenata i distributera. Tu će biti naravno i predstavnici festivala iz regije. Svi oni ne dolaze isključivo gledati hrvatske filmove, nego upoznati ono što će sljedećih godina biti prikazano u Puli te tim putem stvoriti željenu komunikaciju od kojih bi naši filmovi imali koristi u budućnosti. Doveli smo i veći broj studenata nego lani, ojačali studentski program i obogatili ga edukacijskim programom. Studenti će moći slušati i družiti se sa značajnim europskim filmašima. Osobno mislim da su to stvari od većeg značaja, iako pulska publika osim što će vidjeti gomilu čudnih ljudi s akreditacijama neće imati bog zna što.

Koji film je bio prvi koji ste u životu pogledali u kinu? Ukratko kako je izgledalo to prvo kino iskustvo?

Prva kino iskustva bila su mutna. Početkom 70-ih Stanlio i Olio ili crtići u zagrebačkoj Kinoteci na poslijepodnevnim projekcijama. Ali, prve igrane projekcije kojih se jasno sjećam dogodile su se u ljetnom kinu "Hrid" na Visu. Možda je najposebniji događaj bio film "Leptir" sa Steveom McQueenom, mega zvijezdom mog djetinjstva koji skokom s hridi u more traži put u svoju slobodu.