U PRAVE RUKE Dr. sc. Ivanu Matejčiću nagrada za životno djelo "Krasna zemljo"

Na idućoj sjednici Županijske skupštine vijećnici će glasati o prijedlogu da se nagrada "Krasna zemljo - Meraviglioso paese" za životno djelo dodijeli istaknutom povjesničaru umjetnosti i konzervatoru dr. sc. Ivanu Matejčiću koji je, kako se navodi u prijedlogu, svojim stvaralaštvom i iznimnim postignućima u području zaštite materijalne kulturne baštine i muzeologije te u ostalim područjima kulture obilježio vrijeme u kojem djeluje, i čija djela i ostvarenja ostaju kao trajno dobro Istarske županije.

Njegov rad javno je prepoznatljiv na županijskoj nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Dr. sc. Ivan Matejčić diplomirao je povijest umjetnosti te talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. godine. Od 1977. do 1980. godine radio je kao konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika u Splitu, a od 1980. do 1988. u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu.

Godine 1988. postaje ravnateljem Zavičajnog muzeja Poreštine, da bi ubrzo nakon toga bio izabran za ravnatelja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika u Rijeci 1990. Zahvaljujući njegovom velikom trudu, 1996. godine Zavod otvara svoju podružnicu u Poreču kako bi se na adekvatan način moglo započeti s istraživanjem i konzervacijom kompleksa Eufrazijane, što će prerasti u Matejčićev najvažniji konzervatorski poduhvat i kasniju temu doktorata. 

Godine 2000.  Matejčić svojim utjecajem uspijeva uvjeriti Ministarstvo kulture da je Istarska županija zaslužila vlastiti konzervatorski odjel te se isti otvara u Puli a  Matejčić postaje njegovim prvim pročelnikom. Tijekom svoga konzervatorskog djelovanja Matejčić se stručno usavršava u Parizu (1998), Ateni (2002) i Rimu (2004) te sudjeluje na mnogim europskim znanstvenim kongresima i stručnim skupovima.

Na mjestu pročelnika Konzervatorskog odjela u Puli ostaje do 2006. godine, nakon čega karijeru nastavlja kao predavač na Akademiji likovnih umjetnosti i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci te 2007. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu brani doktorski rad s tezom o građevnom razvoju kompleksa Eufrazijane u Poreču. Umirovljen je kao izvanredni profesor.

Ivan Matejčić autor je i urednik niza znanstvenih knjiga, priloga i članaka od kojih se, kada je riječ o uredničkom poslu, u posljednje vrijeme ističe serija monografija 'Umjetnička baština istarske crkve /Patrimonio artistico della chiesa istriana' od kojih su do sada objavljena dva sveska – Kiparstvo od 4. do 13. stoljeća. (Poreč 2014) te Kiparstvo od 14 do 18. stoljeća (Pula 2017), s time da je upravo pred izlaskom i treći svezak posvećen 'Slikarstvu od 4. do 16. stoljeća'. Ova edicija izvrsno prezentira sakralnu baštinu Istre te predstavlja jedini takav pregled povijesti umjetnosti istarskog poluotoka.

Matejčić se ipak kao autor ponajviše bavi ranokršćanskim, srednjovjekovnim i renesansnim razdobljem, posebice drvenim raspelima i rezbarenim te oslikanim poliptisima iz razdoblja gotike i renesanse, te je tim tekstovima i atribucijama pomogao da se djela pojedinih majstora koji su djelovali u Istri restauriraju, a njihov rad raspoznaje u širim internacionalnim okvirima.

U međunarodnim vodama svakako su ostali primijećeni njegovi radovi o ranosrednjovjekovnoj arhitekturi i skulpturi, pri čemu je, zajedno s prof. Miljenkom Jurkovićem, na svijetlo dana iznio jedan gotovo do tada nepoznati „karolinški sloj“ crkava Vodnjnaštine, Bala i Novigrada, s kraja 8. i početka 9. stoljeća, a sve su te crkve nakon istraživanja i konzervirane. O svim je tim radovima i otkrićima Matejčić opširno pisao za domaće i strane znanstvene časopise i zbornike. 

Ništa manje važna nisu njegova istraživanja ranokršćanske, odnosno, kasnoantičke sakralne arhitekture, poput sv. Nikole u Puli, dapače, za istraživanje, konzervaciju i prezentaciju kompleksa Eufrazijane i biskupskog sjedišta u Poreču dobio je međunarodno priznanje - nagradu "Europa Nostra". Zahvaljujući njegovoj studiji i konzervatorskom radu, Eufrazijana je još prije kandidirana za ulazak na Popis svjetske baštine pri organizaciji UNESCO, na koji je uvrštena 1997. godine. 

Matejčić se okušao i u muzejskoj praksi pa je tako, uz koncept Muzeja biskupije u Poreču, i koautor postava te koncepta novigradskog Muzeja Lapidarium kao i Lapidarija u Balama, u kojima su izloženi kameni ulomci kao rezultati dugogodišnjih istraživanja lokaliteta poput Novigradske katedrale, samostana Marije Velike kraja Bala, crkve Marije Male te San Pola kraj Bala. 

Među važnim njegovim zaslugama svakako još treba istaknuti i ulogu koju je imao u revitalizaciji i istraživanju urbanih cjelina (Poreč, Motovun, Gračišće, Guran). Matejčić je bio vičan i pedagoškom radu te je kao izvrstan predavač bio omiljen među studentima što ga je potaknulo na pisanje scenarija za dokumentarne filmove te snimanje više edukativnih emisija na državnoj televiziji. 

Konačno, valja spomenuti i  njegove istraživačke i konzervatorske radove na zidnim slikama. Od samih početaka Konzervatorskog odjela u Puli kojeg je osnovao jedna od glavnih zadataka bila mu je obnova predromaničkog i romaničkog sloja zidnih slika pa tako pokreće obnove fresaka u crkvi sv. Agate kod Kanfanara, crkvi sv. Foške kod Peroja, crkvi sv. Martina u Svetom Lovreču, ali obnavlja i zidne slike kasnijih crkava iz 14. i 15. stoljeća kao što su freske u crkvi sv. Duha u Balama, crkvi sv. Petra u Sorbaru i crkvi sv. Barnabe u Vižinadi, o čemu objavljuje i knjigu.

Ne treba zaboraviti ni druge njegove monografske obrade značajnih srednjovjekovnih spomenika (poput Sv. Marije Velike kod Bala, Sv. Tome kod Rovinja, Sv. Marije Male kod Bala i Sv. Foške kod Peroja) s kojima je značajno promijenio sliku o veličini i kvaliteti ukupne istarske ali i hrvatske kulturne baštine. 

Uz spomenutu 'Europu nostru', dobitnik je godišnje nagrade "Vicko Andrić" za zaštitu spomenika (2004.) i nagrade "Radovan Ivančević" Društva hrvatskih povjesničara umjetnosti za Muzej Lapidarium u Novigradu (2009.).