Pred punom pulskom Arenom sinoć je prikazan debitantski igrani film Andreja Korovljeva „Hotel Pula”.
Film je nakon projekcije zaradio veliki pljesak, reakcije publike idu od pohvala, ali i razočaranja pojedinim površnim i nedovršenim momentima. Kakogod, lijepo je na otvorenju festivala gledati ostvarenje pulskog autora u kojem se posebno ističe kamera Stanka Hercega koja je film obogatila brojnim pulskim detaljima, vizurama i mikro vedutama.
Diskurs ovog teksta je sasvim osoban. Kao redovnog i dugogodišnjeg posjetitelja disko kluba Colosseum u Hotel Puli, posebno me zaintrigirao koncert koji se u nekoliko navrata prikazuje u filmu, pa sam noćas, po povratku iz Arene, zaronio u prašnjavu arhivu i pronašao plakat istarskog dizajnera Nadana Rojnića kojim se promovirao stvarni koncert koji se doista dogodio u to ratno doba, istina četiri godine ranije nego u filmskoj adaptaciji.
Bilo je to doba brutalnih ratnih sukoba, doba pada Vukovara, vrijeme u kojem je u Pulu i Istru pristigao velik broj prognanika, ponajviše s istoka Slavonije. Mjesecima smo svake večeri imali zamračenja. Društveni i posebno kulturni život potpuno su zamrli jer su sva okupljanja bila zabranjena.
Nakon dugo vremena policija je dala dozvolu da se održi koncert, ali uz uvjet da mora imati veze s prognanicima, da li humanitarno ili u smjeru nekakve kulturne relaksacije njihovih teških trauma. Da ne bude zabune, traumu su prolazile i brojne pulske obitelji čiji su članovi otišli u rat ili u druge zemlje. Koncem 1991. godine trauma je bila pulska kraljica.
Stoga je svirka održana 23.11.1991., u svojoj suštini, bila jedna grupna terapija.
Zbog raznorodne ekipe sam koncert bio je vrlo čudan. Naravno, na njega su u punom sastavu došli standardni posjetitelji HP-a, pulski pankeri, metalci, darkeri i ostali čudaci. Osim njih, došli su i brojni pulski „brijači” koji inače nisu dolazili u taj disko, ali te je subote u Puli, a i šire, Colosseum bio jedino mjesto koje je radilo. Došli su, iako u malom broju, i neki od privremenih stanovnika hotela – pretežno prognanici s istoka Hrvatske.
Kao i obično, za DJ pultom bili su Redžo i Brada a koncertno su nastupili tada mladi pulski bendovi Antiotpad i Trijo porkodijo. Radilo se o prilično alternativnim punk bendovima koji su se na sceni pojavili godinu ili dvije ranije i izazvali veliku pažnju ponajviše zbog svojih energičnih frontmena – Belog u Antiotpadu i Lampe iz Trija.
Zbog svega navedenog, želje za provodom, ali i želje za otpuštanjem ogromne, mjesecima akumulirane energije općeg razočarenja groznom svakidašnjicom, atmosfera i ludilo na tom koncertu bili se neviđeni. Stručnjaci za fešte kažu da su najbolje zabave one ratne, kad sudionici idu all in, kad se partija kao da je zadnje, kao da više nema...
Ta je energija na izvrstan način prikazana u filmu i jedan je od najboljih momenata u filmskom debiju Andreja Korovljeva.
Redatelj je u filmu izabrao pjesmu koja je izazvala najveći nered jer je Lampa, inače vrlo lucidan u svom pjesničkom cut up postupku, obradio pjesmu „Izgubljeni” riječke grupe Let 3, koja je by the way na istom mjestu, pod istom agendom, nastupila dva tjedna kasnije, 06.12.1991.
Lampa je refren promijenio u „Izbjeglice”, a tekst je punkerski vrlo brutalno fokusirao na poziv brojnim muškim prognanicima koji su u to doba šetali Pulom da se vrate na ratište.
- Nazad na front, nimalo politički korektno vrištao je mladi Lampa. Njegov buntovni gard publika je jako voljela. Pratila ga je ritam sekcija u kojoj je gitarist David Larusso svirao bubnjeve, a Dorijan Vrkljan bas. Korovljev je u film stavio i Lampinu uspješnicu „Ja živim na Verudi”, a sam nastup Trija trajao je možda dvadesetak minuta koje su mnogobrojnu publiku dovele do ludila. Ukratko, "Ready to kill vith a piece of steal".
Potom je na malu binu diskoteke Hotel Pula izašao Antiotpad. Oni su u svom nastupu odali veliki hommage vinkovačkom umjetniku Ivici Čuljku aka Kečer 2 aka Satan Panonski. Nesretni Čuljak se potpuno lud našao u paklu rata te je mjesec ili dva kasnije, u nejasnim okolnostima, usred Vinkovaca pronađen mrtav. U Puli je godinama imao kultni status.
Speed metal/Hard core Antiotpada pomiješan s Kečerovim vinkovačkim porno bećarcima oduševio je publikum. Beli, Jule, Gorki i Mirko izveli su te večeri jednu od svojih najboljih svirki. Tom su prilikom izveli i kompoziciju „Samo noćas da zaboravim tugu” drugog vinkovačkog autora Gorana Barea aka Hali Gali Halida. Ako se dobro sjećam, odsvirali su i jugoslavenski underground hit istog autora „Hajde da se drogiramo”.
Osim Nadana, koncert je letkom najavila i Olja Stipanović.
Zbog nabrojanih ratnih ograničenja, nakon svirki disko nije dugo trajao, pa se ekipa nastavljala do jutra zabavljati po okolnim šumarcima šetališta Lungomare.
Energija te večeri bila je takva da je, eto, nakon 30 godina doživjela svoj remake i na filmu. To je jako lijepo, i esencijalno vrlo važno za očuvanje pulske urbane memorije u nestajanju.
Za sve fanove HP-a ekipa filma večeras organizira "Party" uz originalnog DJ Redju.
S obzirom na to da se navodno sprema preuređenje tog kultnog prostora u turističku teretanu, možda vam je večeras i zadnja prilika da zaplešete na neki Cult, Jane's Addiction ili Einstruzende Nuebauten.
