Vasja Šumonja: "Tamnija emocija je suosjećajnija. Sreća je pitanje trenutka, ali kad smo tužni, onda smo duboko u tome"

Iskrena, osebujna, kreativna, otvorena prema svijetu, napose prema umjetnosti. Glazbom se bavi već deset godina, a zadnjih par godina i fotografijom.

Mlada, nadarena pulska umjetnica Vasja Šumonja, glazbenica, basistica pulskog benda Freaktion, fotografkinja, maturantica ŠPUD-a na smjeru slikarstva kreirala je videospot za "Ethan White", pjesmu pulskog benda Freaktion u kojem svira. Spot će se  prikazati večeras u pulskom kinu Valli u 19 sati, prije filma 'Šparoge' Matije Restovića, sve u sklopu kino 15+ programa. Nakon obje projekcije, Freaktion imaju koncert u Mimozi u 22 sata.

U razgovoru s Vasjom saznajemo da je u njenom spotu jedan kadar snimio i nagrađivani američki redatelj Mike Cahilll (inače pulski zet), koji je dva puta osvojio prestižnu nagradu Sloan na Sundance Film Festivalu. Idemo redom.

Zašto baš bas gitara?

Jako volim bas, ali jako volim i ‘sound’ općenito. Bas osjećaš. Gitaru čuješ i možeš je osjetiti na nekoj razini, ali bas vibrira u tebi. I eteričan je. Volim ja sve instrumente, ali je bas nekako sveprožimajući.

Pretpostavljam da ćeš iduće godine biti na nekom umjetničkom studiju.

Ili muzika ili fotografija ili film.

Vani?

Da, dosadno mi je tu. Želim vidjeti svijeta. Mislim, Pula je jako lijepo mjesto za odrasti, ali ne nudi mi ono što mi treba da postignem svoj puni potencijal. Malo je i jako sigurno mjesto, nije opasno, imamo more, ali što bih ovdje mogla studirati?

Kada si prvi put osvijestila unutarnji poziv za umjetničkim stvaralaštvom?

Oduvijek sam voljela crtati. S druge strane, moja mama ima nešto što se zove sinestezija; kada se slušni podražaji doživljavaju kao vidni, a vidni kao mirisni. I meni se to sve miješa: čujem pjesmu, vidim boju. S mamom sam se kao mala igrala s time. U bendu svaka naša pjesma ima boju, neka mi je hladna, neka topla. Tako sam radila i omot našeg albuma. Volim kombinirati vizualno s auditivnim. Kad čujem nešto, volim na to 'staviti' fotografiju. Slovo ‘v’ mi je tamno crvena boja. Ja to ne mogu kontrolirati.

Što je mami slovo ‘v’?

Mislim da je žuta. Ali znaju tu biti i teksture. Recimo, uz našu pjesmu “In The Middle Of Nowhere" osjećam staklo pod prstima. Mislim, ovo čudno zvuči, ali tako je oduvijek bilo i ne mogu to isključiti.

Bilo bi besmisleno.

Kad sam bila manja mislila sam da ću studirati kemiju, to mi je bilo zanimljivo, gledala sam 'Breaking Bad', to mi je bilo super (smijeh). Ne rezoniram s pravilima.

Koliko je ego prednost, a koliko prepreka u grupnom stvaranju?

Ego u grupnom stvaranju može biti problem, pa bi ga trebalo zanemariti. Bitno je biti dovoljno hrabar da možeš izraziti sam sebe. Biti spreman da prvi put ne može biti savršeno jer si tek krenuo. Bitno je uvijek biti skroman. ‘Ja znam da ne znam’, to je najbitnije. Bitno je biti hrabar i usuditi se. U zajedničkom stvaralaštvu je važan kompromis. Bitno je slušati jedni druge i poštovati se.

Koje autore posebno voliš u književnosti, muzici, likovnoj umjetnosti, filmu?

U muzici volim trip hop, Massive Attack, ali i Radiohead, kao i elektronsku glazbu. Volim i kad se svira gotovo u jednom akordu, kao bend Black midi u pjesmi “Bmbmbm”, volim i mantru, kad se vrti… Jako volim Dostojevskog. Baudelaire mi je super… Tamnija emocija prevladava. Imam osjećaj da se u umjetnosti s time može suosjećati. Svi smo u jednom trenutku sretni, sreća je pitanje trenutka, ali kad smo tužni, onda smo duboko u tome.

Tako je netko u društvu Kafkinog prijatelja prigovorio da je Kafka mračan, a prijatelj ga je obranio riječima: ‘Nije mračan nego dubok.’

Kafka je jako iskren, obožavam ga. Čitala sam samo “Proces” i “Preobražaj”, ali svakako ću pročitati  još neka njegova djela. Od filmova “Sigurno mjesto” mi je genijalan film. To mi je najbolji hrvatski film koji sam gledala do sada. Jako je iskren, to mi je super. Ne romantizira se suicid. Tamne emocije se u holivudskom filmu prelijevaju u patetiku, a ovo je najiskrenije, uz odličnu glumu i kadrove. Nema romantiziranja, čista patnja. Svaka čast Juraju Lerotiću što je tako napravio.

Dakle, nisi mračnjak.

Ja sam ja. Nisam dio nikakve socijalne ekipe s ikakvom etiketom. Jer to je najlakše, ljudi vole ‘labele’, ne vole razmišljati. Ja imam frendove i to je to. Smatram da je individualizam jako bitan. Moj moto je da bi puno stvari bilo riješeno kad bi se svatko bavio sobom, ali ne u egoističnom smislu nego da zna tko je. I svi zadovoljni. Jer, kad ljudi počnu gubiti identitet, počinje problem. Jer se identificiraju s nečim što nisu i kad to izgube, osjećaju kao da im nedostaje dio njih.

Identitet je slojevita stvar. To nije samo, iako nam to guraju,  pitanje vjere, nacije.

Zato želim van, susresti ljude drugih kultura, tradicija, svjetonazora; vidjeti što sve svijet pruža.

Ajmo malo o videospotu za vašu 6-minutnu pjesmu. To je dosta dugo. Nije klasična radijska trominutna forma.

Nikad dosad nisam radila video. Volim kadrirati, fotografirati, ali video je nešto drugo. Ovom prilikom htjela bih se zahvaliti Marku Mariću koji je protagonist u spotu, mentoru za montažu Davoru Vukoviću iz Pulske filmske tvornice, Mikeu Cahillu čiji je kadar završio u videu, Franu Kirinu koji mi je pomogao montirati kraj i svim članovima benda Freaktion. Nikad prije nisam radila video i ideja da će se prikazati u kinu me malo plaši, ali nadam se svemu najboljem.

Freaktion večeras u Mimozi od 22 sata: Gabriel Radović (gitara), Toni Drandić (bubanj), Vasja Šumonja (bas) i Maja Šebelić (vokal)