YUGOSLAV SOCIALISM „FLAVOURED WITH SEA, FLAVOURED WITH SALT“ Kako se Jugoslavija brendirala kroz pop kulturu, preko TEREZE KESOVIJE, IVE ROBIĆA I MIŠE KOVAČA

Pulska povjesničarka Anita Buhin izdala je svoju prvu knjigu, Yugoslav Socialism „Flavoured with sea, flavoured with salt“: Mediterranization of Yugoslav Popular Culture in the 1950s and 1960s under Italian Influences, u izdanju Srednje Europe.

Knjiga je nastala na temelju doktorata koji je Buhin obranila 2019., a istražuje popularnu kulturu socijalističke Jugoslavije kroz aspekte glazbe, televizije i mode. Na tromeđi mediteranske, balkanske i srednjoeuropske kulture, socijalistička Jugoslavija otišla je u smjeru svojevrsne „mediteranizacije“ kojom se brendirala kao zasebna u odnosu na Istok i Zapad.

Knjiga je dostupna na engleskom, a uskoro i na hrvatskom jeziku. U intervjuu za Istru 24 mlada znanstvenica otkriva nam ponešto od trivija i društveno-političkih okolnosti u kojima je skrojena YU pop kultura.

Naslov knjige sadrži stihove kultne talijanske pop pjesme Sapore di sale. Zašto je baš Italija bila početna točka tvog istraživanja?

Još me na studiju zanimalo zašto je utjecaj Italije kod nas toliko jak. Zašto mi znamo sve talijanske pjesme koje ni u Italiji naši vršnjaci većinom ne znaju? Zašto danas čitamo talijanske stripove koje su čitali njihovi nonići? Kao povjesničarka krenula sam istraživati taj fenomen iz samog korijena - Italije, ali me uskoro počelo fascinirati što se zapravo kod nas događalo uslijed tih utjecaja.  

Poznata je tvoja fascinacija fenomenom Miše Kovača. Koliko se o njemu može naći u ovoj knjizi?

Tko me poznaje pomislio bi da se Mišo Kovač najviše spominje u ovoj knjizi, ali pogriješio bi. Knjiga se bavi 1950-im i 1960-im godinama, a Mišina karijera počinje 1965. i zapravo uzlijeće tek 1971. s hitom "Proplakat će zora". Od glazbenika najviše se spominju Tereza Kesovija i, naravno, Ivo Robić kao ključna figura 1950-ih i 1960-ih.

foto Berthold Werner/CC

Ivo Robić je svojevrsni prethodnik tematici kojom se bavim. Mogli bismo reći da po svojim staloženim nastupima i njemačkim naslijeđem on više pripada Mitteleuropi, iako je na Opatijskom festivalu započeo svoj „jadranski“ imidž. Međutim, u tadašnjim medijima i taj se festival, barem u počecima, često kritizirao da sadrži previše austrougarskog štiha, što se činilo previše buržujskim za novu socijalističku državu.

Do prevrata dolazi početkom 1960-ih s Melodijama Jadrana, splitskim festivalom koji donosi novu generaciju pjevača i unosi dalmatinski melos u pop kulturu. Ovdje stasaju Tereza Kesovija, Vice Vukov, i drugi koji nisu nužno porijeklom s Mediterana, ali poprimaju takav imidž i način pjevanja. Tu pričamo o skladbama poput ""Nono, nono, dobri moj nono; "Nima Splita do Splita"; "Maškare" itd. Jugoslavenska mediteranska pop kultura zapravo se počinje oblikovati upravo na Melodijama Jadrana.

Ovdje počinje i uzlet karijere Miše Kovača koji će uskoro uči u jugoslavensku pop mitologiju i postati uzorom mlađoj generaciji: kako muškarac treba izgledati i što žene u muškarcu trebaju tražiti. Tu su neizostavni brkovi, poluduga kosa, zlatni lančić itd.

S druge strane Tereza Kesovija predstavlja ženski pandan istom fenomenu. Iako su joj u početku  uzori bile talijanske pjevačice, ubrzo na površinu isplivavaju njezin temperament i patos, koji kao tipično mediteranski prepoznaju i stranci. Njezini nastupi nisu više imitacija talijanskih primjera već nešto sasvim novo i tipično jugoslavensko.

To se, kažeš, osim u glazbenom melosu prepoznaje i u jeziku koji se potom širi diljem Jugoslavije

U pjesmama s Melodija Jadrana sve se više pojavljuju riječi poput riva, fešta i slični talijanizmi i regionalizmi, primjerice „Kad si kupin mali motorin“, a često se koristi i ikavica. No, zanimljivo je da se te riječi jako brzo udomaćuju u medijima diljem Jugoslavije.

Dok je radio ključan za diseminaciju zabavne glazbe, televizija kasnih 1950-ih počinje u jugoslavenske domove donositi i vizualne elemente te kulture.  Tada se kod nas prenosi dosta talijanskih programa, Carosello, Canzonissima, Studio Uno, Il Musichiere itd. koji se široko konzumiraju, čak i unatoč nepoznavanju talijanskog jezika.

Od Talijana jugoslavenski televizijski radnici preuzimaju smisao za dobar show, ali kroz tu formu želi se propagirati socijalistička kultura. I sam Kardelj već 1948. kaže kako bi Jugoslaveni trebali stvarati svoju popularnu kulturu i zabavu umjesto konzumacije tuđe.

Tu na scenu stupa Anton Marti

Anton Marti postaje alfa i omega zabavnog programa, prvenstveno na TV Zagreb. Onovremene arhivske snimke pokazuju da su naši studiji zbilja siromašni, a Marti unosi niz inovacija koristeći ogledala, konopce i druge tehnike kako bi emisije učinio vizualno što atraktivnijim.

Anton Marti. Foto TV Zagreb/HRT

Skromnim sredstvima pokušava izvući maksimalnu produkcijsku vrijednost. Eksperimentira se kamerom i obilato se koriste efekti, a kroz tu estetiku nastoji se poznate ličnosti približiti narodu. Pjevači se često izmjenjuju, atmosfera je prisna, intimna i neformalna.

Zanimljivo je u tom smislu da se ljetni program počinje snimati u Opatiji, na licu mjesta. Na televiziji odjednom vidimo ljude kako plešu uz džuboks, u romantičnim šetnjama rivom, dječicu kako kližu niz tobogane, prepune plaže, itd. Ljeto u Jugoslaviji u medijima izgleda jako moderno.

Kako je to oblikovalo sliku socijalističke Jugoslavije?

Velik dio stanovnika Jugoslavije zbog razvoja socijalnog turizma putovao je na more i mogao je to doživjeti, a oni koji to nisu mogli konzumirali su te slike putem medija. Stvara se ideja o jugoslavenskom snu, predodžba toga što Jugoslavija jest i kako bi jugoslavenski socijalizam trebao izgledati. Jadransko se priobalje počinje doživljavati kao mjesto gdje se ostvaruje taj nekakav sretan jugoslavenski san okupan suncem i morem. Tu se svi vole, druže, čak i ljubuju…

foto Izgubljena Makarska/Facebook

Tadašnji kulturni ideolozi nastojali su taj jugoslavenski san definirati kao nešto različito u odnosu na Istok i Zapad. Istovremeno pripadnost pokretu nesvrstanih pružala je stanovnicima Jugoslavije određeni osjećaj nadmoćnosti prema objema stranama. Ideja je bila da Jugoslaveni mogu uživati u čarima zabave i dokolice poput primjerice putovanja, kao i na Zapadu, ali im pritom ne treba previše jer je socijalizam dostatan.

Foto Izgubljena Makarska/Facebook

Česti su zapisi stranaca koji posjećuju Jadran koji govore da su Jugoslaveni veliki hedonisti, da znaju uživati u životu, iću i piću, putenosti i zabavi. Nemaju previše, ali su stvarno sretni. To je slika koja se  s jugoslavenske strane Jadrana šalje u svijet.

Ta slika međutim ne odgovara skroz stvarnosti

Naravno da ne. Književnici i putopisci koji zadiru dublje u tkivo Jugoslavije ističu kako je to zemlja velikih kontrasta. Tako primjerice iz zabiti Dalmatinske zagore za pola sata možete doći na nešto što sliči na francusku rivijeru. Međutim, i te dvije Jugoslavije se također koriste kao turistička promocija. S jedne strane „zapadnjački“ luksuz, a s druge egzotika Balkana.

Tome pridonosi i politički vrh, primjerice Tito koji na Brijunima ugošćuje zapadne popularne zvijezde, dok Stipe Šuvar piše o tome da su ojkanje, opanci i narodna muzika veliki problem i dokaz zaostalosti kojih se treba riješiti jer jugoslavenska socijalistička država mora biti napredna i moderna, odnosno urbana i industrijalizirana.

Važnu ulogu u knjizi ima televizijska serija Naše malo misto

Naše malo misto najbolje prikazuje taj jugoslavenski hedonizam. Ovdje moram spomenuti onu tzv. „bunkeriranu“ epizodu serije, odnosno specijal za novogodišnji program, za koji se nedavno u medijima pisalo kako je bunkerirana zbog pretjerane političke provokativnosti.

No, iz tadašnjih medija vidljivo je da ta epizoda nije bila dijelom serije već je zamišljena, i uostalom prikazana, upravo kao specijal za televizijski program dočeka Nove godine, i kao takva pripadala je zabavnom, a ne dramskom programu. Odmah je u kritici doživljena kao nekvalitetna eksploatacija popularnih ličnosti za privlačenje gledatelja, za razliku od pravih epizoda serije koju je čak i ozbiljan tisak poput Borbe i Komunista doživljavao jako pozitivno.

Naše malo misto je zapravo bila vrlo popularno i uspješno, između ostalog, i radi suptilne provokacije sustava, koja naravno ne prelazi granice. Primjerice, epizoda o božićnoj polnoćki i sukoba između Crkve i Partije zasigurno je politički provokativnija od prije navedene „bunkerirane“ epizode, ali se ona u tadašnjim medijima doživljava kao benigna, pa čak i poželjna kritika socijalističkog društva i mediteransko ismijavanje vlastitih manjkavosti, koje je mnogo prihvatljivije kada dolazi iznutra i kroz humor.

Jedine značajne kritike medija na račun serije se odnose na pretjerano psovanje i korištenje talijanizama. Osim toga, seriju su gotovo svi kritičari slavili kao izvrstan televizijski program, osim, zanimljivo je, Slobodne Dalmacije koja ju ignorira zbog stereotipizacije i ismijavanja dalmatinaca, tvrdeći da se cijela jedna regija svodi na ridikule i klaune.

Ipak, ostatak Jugoslavije želi u ta dva tjedna kada dođu na more doživjeti upravo takvu Dalmaciju.

Ljeto na moru donosi i izbore za missice i neizostavne galebove, ti oba fenomena proučavaš u kontekstu njihovog društveno političkog značaja

Možemo uzeti nudizam kao primjer kako se Jugoslavija pokušala pozicionirati kao napredna u odnosu na ostatak svijeta. Dok u zemljama poput katoličke Italije i Španjolske, pravoslavne Grčke ili islamske Turske nudizam predstavlja ozbiljan društveni problem, Jugoslavija se kroz svoju, ponekad forsiranu, modernost i otvorenost, odnosno odbacivanje religijskog morala, predstavlja kao mnogo naprednija.

Te su se promjene događale istovremeno sa seksualnom revolucijom kasnih 1960-ih i sve slobodnijim ponašanjem mladih, a sam preokret dogodio se prilično naglo, kroz svega nekoliko godina.

Na izbore za Miss ljepote, koji se prvo javljaju u jadranskim turističkim odredištima kao dio turističke zabavne ponude, početkom se 1960-ih prijavljuju uglavnom strankinje jer se lokalne djevojke boje reakcije obitelji i okoline.

Na primjer, jedna djevojka kaže anonimno za medije kako bi se ona vrlo rado prijavila, ali joj je mama rekla da će, bude li u bikiniju šetala pred gostima, prvo ići u crkvu pomoliti se za nju, a potom joj kod kuće polomiti kosti. Taj primjer dosta zorno pokazuje generacijske promjene u Jugoslaviji.

No to se, kažeš, brzo promijenilo

Tijekom 1960-ih to se radikalno mijenja pa izbori za missice postaju poprilično prihvatljivi, štoviše Jugoslavija je prva socijalistička država koja se pojavljuje na izboru za Miss svijeta 1966. godine. Jugoslavenska se miss ipak prikazuje kao mnogo skromnija i pristojnija u odnosu na zapadne standarde, a na izborima za Miss Jugoslavije otvara se pitanje kako izgleda tipična jugoslavenska ljepotica. Je li to tamnoputa zelenooka Makedonka ili visoka blijeda Slovenka?

Bilo je mnogo kompliciranije nego u Italiji, gdje je situacija bila mnogo jednostavnija kroz građenje ideala talijanske ljepote kroz primjerice Sophiu Loren. Međutim, tamo je veliki šok, pa čak i skandal izazvalo pojavljivanje kada je 1961. za Miss Italije izabrana Franca Cattaneo koja je bila plavuša, što je više odgovaralo tadašnjim holivudskim, nego talijanskim standardima ljepote.

U Jugoslaviji je standard ljepote komplicirano pitanje. Postavlja se pitanje koji je zajednički nazivnik toliko različitih kultura povezanih u Jugoslaviji? Jedan od načina kako se to kompenziralo postao je običaj da djevojke iz jednog kraja Jugoslavije izlaze na pozornicu za Miss svijeta u narodnoj nošnji sasvim drugog dijela države, pa možemo reći da se i tako širilo bratstvo i jedinstvo.

Izbori za missice su naravno kontroverzni i u političkom smislu. Jesu li oni emancipatorni čin djevojaka u odnosu na patrijarhalnu sredinu ili kapitalistička eksploatacija ženskog tijela? Tu se vidi promjena u medijskom diskursu i način na koji je konzumerizam utjecao na mentalitet ljudi.

Ljeto na Jadranu ne može bez galebova

Za razliku od kontroverza oko djevojaka, kod muškaraca je stvar bila puno jednostavnija. Djevojke su morale čuvati čast, a za muškarce je zavođenje bilo pitanje ponosa. Tu savršeno dolaze strankinje kao objekti zavođenja za lokalne mladiće, dok se ujedno čuva čast lokalnih djevojaka.

Zanimljivo je da je negdje na prelazu iz 1950-e u 1960-e galebarenje predstavljalo svojevrsnu sivu ekonomsku zonu. Zavođenje strankinja, kroz romantične izlaske, večere i slično, često se odvijalo kako bi se na kraju dobio nekakav „poklon“, šuškavac, traperice ili nešto drugo, što se, zbog nepostojanja čiste ekonomske transakcije stoga ne smatra prostitucijom. Taj se fenomen tijekom 1960-ih postupno rasplinjuje rastom ekonomske moći i dostupnošću potrošačkih dobara u Jugoslaviji, te se fenomen galebarenja iz ekonomske sfere otada može proučavati iz perspektive mentaliteta.

Film Lito vilovito iz 1964., u kojem glavne uloge igraju Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić, izvrsno oslikava tu galebarsku scenu u kojoj se mladići natječu u tome tko će osvojiti najviše žena. U svoj izgled muškarci ulažu puno truda pa se već početkom proljeća počinju sunčati, neki se mažu naftom kako bi potamnili, jedu morsku travu da izbijele zube i slično.

Vezano uz to je onda i očekivanje strankinja koje dolaze s idejom da će ih ovdje neki lokalni mladić zavesti. Naišla sam na zanimljiv medijski izvještaj iz kasnih 1950-ih gdje su tri Njemice otišle ranije s ljetovanja u Opatiji, razočarane jer nije bilo nikoga tko će ih zavesti ili barem izvesti u romantičnu šetnju.

Tu se stvara i slika pravog mediteranskog muškarca, s brkovima, tamnoput i tamne kose, kršan, nadaren za ples i pjevanje. Tako ih i strankinje opisuju vrlo stereotipno, očekujući od tipičnog Jugoslavena da bude svojevrsni latin lover.

Ovo će, kaže Anita Buhin, biti tema njezinog novog istraživanja na trogodišnjoj stipendiji na Institutu za suvremenu povijesti na Sveučilištu Nova u Lisabonu koje je upravo započela. Dubinski pogled u fenomen galebarenja, a nakon toga slijedi, naravno, i fenomen Miše Kovača.