Evo kako jedan Puležan promišlja budućnost Pule, prostor brodogradilišta, Muzila. "Pozivaju se najbolji ekonomisti, urbanisti, arhitekti, stručnjaci za tehnologiju, promet, stanovanje, kulturu..."

Objavljujemo pismo jednog Puležana koji je on naslovio "Utopia Polesana". Htio je ostati anoniman, a ime u ovom slučaju promišljanja budućnosti našeg grada, uz neupitnu ljubav prema Puli, nije bitno. Važan je sadržaj. Važna je konstruktivna rasprava. Evo pisma:  

"Nekoć davno, u jednom tisućljetnom gradu uz more, postojao je veliki prostor na obali. Ondje su se više od stoljeća gradili najveći brodovi na svijetu, zajedno s ponosom i identitetom grada. Zbog tog je mjesta grad u 19. stoljeću procvjetao, narastao, otvorio se svijetu i naučio vjerovati da more nije samo granica, nego mogućnost.

Ali vrijeme se promijenilo.

Došli su novi vjetrovi, nove ekonomije, nove tehnologije i novi svjetovi. Oni koji su trebali voditi grad nisu se snašli u tom velikom valu promjena. Brodogradilište je polako tonulo, prostor je propadao, a grad je, gotovo neprimjetno, počeo gubiti dio sebe. Ono što je nekad bilo srce, postalo je rana. Ono što je nekad hranilo grad, postalo je ograđena tišina.

I tako je grad, iako lijep, počeo spavati.

Kad ga gledate iz zraka, taj grad izgleda kao dar. Ima luku kakvu je teško zamisliti, obalu kakvu su još stari Rimljani znali prepoznati, povijest koja stoji uspravno i nakon dvije tisuće godina. Kad uplovite u njegovu luku, pred vama se otvara prizor koji govori da su mnogi prije nas razumjeli vrijednost tog mjesta.

Pa ipak, činilo se kao da grad živi više od sjećanja nego od budućnosti. Nekoliko mjeseci sezone, nekoliko tragova slavne prošlosti, nekoliko velikih priča koje su odavno ispričane.

A onda se, u toj tišini, pojavila jedna neobična ideja.

Ne ideja jednog čovjeka. Ne projekt jedne vlasti. Ne obećanje pred izbore. Nego priča koja je mogla nastati samo među ljudima koji su dugo gledali svoj grad i pitali se: zašto ne bi mogao ponovno procvjetati?

U toj priči građani ne kupuju samo zemlju. Oni kupuju pravo na viziju.

Pozivaju se najbolji ekonomisti, urbanisti, arhitekti, stručnjaci za tehnologiju, promet, stanovanje, kulturu i javni prostor. Ne da crtaju još jednu lijepu sliku, nego da naprave ozbiljan plan za grad koji više ne želi živjeti od nostalgije.

I tada se dogodi ono što se u bajkama događa samo kad se ljudi prestanu bojati vlastite hrabrosti.

Tamo gdje je grad okretao glavu, nastaje novi centar života.

Ali taj novi centar nije zamišljen kao hladna poslovna zona koja živi od osam do četiri. On postaje dio grada. Grade se uredi, škole, vrtići, stanovi, kulturni sadržaji, javni prostori, marina, hoteli, galerije, zeleni trgovi i pješačke zone. U prizemljima zgrada otvaraju se male butige, pekare, ljekarne, knjižare, ateljei, obrti, restorani, kafići i dućani za svakodnevni život.

U toj priči čovjek više ne mora sjesti u auto i voziti se do periferije da bi kupio kruh, mlijeko, voće, lijek ili komad odjeće. Sve što mu treba za normalan dan nalazi se u krugu od deset minuta hoda.

Grad ponovno postaje mjesto svakodnevnog života, a ne samo prometni koridor između stana, posla i šoping centra.

Djeca više ne provode subotu pod neonom trgovačkih centara, nego na trgovima, igralištima, uz more, ispod stabala i u ulicama kojima se može hodati bez straha od buke, dima i automobila. Roditelji više ne planiraju dan prema parkiralištu, nego prema susretu, šetnji, moru, tržnici, sportu, kulturi i prijateljima.

Javni prijevoz povezuje sve dijelove grada brzo, jasno i jeftino. Velika parkirališta smještaju se na rubove nove zone, tako da se automobil može ostaviti bez nervoze, a grad nastaviti doživljavati pješice, biciklom ili javnim prijevozom. Promet se ne ukida, nego se konačno uređuje tako da služi gradu, a ne da ga guši.

Ulice se čiste od slučajnosti. Nogostupi se šire. Biciklističke staze vode prema moru, prema plažama, prema Lungo Mare, prema šumi i prema mjestima gdje se ljeti sjedi u hladu, a zimi na suncu. Uz obalu nastaju terase, mali restorani, beach barovi i javni prostori koji ne pripadaju samo turistima, nego gradu cijele godine.

Na drugoj strani luke, stara vojna područja postaju nova mjesta stanovanja, kulture i zelenila. Grade se kvalitetni stanovi s velikim balkonima, parkiralištima, vrtićima, parkovima i pogledima prema luci. Ne kao zatvoreni kvartovi za privilegirane, nego kao promišljeni dijelovi grada u kojima se može živjeti dostojanstveno, lijepo i praktično.

Mali otočić usred luke postaje kulturno srce grada. Galerije, koncerti, radionice, izložbe i cjelogodišnji programi povezuju se pješačkim mostom s novim gradskim centrom. Ono što je nekad bilo odvojeno, zatvoreno i nedostupno, postaje mjesto susreta.

Čak se i gradska uprava mijenja. Komunalna poduzeća i gradske službe sele se u jednu novu, otvorenu zgradu u kojoj građani na jednom mjestu mogu riješiti sve što im treba. Bez lutanja od šaltera do šaltera. Bez gubljenja dana. Bez osjećaja da je grad protiv njih.

Tako se grad ne širi stihijski. Grad se liječi.

Čuva svoju povijest, ali prestaje živjeti samo od nje. Poštuje prošlost, ali se više ne skriva iza nje. Razumije da bez gospodarstva nema ni kulture, ni sporta, ni infrastrukture, ni demografije, ni kvalitetnog života. Jer grad bez rada postaje kulisa. Grad bez mladih postaje muzej. Grad bez vizije postaje uspomena.

A ovaj grad nije stvoren da bude uspomena.

Netko će reći da je sve to utopija.

Ali zašto bi bila?

Zar je utopija željeti čist grad? Zar je utopija željeti radna mjesta, kulturu, stanovanje, javni prostor, more dostupno građanima i gospodarstvo koje traje cijele godine? Zar je utopija vjerovati da prostor koji je jednom stvorio grad može ponovno postati njegovo srce?

Naravno, bit će problema. Pravnih, političkih, operativnih, vlasničkih, financijskih. Kod nas se često čini da je svaki san najprije potrebno pokopati u proceduri. Ali ako nešto nije tvoja krivnja, to ne znači da nisi odgovoran.

Nitko nam ne može zabraniti da zamišljamo bolji grad.

Ali snovi se ne ostvaruju onima koji vječno spavaju."