Gaudeamus u-tur!

Ako je autonomija Istarskog veleučilišta odavno narušena (a jest), onima koji su na nju nasrnuli kako bi okupirali, pa potom preuzeli tu visokoškolsku ustanovu, a akademska je čestitost nepovratno unakažena (a jest) izvedbom tog okupiranja i preuzimanja, koji je, onda, bio i ostao osnovni zadatak svih uključenih u tu svinjariju?

Odgovor se nameće sam po sebi: održavanje partijsko-političke mreže.

Od smjene dekana Davora Miškovića prošlo je pet i pol godina, a da se na Istarskom veleučilištu (nekoć Politehnika) nije dogodio ama baš nikakav pomak. Naprotiv. Veleučilište je napustilo more profesora, ukinut je studij politehnike, u više su navrata pljuštali vapaji u pomoć zbog poražavajućeg tretmana prema zaposlenicima. Vrhunac poduzetnosti i inovativnosti svelo se na otvaranje preddiplomskog studija menadžment u gastronomiji i kultura hrane. Dakle, nula bodova. Samo još jedan žestok udarac u riticu za polet u zagrljaj turizma. Sve ostalo što na Veleučilištu smatraju uspjehom, mogu zahvaliti partijskoj liniji koja iz Županije nekontrolirano pušta buntove novčanica. Kol'ko treba, treba.

Lajtmotiv tog stranačko-klijentelističko-obrazovnog gropa utjelovljuje dekan Istarskog veleučilišta, IDS-ovac Daglas Koraca. Samo nekoliko mjeseci nakon što je umarširao na tadašnju Politehniku i Miškoviću odrubio glavu, protiv njega se u Umagu – gdje je bio predsjednik IDS-ove organizacije i u dva navrata neuspješan pretendent na gradonačelničku dužnost – okrenulo cijelo članstvo, tražeći njegovu ostavku. Ili će IDS u Umagu ostati bez članova, zaprijetili su Borisu Miletiću, tada šefu stranke, ili Koraca odlazi. Miletić je stavljen pred zid i Koraca je u svom gradu ubrzo završio svoju političku karijeru. Čovjek bi pritom pomislio da je Miletić shvatio lekciju. Ali jok. Iz Metrisa (tada još jedne županijske ustanove) gdje je ranije postavljen za ravnatelja, Koraca dolazi za dekana Istarskog veleučilišta i sve otad batrlja po hodnicima te visokoobrazovne ustanove.

Pritom je razlika između umaških IDS-ovaca i radnika i radnica Istarskog veleučilišta, od kojih su se neki nedavno okuražili za Istru24 ispričati kakav tretman trpe baš oni koji nisu dio dekanove klike, neporeciva. Potonjima, naime, o Koraci i Miletiću, sada županu, ovisi egzistencija. Koraca, jasno, s popriličnom sigurnošću može računati na to da će mu stranka još jednom pronaći, iskreirati, prilagoditi, naštimati novo radno mjesto, no većina ljudi nisu te sreće ili namjerno biraju ne biti takve "sreće". Prosječan čovjek, naime, mora raditi da bi pribavio za koricu kruha, samo si vlastitim trudom može zadržati radno mjesto, napredovat će tek uz puno odricanja i žrtve, a poželi li novi posao ne može se osloniti na komad papira sa svojim imenom i prezimenom, datumom i štambiljem stranke.

Time je, razumije se, posljednji čin Daglasa Korace udžbenički primjer pritiska poslodavca na radnike. On je, naime, nakon nekoliko recentnih tekstova Istre24, odlučio sazvati sastanak sa zaposlenicima od kojih traži pomoć u sastavljanju odgovora Županiji kako bi, ukratko, spasio svoju guzicu.

Elem, Koraca i od radnika koji su ionako već bili toliko beznadni oko situacije na Istarskom veleučilištu da su odlučili sve karte za eventualnu sanaciju rascjepa položiti u medije, sada traži da to opovrgnu, zaštite ga, i pošalju vlasniku, Županiji, poruku da je sve što je Istra24 pisala laž, a da je njihov šef, zapravo, sada kada su malo bolje razmislili na sastanku gdje se popratio svaki njihov pokret i izvagala svaka riječ, najbolji na svijetu. U protivnom – ispisano je bezbroj takvih priča – mogu očekivati nekakav vid odmazde. Usto je ljepota klijentelističkog podzemlja u tome da se bez greške, uvijek, preslikava i na strukturu pozicija moći, pa je tako predstavnik radnika u Upravnom vijeću Istarskog veleučilišta nitko drugi nego Koracin stranački drug Ivan Beletić Tatić.

Ironija leži i u tome što Koraca podršku svojih zaposlenika mora iznuditi, a Mišković je, dok mu je ovaj radio o glavi, srčanu i iskrenu potporu profesora, nenastavnog osoblja i studenata dobio spontano. Razumjela se sama po sebi. Ali Županija je tada, nakon što je sama izrežirala horor na Veleučilištu, postavila scenu i unaprijed napisala sudbinu svakog aktera, ostala gluha i nijema. Sada se očekuje sve suprotno. Maksimalna zaštita.

U svemu valja naglasiti da je taj Koracin potez, osim što je kukavički dozlaboga, poprilično dobar pokazatelj da niti dekanski lanac na prsima ne uspijeva zakamuflirati kroničnu atrofiju kritike, a posebno autokritike i autorefleksije koje već godinama ispire provincijska stranačka aparatura.

Takvo Veleučilište osuđeno je da (po)ostane ništa više od još jedne partijske kloake. Politički kler je, naime, spreman na štošta, ali ne i na ispuštanje fotelja.