Politika i društvo

EMOTIVAN STATUS PULSKOG GLUMCA

IGOR GALO: "Fali mi Foška. Kafića u Puli ima, ali nema društvenog života, nema gradske kavane niti gradske muvane"

Sad kad nema „Foške“ shvatiš zašto Pula nije grad, iako bi trebao biti po nekim vanjskim znakovima. Sve znaju što će uraditi s Muzilom, Uljanikom, koncesijama pulskog priobalja, a pojma nemaju što učiniti od grada


 
8 min
Borka Petrović

Sad kad nema „Foške“ shvatiš zašto Pula nije grad, iako bi trebao biti po nekim vanjskim znakovima. Sve znaju što će uraditi s Muzilom, Uljanikom, koncesijama pulskog priobalja, a pojma nemaju što učiniti od grada

Pulski glumac Igor Galo podijelio je na svom Facebook profilu emotivni status o kultnom pulskom kafiću. Rezimiravši staru godinu na odlasku upitao se što će mu nedostajati u novoj i zaključio da će to biti upravo - Foška.

Pula ima kafića, navodi, ali nema društvenog života, nema gradske kavane niti gradske muvane.

Njegov status, uz dozvolu, prenosimo u cijelosti. Uživajte čitajući i prepustite se nostalgiji.

"Što mi fali? Pita se jedan upitnik patnik danas, na početku nove 2024. godine u gradu Puli, županija Istarska, a Hrvatska demokratska - još i članica EU. E, ovaj upitnik patnik i potpisnik, siguran je da mu fali „Foška“.

Da se odma' ogradim Foška nije neka žena, zlu i naopako. „Foška“ je bio kafić, kojeg nema više u gradu Puli, a neće ga sličnog biti ovoga stoljeća - ako ovako stanje potraje. 'Oću reći - ima kafića, ali nema društvenog života, nema gradske kavane niti gradske muvane!

Je....grad bez gradske kavane

Je... grad bez gradske kavane u koju povremeno ne svrati gradonačelnik „tritisuće godina starog grada“ , a pogotovo koji nema kazališnu kavanu, da se vidi sa sugrađanima i prodivani kakvu mudru... On bi svratio, valjda, ali nema kavana u gradu! Doduše, mogao bi gradonačelnik svratiti i na tržnicu u neki od bircuza, ali čemu, on sugrađane vidi samo na organiziranim prijemima, obljetnicama i svečanim otvaranjima… usto, u gradskoj palači ima i šank i kafić i menzu - na naš trošak!?

Čemu takva kuknjava za kafićem, pitate se… Pula i njezini građani izgubili su mnogo toga u proteklih 10 godina, a da ne spominjem protekle 33. Izgubili su svoju banku, svoje brodogradilište, svoje hotele, svoje priobalje, svoje more i svoj grad - pa ne kukaju, što si se sad baš ti rascmoljio, velim sam sebi!?

Kafić „Foška“ ugasio se silom općeg napretka i razvoja poduzetništva najnaprednije regije u HR, odnosno u Istri - regiji brojnih investicija u prosperitet - što hoće reći u turizam, kulturu, a naročito u industriju, brodogradnju i u naše bolje (malo) sutra. ULJANIK je na aparatima, a nitko još nema petlje reći da je „umrea“, naravno samoumro, kako bi svima nama bilo bolje, a nekima naročito!

Međutim, da se vratim deset godina i dva dana unazad i prisjetim se trenutaka iz „Foške“ u ulici Fontičkoj u Puli…

Teško da ćeš na manjem i neuglednijem, a toplijem mjestu dobiti zagrljaj i utjehu konobarice, suvlasnice i domaćice tog istog kafića, a da ti to konobar, vlasnik kafića i suprug te iste konobarice ne zamjeri dok ti donosi piće i novine … Nije meni do grljenja, pogotovo da me konobarice i konobari grle kad uđem u lokal … ali, u „Foški“ se zagrljaj mogao dobiti – ako si ga zaslužio kao ljudsko biće...

Bilo je ljudi koje ni kod vlastite kuće familija nije čekala s pozdravom - ali su u „Foški“ prigrljeni.

Jedine novine u kafiću za koje nigdje u gradu nitko ne čeka na red - osim u „Foški“, te novine idealna su zaštita privatnosti, iako u „Foški“ to uopće nije bila nužda, naprotiv, privatnost je bila zagarantirana više nego bilo gdje drugdje na javnom mjestu u gradu. Novine su zgodan paravan iza kojeg se može sakriti i izbjeći nekog neželjenog u danom trenutku … Inače, ne vrijede čitanja… osim naravno table mjesečevih mijena, kretanja plime, oseke i osmrtnica - što se ne propušta!

Doduše bilo je gostiju u „Foški“ koji sami, bez novina, sjede zagledani u jednu točku, čak i ne piju, većinom puše. To mi posebno fali. Nigdje u kafićima više knjiga nego u „Foški“, doduše, obješene su na štriku pod plafonom i nisu baš na dohvat ruke … a kako sam već rekao, nije to bilo mjesto za čitanje iako se mnogi prave da čitaju, neki se čak pretvaraju da studiraju u „Foški“, ukoliko se ne daj Bože, naprasno ukažu roditelji studenta u istom kafiću…

Galerija sa stalnom postavom gostiju

„Foška“ je bila galerija sa stalnom postavom - gostiju, a takvih galerija nema više i to mi fali …Fali mi Ramiz, jedan od onih „sretnika tranzicije iz jednoumlja u demokraciju“ na naš balkanski način. Svrati Ramiz, popije dva deci piva i prevede mi kratki tekst sa albanskog – a sve uz onaj šank! A onda uleti gizdava i prpošna Graciana sa šeširićem, popije kavicu, prošara nas pogledom, da ne kažem prostrijeli nas bez zle primisli i „odgizda“ niz ulicu i tako nekoliko puta na dan … i to mi fali!

A tek kad Vlado iz SDK, sada FINA, dođe na pauzu za marendu? Znam, i pivo je hrana ali ipak trebao bi nešto jače prigristi. Kad je žešća bura teško mu je doći do „Foške“, a nazad u SDK (FINU) je lakše, odjedri- ako raširi jaknu…

U izlogu mi fale Ceco i Robi koji raspravljaju o vjetrovima prema jugu - samo što ne isplove … A onda im ulete Tinko ili Rino, pa i ja , kud ćeš veće sreće za odjedriti u još jednu turu. Rino je nažalost odjedrio u svoj Rakalj na put bez povratka.

A tek kad se Bane iznenadi što mu je ćošak uz šank zauzet, a uz to zlo još i novine mu zauzete, a vrijeme mu ističe, pivo se grije, panika …!

Fale mi ozbiljna uokvirena lica na fotografijama po zidovima. Promatraju nas iz prošlosti, čak i vrlo davne ali i nedavne - nama i meni poznate, Stole prije svih…, pa i Zhel je dosta daleko. Tu ispod klime su Fric i Ptica uokvireni, jebe se njih – uživaju hladovinu. Žuti listovi knjiga i fotografija ispod stakla skromnih stolova – baš mi fale.

Gledam osoblje. Jedino po čemu možeš razlikovati Lidiju i Branka od gostiju u kafiću je to da on najčešće ima pladanj u ruci, a Ona mokre ruke kad dođe da te zagrli i pozdravi. To mi fali … Branko s pivom na pladnju! Nek' se Lidija ljuti!

Fali mi probijanje pored šanka, sve mi fali

Fali mi i odlazak u WC u kafiću „Foška“. Probijanje pored šanka, paljenje svijetla na strani koja bi trebala paliti svijetlo u ženskom WC-u, a pali se u muškom. Zimi se probiti do WC-a još je teže. Zimski kaputi, džemperi… baš sužavaju ionako uski prolaz, a ljeti svi masni i znojavi… Nikad mi nije dobro. I pisoar je Branko ukinuo, prevukao neki najlon preko njega, baš ga briga za našu muku … WC ima prozor ali nema pogled kroz prozor, a pogled na ono što držiš u ruci nije nešto atraktivan, doduše sve je i mračno pa ti je lakše. Gdje je samo našao onaj umivaonik, da mi je znati …

Sad kad ga nema i to mi fali, sve mi fali…

Krećem se u svoje uobičajeno vrijeme oko tržnice. Nema ljudi koje sam inače sretao u „Foški“, niti onih mladih niti onih starijih, to su bili duhovi. Ni učenika, ni studenata, ni Roma, ni Srba, ni Bosanaca, koje znam, a Slovenci … koji su nekad svraćali … gdje su samo nestali? Da nisu našli neko drugo mjesto, a nisu javili? Nažalost nisu našli drugo mjesto, a i ja ga još tražim, možda ga nađem… pa stoga i ovaj tekst!

Sad kad nema „Foške“ shvatiš zašto Pula nije grad, iako bi trebao biti po nekim vanjskim znakovima. Sve znaju što će uraditi s Muzilom, Uljanikom, koncesijama pulskog priobalja, a pojma nemaju što učiniti od grada.

Imamo muzeje, galerije, kino, semafore, rotore i rotoriće, kanalizaciju u trajnoj izgradnji … a nemamo rivu i društveni život ... Ima i kazalište, koje u svakom gradu vrijednom tog naziva diktira društveni život ili bi to trebalo raditi, ali u mom gradu kazalište ne predstavlja ništa prosječnom građaninu.

„Je... kazalište koje nema kazališnu kavanu u kojoj ćeš prodivanit s ljudima“, reko bi Alija, kipar iz Hrboki.

Gdje ćeš srest glumca, pisca drame, redatelja i njegovog groznog kritičara, biti svjedokom svađe glumica za ulogu ili za naklonost dramskog pisca ... nema tu nikoga, niti glumca, niti redatelja, a o dramskom piscu, možemo sanjati. „Foška“ sve nabrojano imala je – čak i okupljala.…Je, ima kavane u IN Kazalištu, pa i menze ima, da ne kažem javne kuhinje – i to poslije svake premijere …

Nažalost to je sve od društvenog života u gradu.

Više kreativaca je živjelo, trošilo u „Foški“ za vrijeme njezinog trajanja nego u kafiću INK u istom vremenu…

Fali mi kad Grga s gitarom preko leđa uleti u „Fošku“, zastane i pita me što ću popiti! Nije bilo često ali me radovalo …U kutu sjede Jašer i Jadranka uz „kafućino“ i raspravljaju o dnevnom prometu njihovog štanda na tržnici. Jašer je „odjahao u nebeske prostore“, a Jadranka nema s kime popiti kafućino. Do njih je znao subotom zasjesti akademik Goran, koga više nema među nama, s prijateljem Kinom i raspravljati o rumunjsko-slavenskim jezičnim dodirima i prožimanjima - a to mi baš fali.

Martin je uobičajeno otvarao dan u „Foški“ ali ga je i ispraćao s čašom crnog … i to mi fali, a fali i Martin. Povremeno je navraćao arh. Franc (Branko) s pričom o Metropolitenu i novoj opernoj sezoni u svijetu! Pričao mi o arhitekturi u našem gradu, a mene nešto sram. Mora da sam i ja kriv! Niti njega više nema među nama. Otišli nam zaslužni Slovenci, Srbi, Bosanci, Albanci, Romi… Hoće li netko doći – sumnjam, iako su mnogo pozvani?

Mi smo mjesto odlazaka… Svega ima, a FOŠKE nema. Evo malo "živih slika" da vam osvježim uspomene".


FOTO: privatna arhiva

Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.