"Vlada nije trebala cijeli prostor gledati kao na prostor isključivo za brodogradnju. Nevjerojatno je da im je bilo nejasno da su izrazito male šanse da će netko kupiti kompletan Uljanik i baviti se isključivo brodogradnjom. Područje su morali 'zonirati', tako bi povećali vrijednost, a onda su mogli pokušati dovući ostale grane proizvodnje", smatra Miha Paus, radnik pulskog Uljanika i bivši gradski vijećnik stranke Možemo!
"Vlada nije trebala cijeli prostor gledati kao na prostor isključivo za brodogradnju. Nevjerojatno je da im je bilo nejasno da su izrazito male šanse da će netko kupiti kompletan Uljanik i baviti se isključivo brodogradnjom. Područje su morali 'zonirati', tako bi povećali vrijednost, a onda su mogli pokušati dovući ostale grane proizvodnje", smatra Miha Paus, radnik pulskog Uljanika i bivši gradski vijećnik stranke Možemo!
Nešto iza 15 sati, u vrijeme kada bi se – u nekim boljim danima – prepoznatljivi plavi trliši slili pulskim bulevarom, Miha Paus izašao je iz Uljanika. Javnosti poznatiji kao bivši gradski vijećnik stranke Možemo!, sa stranačkim je kolegama prošlog tjedna, na konferenciji za novinare, u Hrvatskom Saboru govorio upravo o situaciji u pulskom škveru.
On je, naime, inženjer tehnologije i organizacije, i u Uljaniku radi kao konstruktor-projektant. Prvo od 2015. do 2018., kada dolazi do 'velikog sloma', da bi se potom, nakon tri godine vratio u firmu, sada znanu kao 'novi' Uljanik, Uljanik brodogradnju 1856. Iako su mnogi njegovi kolege zadnjih mjeseci napustili brodogradilište, a preostali, uključujući njega, dobili obavijest da prelaze na minimalac koji će im država isplaćivati putem Agencije za osiguranje radničkih tražbina, Miha Paus i dalje svako jutro odlazi na posao.
Na pitanje zašto, prvo kaže da ni sam ne zna točan odgovor na to pitanje.
- Nekima djeluje da je to sado-mazo reakcija, ali od Uljanika se ne odustaje lako, to jest, nikad. Vratio sam se u tvrtku jer sam vjerovao da se iskreno pokreće proizvodnja, a još uvijek vjerujem da Uljanik ima perspektivu. Vodim opremanje doka kao zaposlenik službe projekta, ako odem, to neće imati tko voditi, iako smo većinu toga napravili. Stvaram neku logistiku između nekoliko službi, pomažem u radioni, na otoku, u arsenalu. Radim puno šire od samog konstruktora i projektanta jer – ljudi su otišli. Uključujemo se gdje možemo zato što započete projekte još uvijek možemo završiti, govori.
Kasnije će priznati da se s puno sigurnijeg radnog mjesta vratio i zato što se Uljanik ne odbija. Svaki dan, govori, nosi nešto novo, nikad nije dosadno i monotono.
Ne živi, međutim, u iluziji da će Uljanik ikada više zaživjeti u obliku kakav je imao u momentima najveće slave.
- Nije realno da će Uljanik ikad više biti što je nekada bio. Ugovaranje i izrada velikih brodova u serijama nije više konkurentno u Europi, takav proizvodni proces preuzela je Azija. Ali pravi dokaz da reducirani oblik proizvodnog procesa ima perspektivu i tržište, imamo u susjedstvu. I Fincantieri ima 11 brodogradilišta, gradi uglavnom kruzere i vrlo je uspješan, a treba napomenuti i da je u većinskom vlasništvu države.
Ovo će, napominje ipak, uvijek biti Uljanik.
- Nekad je tu radilo devet tisuća ljudi i još dvije tisuće na otoku. To se više neće ponoviti, ali u manjem obliku, da je pameti, Uljanik bi mogao uspješno baviti brodogradnjom i izradom off-shore objekata.
Okrenuti prema porti brodogradilišta, sjedimo na stepenicama podno Uljanikove kasarne, a koja bi uskoro trebala ići u prodaju.
- Ovdje unutra su - govori Paus pokazujući rukom prema prostoru brodogradilišta - zgrade iz Austro-Ugarske i Jugoslavije. Mislim da niti jedna nije izgrađena od osnivanja Hrvatske. To puno govori. Možda se jedna u Hrvatskoj doradila, renovirala. One su industrijska baština, ali bi se mnoge mogle urediti ili preurediti za uredski prostor. Naime, u Puli se otvaraju novi prostori za start-upove, ali kada te firme prerastu start-up fazu, u Puli teško nalaze drugi prostor.
Kada je 2018. Uljanik propao, strane brodograđevne kompanije, njih čak četiri, preuzele su Uljanikove inženjere. Međutim, imale su problema s pronalaženjem prostora za rad. Jedna firma se snašla u prostoru gdje je nekad bila poliklinika Sunce, a ovi drugi su ostali u neadekvatnim prostorima, snalaze se. A u Uljaniku, govorim napamet, ima četiri-pet zgrada koje mogu biti uredi, sugerira Paus.
To je dakle, sumira, prostor koji je nekad osiguravao poslovni prostor za devet tisuća zaposlenih, a sada ima 230.
- Prekasno smo shvatili da ideja osnivanja novog Uljanika nije bila pokretanje proizvodnje nego uređivanje prostora i opreme kako bi se novom kupcu prikazalo funkcionalno brodogradilište. Mi smo to nazvali "pripremanjem izloga" za kupca. Išlo se na obnovu i korištenje cijelog prostora Uljanika, gdje su dvije najudaljenije točke na dva kilometra. Možete li zamisliti koliko nas ovdje koštaju samo režije. Znači da danas 230 zaposlenih radi na prostoru na kojem je nekada radilo 9000 radnika. Morali smo obnoviti radione, energetiku, dizalice, alate i drugo na cijelom tom velikom području, a bez kapaciteta za korištenje istih. To se sve moralo financirati iz početnog kredita. Jednom kad saniraš, moraš koristiti jer u suprotnome to ponovo propada, a mi ne koristimo sve, pojašnjava.
A tu je i, ističe, pomorski transport, remorkeri i Divić, čije je održavanje preskupo, ako ih nemate na čemu angažirati. Ali to se, zaključuje, znalo. Nije to, napominje, nikakvo iznenađenje.
S obzirom na to da 'novi' Uljanik tone već godinu i pol dana, sve otkad se za kupca predstavio češki CE Industries, te da cijena škvera pada, a da se, unatoč navodnim zainteresiranim investitorima, brodogradilište ne uspijeva prodati, uslijed čega je došlo do blokade računa i (ponovnog) odlaska radnika, Pausa pitamo nije li netko unutar zidina, možda direktor, a možda netko drugi, trebao kriknuti prema Vladi i reći naglas: „Dosta, prestanite nas mrcvariti!“.
- Vjerujem da je krikova bilo. Međutim, treba razumjeti i potrebu za diplomacijom u pregovaračkom procesu o prodaji. U ovoj situaciji je apsurd da uprava mora apelirati na vlasnika, državu, da su joj potrebne jasne odluke u kojem smjeru djelovati, a to se nije dogodilo.
Cijena je sad, sugeriramo, već srušena.
- Da, sad je to već kikiriki, jer ovdje pričamo o 666 tisuća četvornih metara prostora koje se daju na upravljanje. Oni su trebali prvo napraviti plan što će se ostaviti za brodogradnju, a što neće. Trebalo je ostaviti jedan dio za brodogradnju, jedan za srodnu proizvodnu industriju, metaloprerađivačku, i jedan za treće industrije, za proizvodnju koja nije metaloprerađivačke branše. Mene osobno zovu poduzetnici iz Istre koji nisu u bliskoj branši i raspituju se za slobodan prostor, otkriva.
CE industries je, navodi kao primjer, možda mogao uzeti dvije hale za ono što je njima potrebno, za transport i energetiku, a ne cijeli prostor koji je namijenjen djelatnosti kojom se ne bave.
Treba, kaže Paus, točno odrediti prostor na kojem bi se zadržala brodogradnja. I ti brodovi, pojašnjava, ne bi bili više oni od 200 metara. Ali mogli bismo graditi 'purpose built' plovila. Recimo, navodi, opskrbne, radne brodove i manje trajekte.
- Ne velike, ali niti ne toliko male da smo konkurencija Tehnomontu. Ali i za to treba barem pet godina organizacije, a do tada ima jako puno posla u raznim manjim projektima, možemo raditi sekcije za druga brodogradilišta, to je odlična početna točka za zapošljavanje radne snage, a to možemo raditi za talijanska brodogradilišta koja su prekrcana poslovima i traže kooperante. Uvijek bi ljudi radije radili doma, nego u, recimo, Monfalconeu. Za plaću od 1.500 eura svi bi se vratili, što nije nerealno. No, mi nemamo plan, mi smo izlog, kaže.
Poznato je da, priča, umrežavanje poslovnih dionika u sličnim branšama te sveučilišnih kadrova, ali i studenata, i dodatno razvojno-istraživačkog sektora u obliku klastera brže generira rast i razvoj i podiže konkurentnost gospodarstva na svim razinama. Prilika za to u slučaju Uljanika, vjeruje, još uvijek postoji jer, kaže, neki kadrovi jesu otišli, ali većina njih bi se rado vratila kad bi vidjela perspektivu.
Sveučilište je, nastavlja, u doba najvećeg prosperiteta brodogradnje iznjedrilo kadrove koji su mogli spojiti teoriju i praksu u svom gradu i predstavljati snažan poticaj razvoju različitih industrija.
- Ne smijemo odustati od razvoja ostalih industrija koje se vremenom mijenjaju u sve sofisticiranije, pa bi tako taj mogući klaster trebao spojiti tzv. brodogradnju 'srednje veličine', čiji opstanak zagovaram, s IT tehnologijama vezanim na brodogradnju i ostale metalurške industrije.
Prije svega, kaže, Vlada mora u Uljanik ući s financijskim potporama, da se dva projekta, ribarica i plutajući dok, završe.
- Vlada nije trebala cijeli prostor gledati kao na prostor isključivo za brodogradnju. Nevjerojatno je da im je bilo nejasno da su izrazito male šanse da će netko kupiti kompletan Uljanik i baviti se isključivo brodogradnjom. Područje su morali 'zonirati', tako bi povećali vrijednost, a onda su mogli pokušati dovući ostale grane proizvodnje. To bi otvorilo puno radnih mjesta i svatko bi bio uključen u održavanje prostora, plaćanje koncesije, komunalnih naknada i ostalih troškova, čime bi se rasteretilo samo brodogradilište, a istovremeno generiralo puno više poslova.
Ističe da bi se takvim pristupom i kredit koji su dobili puno pametnije koristio. Bez jamstava se, komentira, ne može ništa.
Kako smo tvrtka osnovana od strane tvrtke u stečaju, pred bankama ne postojimo bez jamstva vlade. Mi svaki dan dobivamo upite za razne poslove. No, poslove ne možemo ugovoriti, jer nam se ne odobravaju jamstva, i to traje otkako se pojavio „zainteresirani Čeh“, koji na kraju nije kupio Uljanik. Od toga je prošlo godinu i pol dana.
Vlada mora, veli, reagirati brzo. Ključno je da sada, pojašnjava, preostali radnici ne odu iz brodogradilišta. Prvo, dakle, plaće za posao koji je odrađen. Onda se, nastavlja, trebaju završiti dva projekta i isplatiti sve druge sudionike u gradnji dva započeta projekta, što će se naplatiti nakon predaje. U međuvremenu treba raditi manje projekte, s preostalim službama koje su svoji dio posla na trenutnim projektima završile.
Za ugovaranje novih poslova, kojih bi, smatra, bilo zato što je interes pokazalo više tvrtki, potrebno je jamstvo za podizanje kredita za financiranje projekata. Međutim, od ugovaranja plutajućeg doka krajem 2021. godine, podsjeća, nije dano jamstvo niti za jedan novi posao. Novi poslovi su trebali i mogli biti, navodi, manjeg obima, kako bi se zaposlili kapaciteti koji su svoj dio posla na doku i ribarici odradili i kako bi se održala likvidnost firme. Oni, sumira, nisu ugovoreni, pa su i ljudi počeli i nastavljaju odlaziti.
- Hrvatska ima brodogradilišta, fakultete brodogradnje i brodograđevne stručnjake - radi se o političkoj odluci hoćemo li to razvijati ili ne. Dok mi uništavamo svoju brodogradnju, Europa je odlučila poticati njen razvoj, koji onda potiče i razvoj srodnih industrija. Ako želimo, a trebali bismo razvijati brodogradnju u Uljaniku, država bi trebala odlučiti hoće li financirati proizvodni program putem kredita koji bi odobrile komercijalne banke ili HBOR, dokapitalizirati i restrukturirati tvrtku ili otkupiti vlasnički udio, kaže.
Postoji, međutim, bojazan da u Zagrebu nitko nema ozbiljnih planova s Uljanikom, već da će odgovorni nečinjenjem dopustiti da škver propadne. A onda, ističemo, nije isključeno da će neka vlast jednostavno brodogradnju izbrisati iz prostornog plana, a umjesto industrije, možebitno ucrtati turizam.
- Imam osjećaj da u zadnjih 30 godina drugačije planove nismo ni vidjeli, dakle otkako je Hrvatske. I to je možda u pozadini, smatra Paus.
Govoreći o odgovornosti lokalne vlasti, i onome što ona može napraviti, sadašnje, ali i bivše, IDS-ove, koja se u jeku prosvjeda 2018. zazivala za najvećeg krivca, ali i o bivšim menadžerima koji su trenutno na optuženičkoj klupi, Paus kaže da je Gianni Rosanda samo gledao financijsku strukturu, a zanemarivao proizvodni proces, što je i dovelo do katastrofe. IDS je, apostrofira, generalno upropastio industrijsku okolinu prenamjenjujući sve u zemljište za turizam i trgovinu nekretninama, a na kraju krajeva, Miletić je, govori, u industrijsku zonu u Šijani gurao samo trgovinu i usluge.
- Danas se sudi bivšim direktorima, ali bi se na “optuženičkoj klupi” trebali naći i sadašnji i bivši premijer, svi ministri gospodarstva i financija, kao i zaposlenici Jadranbroda koji su trebali nadzirati poslovne planove brodogradilišta i savjetovati Vladu po pitanju odobravanja jamstava. Odobrili su im jamstva, što znači da su analizirali zahtjeve brodogradilišta za jamstvom i onda sve to odobrili, rezolutan je Paus.
Podsjeća da je upravo ispred porte bulevar aktualni gradonačelnik Filip Zoričić održao svoju drugu po redu konferenciju za novinare, u jeku predizborne kampanje 2021. godine.
- Bila je tu, ispred Uljanika. Za glasove se dolazilo ovdje, a sada se govori o šetnici. Gradonačelnik priča o šetnici, a ne spominje brodogradnju. Mene bi bila sramota govoriti o šetnici u prostoru koji je namijenjen za proizvodnju. Uljanik mora biti prostor rada. Ne može se prodavati na ovakav način i neodgovorno je planirati turizam na tom prostoru. Apsurdno je pričati o nekakvim marinama, cijeli prostor dati za 30-ak radnih mjesta. A od '91. do danas samo turizam nas je doveo do toga da svaki šesti Puležan ne postoji, a nisu se preselili u susjedne općine, nego napustili zemlju. Turizam kontinuirano generira sezonska radna mjesta, to znači da ne znaš kako ćeš skupiti za ostalih šest plaća, ganjaš fuš, kreditno si nesposoban. Čak smo i građevinu zbog turizma pretvorili u sezonski posao. Građevinari ne mogu raditi po ljeti zato što smeta turistima. Sve smo podredili turizmu, zaključuje Paus.
Nedjelju su obilježile teme iz svakodnevnog života, sutra se vraćamo politici: zbog ponižavanja u Istarskom veleučilištu reagirao je jedan poznati Puležan, a objavljujemo i komentar Dražena Majića povodom svečanog otvorenja kontroverznog nogometnog igrališta na Valkanama
L'eccesso di acque reflue depurate del 3° stadio di depurazione viene scaricato nel lago, e lo stesso viene utilizzato per irrigare le aree verdi del Comune di Valle
Glavni motiv kod organizacije ljetnih kampova i programa je djeci i mladima pružiti vrijeme ispunjeno druženjem, kreativnim i sportskim aktivnostima, timskim radom, edukacijama i prijateljstvom. Svakog ljeta kroz brojne ljetne kampove i programe u Poreču prođe više od tisuću djece, navode iz Grada Poreča * Sve informacije o sportskim kampovima svi zainteresirani mogu dobiti kod Sportske zajednice Grada Poreča ili direktno od klubova
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
