Monika Bonazza i u ovom razgovoru naglašava da su pokrenuli Građansku inicijativu Umaga i Savudrije prvenstveno kako bi prekinuli šutnju oko onog što se dešava na pomorskom dobru i ukazali na devastaciju obale i nezakonitosti koje se u tom području odvijaju, a koje je prije tjedan dana nakon provedenog upravnog nadzora potvrdilo i resorno ministarstvo, naloživši gradonačelniku Umaga Viliju Bassaneseu da u roku od 30 dana raskine ugovor o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra Alberi u Savudriji.
U uvodu smo oživjeli brutalne prijetnje koje je prije gotovo mjesec dana doživjela na ulici od glavnog investitora Petram Resorta, srpskog tajkuna Vojislava Gajića, a vrlo je znakovito ponašanje policije nakon što im je Monika Bonazza službeno prijavila Gajićeve prijetnje. Idemo redom.
Kako ste se osjećali kad vam je na ulici, iz svog automobila iznenada zaprijetio investitor Vojislav Gajić?
Bila sam vrlo uznemirena. Svi pričaju da je to moćan čovjek, da su to moćni ljudi. Uplašila sam se. Društvo više nema povjerenja u institucije. I boje se. Zato se to i dešava. Ljudi se boje boriti za svoja prava jer se boje posljedica. I onda vam dođe netko i prijeti vam na ulici.
Kako je to izgledalo?
On naglo stane, otvara prozor, kao u nekom filmu. Mislila sam da hoće nešto pitati. On počne prijetiti prstom. Agresivnog pogleda, brutalno mi prijeti: "Pratimo te, znamo sve što radiš, vidjet ćemo se mi još jednom, pazi što pričaš, prestani mala'.
Mi na gradilištu nikoga nismo dirali. Svaki dan su nam svašta govoriti radnici i glavna projektantica Maja Bručić koja me je jednom pozvala na način kao da sam osoba treće kategorije i rekla: "Vi ste neuka, ja sam glavni arhitekt, vidjet ćete kako će to biti lijepo, bit će 1.200 ležaljki". Ne znam je li karikirala ili je to rekla u afektu.
Imate troje djece. Kako su oni reagirali na prijetnje?
Nisam im rekla za prijetnje. S djecom jako puno razgovaram. Sin mi ima 16 godina, mlađa kćerka 14 i najmlađa osam godina. Ja normalno radim, manji dio vremena (pola sata ili sat) odvojim za aktivizam i javni interes, a svo ostalo vrijeme brinem za djecu koja su, kad me to kraće vrijeme nema, na sigurnom. Borim se i za sigurnu budućnost svoje djece jer mi tamo živimo. Gdje će oni kad bude sve pod koncesijama? Gdje je tu sloboda? Nije sve u tome da ideš na posao i da se vratiš s posla. Moramo biti sigurni će javno dobro biti dostupno i sutra našoj djeci. Ugrožena će biti sva djeca budemo li šutjeli pred svima. A vidi se da je borba bila vrijedna samim time što se otkrilo da je bilo nezakonitosti.
Što vam kažu vaši roditelji?
Pomažu mi. Oni su, kao svi roditelji, zabrinuti. Kao i cijelo društvo. Svi se brinu, svi se boje, a to su stariji ljudi i nisu spremni na tako nešto. Ali tu su. Inače, doživljavam od ljudi da mi predbacuju: 'što ne čuvaš djecu dok radiš ovo?' Ljudi vole jako puno naći ono što čovjeka najviše boli i ići na to. A trebamo shvatiti da mi to i radimo radi budućnosti naše djece.
Jeste li Gajićeve prijetnje prijavili policiji?
Prijavila sam ga policiji slijedeći dan. Prvi dan sam bila izvan sebe! Bila sam jako uznemirena i uzela sam si jedan dan za razmišljanje. Pa sam si rekla: 'Samo malo, mi se borimo protiv straha, protiv neinformiranosti, ne mogu sad ja to ne prijaviti'. Oni su me primili, ispitali me, ali želim reći da nakon moje prijave, a prošlo je od toga skoro mjesec dana, nisam dobila od policijske postaje ikakvu informaciju o tijeku postupka. Nemam apsolutno nikakvu informaciju kako to ide. Ja sam ipak tu žrtva. Taj dan su mi rekli da nema sumnje da se radi o kaznenom djelu prijetnje. To mi je rekao umaški policijski inspektor Požar.
Ja se osjećam da sam ostala bez zaštite jer nemam ni jedan jedini odgovor što se dalje dešava s mojim slučajem: je li policija ispitala Vojislava Gajića ili nije? Inspektor Požar mi je rekao da neće angažirati državno odvjetništvo jer, kao, nema tih nekih elemenata, ali da se radi o kaznenom djelu. Znači, ja moram ići privatnom tužbom, a mali čovjek mora sad plaćati odvjetnika, dok ovi drugi raspolažu velikim sredstvima. Od policije nemam povratnu informaciju, nemam zapisnik od policije! Nemam ništa. Kao da se stvar nije nikad ni dogodila. I kako da se ja ili bilo koji drugi građanin osjeća kad mu netko na ulici prijeti, a vama policija ne pruži zaštitu?
Vojislav Gajić
I to u ovako važnom slučaju, prijeti vam moćni investitor?
U vrlo važnom slučaju. Ja sam sada vrlo izložena. Nije izrijekom spomenuo moju djecu, ali kad mi je rekao: 'Mi te pratimo i znamo sve što radiš', pitam se: 'Kad me pratiš? Kad sam s djecom na moru? Kada?
Ušao vam je u glavu.
Naravno da mi je ušao u glavu, a onda me još i društvo pita za djecu. A ovo je borba i za njihovu sigurnu budućnost.
Koliko je na posljednje reakcije hrvatske države utjecala tiha slovenska diplomacija, a zbog slovenskih država koji u toj zoni imaju svoje parcele, a zakinuti su?
Oni vode svoju borbu. Neki koji tamo graniče sa šetnicom i projektom "Čista voda" kupili su zemlju prije 60 godina i oni su tamo vlasnici. Njima su ušli na njihove privatne parcele, nisu gradili, ali su ometali posjede. I naravno da su se ti vlasnici pobunili zašto im rade ispred njihovih kuća, nakon čega su se uključili i slovenski mediji. Oni su mogli imati kamp kućicu i šator, ali su im prenamijenili zemljišta u livadu, kako bi ih natjerali da sami odustanu od svog zemljišta i da odu. Smatram da to nije fer.
Koliko je odgovoran gradonačelnik Vili Bassanese?
On je na vrhu piramide odgovornosti, zajedno sa svima onima koji su pogodovali dati dozvole. Oni su u suradnji, nitko nije sam. Netko je morao dati dozvolu. A onaj tko je na vrhu i koji odlučuje kako će se koristiti javno dobro, taj nosi najveću odgovornost.
Kakav epilog očekujete? Investitori neće otići, hotel i vile su izgrađeni.
Naravno da se neće srušiti hotel, ni vile. Plaža i beach bar su tamo, ali neka odgovaraju oni koji su vršili nezakonite radnje. Povratak u prvobitno stanje je nemoguće jer su stijene apsolutno razorene. One ne postoje. Da vi sada maknete ono što su investitori stavili, imali bismo blatnu mrlju koja bi se godinama slijevala u more. Bit će tako kako je, ali neka to bude kraj devastacije. Ministarstvo je sad blokiralo. Koncesije ovakvog tipa nisu dobre za cijelo društvo, ali ni za eko sisteme, time i naše zdravlje. Planiraju šetnicu od 45 kilometara. Koliko nam to donosi rušenja, razbijanja, kopanja? Mi sad imamo priliku vidjeti da na onoj iskopanoj plaži u Petramu, svaki put kad padne kiša i to ne prejaka kiša, ide blato u more. A tamo je bilo najbistrije more jer je obala bila netaknuta. A sada su razbili stijenu, ispod koje se nalazi zemlja. Zamislite da se tako dešava niz 45 kilometara obale. A tu je i utjecaj na floru i faunu. Zašto nema studija o utjecaju na okoliš? Oni to preskaču tako da rascjepkavaju radove na manje cjeline. No pričala sam s pravnicom koja mi kaže da je i samo rascjepkavanje protuzakonito.
Dakle, sačuvati što se može, dovršiti što se mora, privesti zakonu one koje treba, i zaustaviti daljnju devastaciju obale. Pa nama i sami turisti iz Njemačke i Austrije govore: "Pa što to radite? Mi smo došli ovdje da vidimo to što ste nam prikazivali na fotografijama, a onda dođemo na beton, koji kući imamo i previše".
Možete li se pobliže predstaviti javnosti?
Cijeli život živim u Savudriji, iako sam se rodila u Kopru jer su tada, zbog blizine bolnice, sve žene išle tamo na porođaj.
Djetinjstvo i mladost se znaju romantizirati, no koliko se ondašnji Umag razlikuje od današnjeg?
Nekad smo bili slobodniji.
A u kontekstu turizma?
Turizam nam je nazadovao. Sjećam se svog djetinjstva. U svakom hotelu, na svakom mjestu imali ste gdje otići. To je sve vrvjelo ljudima. Bilo je prostora za svaki sloj društva, od onog najjednostavnijeg, srednjeg i višeg. Svugdje je bilo dovoljno sadržaja, i za djecu i za odrasle. Bilo je posvuda plesa, mladi su imali najmanje desetak mjesta za izlazak. Danas ljudi nemaju gdje otići. Sve se radi za neku elitu, zbog koje se hotelski kompleksi zatvaraju za ostale građane.
Postoji li ta elita?
Postoji, ali mi u Umagu nemamo dovoljno sadržaja. Kao da nam je cilj sve betonizirati, izgraditi 100 hotela i nikom ništa.
Dobro, ali sudbina Umaga i prije je bila turistička?
Nije samo turistička. Ja se bavim primarnom djelatnošću poljoprivrede. U Umagu i okolici ima jako puno poljoprivrednika, a ima i jako puno ribara. Ljudi tu žive cijelu godinu, i žive od svog rada. Turizam može uzeti 60-70 posto djelatnosti grada Umaga.
Čime se konkretno bavite u poljoprivredi?
Moji roditelji i ja sadimo najviše voće i povrće. Najviše se baziramo na krumpir, lubenice, dinje, krastavce, rajčice... i to prodajemo na štandovima, a nešto ide u skladišta.
Kako ste doživjeli najavu zatvaranja tvornice za preradu rajčica u Umagu?
Jako loše, to je veliki udar. Znamo koliko poljoprivrednika od toga živi. Zbog čega treba odnijeti dio proizvodnje koji je vrlo bitan za Umag? A imali smo još puno tvornica koje su sada zatvorene. Ne može se sve bazirati na turizmu. Ne možemo živjeti bez proizvodnje koja također nosi napredak u društvu. Korona je bila upozorenje da moramo imati nešto što nas čini neovisnim i gdje će ljudi moći raditi. Jer mi imamo jako puno plodne zemlje, jako puno resursa. Mi nismo protiv hotela, već smo za pravilan balans između svih djelatnosti. Ne postoji ni jedno mjesto koje se bazira na samo jednoj monokulturi. Jer, nikad ne znate što će biti sutra.
